Orkestar kojemu ne treba dirigent

Orkestar kojemu ne treba dirigent

Leonard Bernstein imao je samo dvadeset i pet godina kada je, 14. studenog 1943, prvi put ravnao Njujorškom filharmonijom u dvorani Carnegie Hall u New Yorku. Nastup, u koji je Bernstein uletio u posljednji čas kao zamjena dirigentu Bruni Walteru, prenosio se na radiju diljem Amerike pa je taj mladi i iznimno nadareni glazbenik i dirigent preko noći postao zapažen i cijenjen umjetnik. Prvi rođeni Amerikanac koji je slavu stekao diljem svijeta.

Točno šezdeset i pet godina poslije, Njujorška filharmonija (New York Philharmonic) obilježava taj povijesni trenutak koncertom isključivo Bernsteinovih skladbi. U četvrtak 14. studenog 2008. u Carnegie Hallu Filharmonijom je ravnao mladi još malo pa šef dirigent Alan Gilbert. Već uvodnom simfonijskom suitom iz glazbe za film Na dokovima New Yorka Gilbert je pokazao da unatoč mladosti (a sljedeće godine kad i službeno postane šef dirigent bit će najmlađi u povijesti orkestra na toj dužnosti) sjajno vodi taj ugledan američki ansambl. Gilbert je pokazao moć skupnog muziciranja vrhunskih glazbenika, ali i nježnost i osjećajnost u tumačenju teksta kakva bi se prije očekivala od solista, a ne od tako golema ansambla. Ili je orkestar sam proizvodio tu čaroliju? Jer završnu je skladbu Njujorška filharmonija odsvirala bez dirigenta. I to jednako nevjerojatno točno i interpretativno. I nije tu bila riječ o komornom sastavu, nego o potpunom simfonijskom orkestru koji je pred dupkom punom dvoranom vozio bez šofera. Prizor je to pomalo strašan, ali i divan.

Solisti koji su se Njujorškoj filharmoniji pridružili na koncertu nisu, nažalost, mogli dosegnuti visoko postavljene standarde možda i najboljeg orkestra na svijetu. Violinist Glenn Dicterow odsvirao je serenadu za violinu, gudački orkestar, harfu i udaraljke Nakon Platonova simpozija korektno, pa čak na trenutke i vrlo osjećajno, no nedostajalo je dubine u interpretaciji pa je stvar postala jednostavno dosadnjikava. Sopranistica Ana María Martínez i tenor Paul Groves pjevali su srećom vrlo poznate arije iz mjuzikla Priča sa zapadne strane. Srećom zato jer su pjevali vrlo tiho, često tiše od orkestra, koji se pak svojski trudio da ih ne pokrije, no publika je dobro znala melodije pa je nesmetano uživala u nastupu.

Vera Pfaff