Palanačka bahatost Mani Gotovac

Uredništvu našega dvotjednika »Vijenac« idu sve čestitke za nedvojbeni pomak uređivačke politike u duhu programa Matice hrvatske a posebno za članak Igora Ružića o prijevarama i manipulacijama oko tzv. megaprojekta Yes Zgb, uz jedan prigovor. To je zapravo moj prosvjed zbog davanja nezaslužene pozornosti nekoj meni osobno nepoznatoj (Bogu hvala!), ali vrlo bahatoj i zlobnoj gospođi Mani Gotovac, koja se u broju 382 našega dvotjednika prvo prikazala kao stara suradnica Matice hrvatske da bi odmah zatim na palanački način izvrijeđala i našu Maticu, i naše novine, i v.d. urednika, a posebno novinara Igora Ružića, samo zato što se usudio iznijeti neke svoje novinarske kritičke prosudbe o njezinu projektu. Ta silovna Mani poriče svaku važnost našim omiljenim novinama, navodeći da ih ne čita, pa nije bilo razloga za popustljiv odnos prema njezinoj alergiji na Ružićevu slobodu govora. Njezin je veliki problem što ne priznaje tu veliku civilizacijsku tekovinu i misli da još živi u davno urušenu totalitarnom režimu kojim je vladalo nasilno jednoumlje po istom modelu, ali toga u našoj napokon nezavisnoj hrvatskoj državi nema, niti bi smjelo biti.

Kao stari kulturni djelatnik i akter mnogih kulturnih programa, ja sam živi svjedok da je gospodin Igor Ružić napisao istinu o pravoj prirodi naše kulturne megalomanije i njezinih tzv. megaprojekata. Odrastao sam i više godina radio u malom gradu u unutrašnjosti, gdje sam sudjelovao u oblikovanju sličnih megaprojekata u kulturi tako što su se svi kulturni događaji u jednom razdoblju stavljali pod jedan kišobran, u jedan zajednički program, obično koristeći se imenima godišnjih doba ili mjeseci u godini. Zato upućujem sve čestitke kolegi Igoru Ružiću zbog njegova kritičkog komentara u broju 380 o umjetno stvorenu megalomanskom gemištu pompozno nazvanu kapitalnim projektom Yes Zgb ili Jesen u Zagrebu.

Takve i slične genijalne projekte radili su mnogi hrvatski kulturni djelatnici i u našim malim gradskim sredinama u unutrašnjosti još prije trideset i više godina, bez obzira na veličinu grada (ili palanke), pokušavajući tako dobiti više pozornosti, novca, sponzora i publike, ali svi su bili svjesni te manipulacije i nisu tražili nikakvo autorsko pravo na tu ideju kao što sada Mani Gotovac otkriva toplu vodu usred Zagreba, objedinjujući kao teatrologinja raznorodne kulturne aktivnosti u jedan megaprogram pod novim skupnim kišobranskim nazivom. Isti cilj imaju sve sadašnje slične akcije, ali uz daleko veći utrošak novca, a time i uz mnogo veću opasnost od korupcije i nepotizma, pa bi institucije financijsko-pravne kontrole i protukorupcijske zaštite morale biti u stalnoj pripravnosti.

Međutim, ta jednostavna istina nije samo izazvala bijes autorice kao pronalazačice tog kišobrana, nego je i do kosti ogoljela njezinu prijeteću, netolerantnu megalomaniju, svojim vrlo prizemnim napadom na kolege Igora Ružića i Andriju Tunjića, tako i na naše ugledne novine, što pokazuje da se ta iznimno agresivna čelična lady ne može ni u mirovini pomiriti s bilo čijim otklonom od starog anacionalnog jednoumlja, kao relikta davno urušena jednopartijskog poretka, ma koliko se od njega i svake druge politike verbalno distancirala, jer je i dalje vezana pupčanom vrpcom za taj preživjeli totalitarni diskurs. To je posve u skladu s njezinim dugogodišnjim favoriziranjem raznih upitnih eksperimenata i derivata bjelosvjetskih desperadosa na hrvatskoj kazališnoj sceni, uz agresivne zahtjeve za odbacivanjem tzv. klasičnih klišeja u kazalištu, kojim se zapravo atakiralo na najveće umjetničke domete hrvatske i svjetske književnosti, kasapilo ih se i masakriralo kao svoju babovinu, zavaravajući javnost uz pomoć njoj sklonih liberalnih medija da je to europski trend ili čak svjetski brend i slične besmislice. Tako je uz pomoć medijskih pokrovitelja ciljano stvaran kaos u hrvatskoj kazališnoj kulturi, jer je, tobože, po univerzalnoj teoriji determinističkoga kaosa svaka ljudska kreativnost zapravo proizvod kaosa! Takvim nazoviteorijama podupirana je dominacija anacionalnog duha u uvjetima stalne ljevičarske harange na obnovljenu hrvatsku državu, degradirajući kazalište s razine umjetnosti na razinu spletkarske estrade, cirkuskih atrakcija i zabavnih igrački prizemnoga populizma, zapravo – u privatni skandalistički cirkus u kojem se malen broj rigidnih nihilista izvrsno zabavlja, izrugujući se golemoj većini naše konzervativne kazališne publike i još konzervativnijega hrvatskog naroda, kao osvetu što je odabrao put svoje državne samostalnosti. Taj agresivni egzibicionizam u prvi je plan stavljao umjesto kazališne umjetnosti njezine menadžersko-marketinške samoreklamerske sposobnosti, a navijački mediji hvalili su njezin izbor Severine za naslovnu ulogu Karoline Riječke gotovo kao vizionarski, veličajući njezino gaženje svih uzusa klasične kazališne umjetnosti, a neuspjeh tog zastranjivanja pravdali su lošom kreacijom dramskog ansambla! Slično je bilo i s izvedbom Nabucca u futurističkim kostimima i simboličkim matematičkim likovima i tijelima.

Takav stil rada Mani Gotovac bio je vrlo iritantan za veliku većinu hrvatskih građana, a osobito za njezine teatarske suradnike, ali su ga uporno hvalili oni koji su imali koristi od njega, kao što su skandalistički novinari, profiterski menadžeri raznih gutača vatre i sličnih kulturnih skupina koje takvi megaprojekti okupljaju sa svih strana svijeta, na račun naših poreznih obveznika. Potvrda je fijasko Nabucca na opatijskoj ljetnoj pozornici zbog izrazito maloga broja prodanih karata. Zato je opravdano naše nezadovoljstvo štetnim vođenjem hrvatskog kazališta, ali slaba je utjeha da nas je biološki sat oslobodio jedne torture, jer ona već najavljuje da će nas nastaviti zlostavljati. Najgore je što se u njezinoj militantnoj sjeni već klonirao niz sličnih kreatora, koji će nastaviti njezine rastrošne megalomanske projekte i eksperimente, a ukoliko im Uskok ne pomrsi konce, mogu je lako i nadmašiti.

Ante Milinović