Naboj, vitalnost, prasak!

Izložba Krešimira Nikšića Bez granica, Gradski muzej Bjelovar, Galerija Nasta Rojc, Bjelovar, 7. studenog – 15. prosinca 2008.

Naboj, vitalnost, prasak!

U povijesnom razvoju slikarstva možemo pratiti razvojnu liniju koja teži sve izravnijem i spontanijem izrazu umjetnikove osobe i svijesti, a koja se tijekom povijesti radikalno oslobađala svih tradicionalnih tekovina likovne forme i kompozicije, da bi u trenutku došla do točke neformalne apstrakcije u kojoj su se umjetnici izražavali isključivo gestom i bojom kao materijom. U godinama nakon Drugoga svjetskog rata neformalna se apstrakcija sve više počela afirmirati i opravdavati kao izraz spontano i energično prikazanih unutarnjih osjećaja. Tako će kritičar Herbert Read takvo slikarstvo nazvati »nastalim iz unutarnje nužnosti« (parafrazirajući time zapis prvog apstraktnog slikara Kandinskog). Sartre će, u kontekstu francuskog enformela, takvo slikarstvo dovoditi u vezu sa svojom egzistencijalističkom filozofijom: odustajanje od ideje univerzalna reda i principa te potpuno osobni prikaz vlastite svijesti ili razmišljanja, smatra on, umjetnost neformalne apstrakcije postiže na razini slike oslobođene ne samo univerzalnog interpretativnog ključa, nego i svake racionalne strukture, svakog geometrijskog reda; riječju, svakog zakona, koji ne vrijedi samo za pojedinca. Slijedeći te misli neformalna se apstrakcija u kritici sve više počela povezivati s dubinskom psihologijom, oslobađanjem podsvjesnoga, povratkom u izvorno stanje duha, stanje neobuzdano i neopterećeno zakonima i konvencijama društva (koje su neki povezivali s nietzscheovskom idejom dionizijskoga).

Izložba Krešimira Nikšića u Galeriji Nasta Rojc u Bjelovaru već naslovom Bez granica priziva stanje slobode koje pokušavaju izraziti slikarova platna. Istoimeni ciklus slika nastao je u posljednje dvije godine, a na izložbi su prikazani i njegovi radovi s početka tisućljeća. Krenemo li od njih, vidjet ćemo da oni upravo potvrđuju i produbljuju sva iskustva neformalne (lirske, kolorističke) apstrakcije. Naslovi tih slika (Komadić zemlje, Sunce i zemlja, Svjetlo) asociraju na prirodnu snagu i vitalnost korespondirajući s tehnikom gestualnosti, načinom slikanja koji podrazumijeva guste namaze boja. U tim slikama umjetnik se koristi najčešće samo osnovnim bojama (crvenom plavom i žutom) i tonovima nanoseći ih pastozno u energičnim potezima. Boje se miješaju na platnu i nikada nisu čiste, ali čak i kada su prisutne samo u malim potezima, one ističu svoju prisutnost zahvaljujući snažnu pokretu kojim su nanesene. Uspjelost je tih slika u tome što spajaju rhotkovsku ideju slike kao ispunjena ekrana koji zrači kolorističkim nabojem, uz gestualnost koja kao da u platna upisuje svu silovitu energiju umjetnikova poteza. Vitalnost koja zrači s Nikšićevih slika prikazuje nam se u svoj punini, spajajući ta dva aspekta apstrakcije (ispunjenost polja bojom i potez) u originalni suživot, koji tako djeluje dvostrukom energijom na promatrača. Dojam sklada i ritma postignut unatoč naizgled nasumičnu komponiranju dijelova prisutan je na svim slikama iz tog ranijeg razdoblja koliko god se na njima boje prepletale, prodirale jedna ispod druge, ili se kao komadići isticale na jednobojnim poljima. Ipak, u jednoj stvari boja nije potpuno oslobođena, a to je njezina asocijativna vrijednost. Na slici U velikom nebu prevladava plava, na slici Svjetlo žuta boja. Unatoč apstrakciji kompozicije boja je referentna: ona nosi značenje slike i doživljaja koji slika prenosi.

Tako dolazimo do ciklusa Bez granica, u kojemu umjetnik doista probija čak i tu granicu, oslobađajući boju u potpunosti metaforike, a slike iz tog ciklusa razlikuju se međusobno (na razini naziva) samo numeracijom. To je i logičan korak u razvoju koji je išao ka sve većem oslobađanju slikareva osobnog, apstraktnog izraza. Prva je razlika između ovih i starijih ostvarenja u tehnici: dok su starija djela bila građena impastnim namazima ulja, novija platna slikana su uglavnom jako razvodnjenim akrilom koji je nanesen lazurno. Već samim time postignuta je potpuno drukčija tekstura platna, boje se više ne miješaju i ne prodiru jedna u drugu kao u nekoj borbi, nego se akvarelno prelijevaju na platnu, stvarajući često na najtamnijim mjestima upravo sedefasti dojam mutne transparentnosti. I gesta je drukčija: iako njezina silovitost ostaje nepromijenjena, njezin efekt više nije čvrstoća ni čista energija, nego je riječ o potezima koji se tope i stvaraju oblike koji djeluju vodenasto, nemoćno da održe sebe. To omogućava i tzv. tehnika kapanja, koja se sada primjenjuje mnogo rječitije. Prethodna su platna davala dojam čistog vitalizma i snage prirode (koju su izravno apostrofirale), dok su platna iz ciklusa Bez granica melankolična i kontemplativna, pokazujući također intiman svijet umjetnika, ali ovaj put njegovu misaonu stranu. Takvu promjenu duguju gotovo isključivo razlici u karakteru i uporabi uljanih i razvodnjenih akrilnih boja, dok postupak često ostaje vrlo sličan. Umjetnikov interes za izraz bojom i gestom ne prestaje, a zahvaljujući poznavanju slikarskog zanata uspijeva tim elementima prenositi različite poruke, ovisno o vlastitu htijenju. Izložba demonstrira tako raznolikost njegova unutarnjeg svijeta, ali prije svega širok spektar njegovih likovnih sposobnosti.

Feđa Gavrilović