Obljetnička promišljanja

Komparativna povijest hrvatske književnosti. Smjerovi i metodologije komparativnog proučavanja hrvatske književnosti, ur. Cvijeta Pavlović i Vinka Glunčić-Bužančić, Književni krug, Split, 2008.

Obljetnička promišljanja

Jubilarni, deseti u nizu zbornika Komparativna povijest hrvatske književnosti donosi 28 autorskih priloga posvećenih naslovnoj temi prošlogodišnjega međunarodnog znanstvenog skupa, Smjerovi i metodologije komparativnoga proučavanja hrvatske književnosti, te osam prigodnih tekstova nastalih u povodu pedesete obljetnice Odsjeka za komparativnu književnost (1956–2006). Dvije okrugle obljetnice pružile su jedinstvenu priliku kako za rekapitulaciju dosadašnjih postignuća, tako i za promišljanja o suvremenim kretanjima te mogućim budućim smjernicama komparativnoga proučavanja hrvatske književnosti u domovini i inozemstvu. Prigodno odabrana, ali i problemski postavljena istraživačka zadaća pritom je otvorila brojna teorijska i praktična pitanja relevantna ne samo za područje hrvatske nego i europske komparatistike te cjelokupne znanosti o književnosti. O kojim je pak pitanjima riječ, ponajbolje ilustriraju uža književnoznanstvena područja koja zbornik obuhvaća.

Prvi tematski blok posvećen je problematici književne povijesti, promatranoj kako s teorijsko-metodološkoga aspekta (u prilozima M. Solara, M. Peić, D. Dude), tako i u okviru konkretnih analiza postojećega hrvatskoga i inozemnoga književnohistoriografskoga opusa (C. Pavlović). Pozicioniranje hrvatske književnosti unutar povijesti svjetske književnosti od iznimne je važnosti i za status domaće književnosti u komparatističkim proučavanjima te uvelike određuje okvire unutar kojih se razmatraju središnja pitanja književne transmisije i recepcije. Veliki kamen spoticanja u tim istraživanjima nerijetko je bio asimetričan odnos između takozvanih malih i velikih književnosti, kao i predrasude proizašle iz nedovoljna poznavanja i priznavanja pojedinih nacionalnih književnosti, uključujući i hrvatsku. Nasuprot tomu, komparatistički prilozi zbornika pokazuju da je moguće slijediti nove smjernice u poredbenim istraživanjima te da različiti književni i kulturni krugovi mogu poslužiti kao njihovo referentno uporište. Iz raznolikih se komparatističkih perspektiva tako, primjerice, razmatraju poveznice među hrvatskim, engleskim i njemačkim autorima (A. Flaker), hrvatsko-talijanske književne veze (Lj. Avirović, R. Asěno, F. Ferluga-Petronio, I. Bošković, I. Akrap), recepcija hrvatske književnosti u relativno udaljenim španjolskim slavističkim krugovima (F. J. Juez Gálvez) te u Mađarskoj kao dijelu zajedničkoga srednjoeuropskoga kulturnoga kruga (Z. Medve, I. Lőkös). Šire shvaćen zajednički (post)socijalistički kulturni prostor pružio je okvir za analizu recepcije hrvatske književnosti u ukrajinskim komparatističkim krugovima (J. Paščenko) i poredbenu analizu novijih književnih strujanja u hrvatskoj, poljskoj, češkoj i književnostima bivšega jugoslavenskoga prostora (J. Kornhauser).

U pokušaju kritičkoga propitivanja dosega vlastite discipline pojedini su se autori pokušali suočiti s izazovima suvremenih, često proturječnih, kretanja u znanosti o književnosti, ali i samoj književnosti kao njezinu istraživačkome predmetu. Kritička refleksija o vlastitoj poziciji unutar područja komparativne književnosti, koja je tradicionalno oduvijek bila sklona širenju vlastita znanstvenoistraživačkoga obzora, pritom je zahtijevala dvojaku perspektivu. S jedne je strane nužno poznavanje suvremenih kritičko-teorijskih pristupa književnosti, na što, primjerice, ukazuju tekstovi P. Pavličića (Starija hrvatska književnost u svjetlu suvremenih pristupa), M. Čale i L. Čale-Feldman (Dvojnik: od teme do metode) ili psihoanalitičko čitanje Kamovljeve Isušene kaljuže Ž. Matijašević. S druge je strane, međutim, potrebno promisliti u kolikoj su mjeri mnogobrojni, ponekad i pomodni pristupi znanstveno utemeljeni te primjenjivi u kontekstu hrvatske književnosti, na što upozoravaju autorice H. Peričić i N. Badurina.

U obljetničkim komparatističkim promišljanjima primjereno su zastupljena i uža područja stihologije (S. Jurić, Postoji li hrvatska stihološka škola te prilog S. Čuljat o hrvatskoj pjesmi u prozi), teatrologije (prilozi V. Rogošić o suvremenom izvedbenom nazivlju i M. Petranović o hrvatskoj kostimografiji) te filmologije (analiza novije recepcije hrvatskoga filma 1950-ih N. Gilića). Zbornik zaokružuju tekstovi nastali u okviru znanstvenoga skupa posvećenoga pedesetoj obljetnici Odsjeka za komparativnu književnost. Prva su tri prigodno posvećena utemeljitelju Odsjeka Ivi Hergešiću, pa se tako njegovom profesorskom figurom ujedno i zaključuje popis najzaslužnijih imena hrvatske komparatistike (G. Peleš, I. Slamnig, S. Petrović, A. Peterlić), nezaobilaznih u razmatranjima o njezinim hrvatskim i europskim znanstvenim dosezima.

Iako temeljito preispitana u 35 istraživačkih priloga, naslovna tema zbornika time nipošto nije iscrpljena. Neprestana autorefleksija glavni je preduvjet razvoja svake znanstvene discipline; ipak, sinteze dosadašnjih postignuća te kritički osviještene spoznaje o suvremenim kretanjima u hrvatskim i svjetskim kulturnim i književnoznanstvenim krugovima, kojima zbornik obiluje, nedvojbeno su velik korak na tome putu.

Kristina Grgić