Na dobro Hrvatske

Na dobro Hrvatske

Korčula oduvijek živi u sučeljavanju dviju različitih povijesnih istina o sebi. Naime, kao grad Korčulu prvi put u 10. stoljeću spominje Konstantin Porfirogenet, spominje zidani grad na otoku Korčuli za koji Blaćani tvrde da je riječ o Blatu, a ne Korčuli. Fetivi pak Korčulani, ali i povjesničarka Alena Fazinić, tvrde da Porfirogenet piše o Korčuli koja je nastanjena naseljenicima iz Salone, koji su pred najezdom Slavena izbjegli na otoke: Brač, Hvar i Korčulu.

Prema mišljenju nekih povjesničara i prije dolaska izbjeglica na mjestu današnje Korčule postojao je rimski vojni tabor. Rimljani su osvajači, vojnici, stoga je Korčula, misle oni, u početcima bila vojna baza, a tek od 10. stoljeća može se govoriti o postojanju grada Korčule, može se govoriti o gradskom stanovništvu i postojanju veće zajednice. Takvu tvrdnju istraživači i povjesničari potkrepljuju gradskim statutom, koji je Korčula dobila 1214., odnosno 1265.

No, postoji i druga »povijesna priča«, po kojoj je otok do 10. stoljeća bio pod vlašću hrvatskih vladara, sve dok tadašnji venecijanski dužd Pietro II. Orseolo nije osvojio dalmatinske otoke i došao do Korčule, koja je imala vojnu posadu, zbog čega dužd ne zauzima Korčulu, nego se iskrcava na otočić Majsan, gdje su arheolozi našli ostatke starohrvatske crkvice. S Majsana dužd šalje poruku dubrovačkom biskupu i Korčulanima da se predaju, u suprotnom će nastradati. Biskup dolazi u poklonstvo duždu i predaje mu Korčulu, koja je od 1000. do 1408. u vlasti Mletaka, s tim da je kratko vrijeme u 14. stoljeću bila pod vlašću hrvatsko-ugarskih vladara. Srpske teorije pak tvrde da to nisu bili hrvatsko-ugarski vladari, nego Nemanjići. Od 1408. do 1420. Korčula je pod Dubrovnikom, kada dolazi do prodaje Dalmacije Vladislavu Napuljskom i otada je opet pod vlašću Venecije sve do 1797, otkad je pod vlašću Austrije do dolaska Napoleona. Francuzi vladaju od 1806. do 1813, kada dolaze Englezi i ostaju godinu dana, a onda od Bečkog kongresa 1820. potpada pod vlast Habsburgovaca sve do 1918. Od 1919. do 1921. Korčula je pod okupacijom Italije, a od 1921. u sastavu je Hrvatske i Jugoslavije do 1941, od kada je opet pod vlašću Italije do njezine kapitulacije 1943. Nakon toga u sastavu je Hrvatske i Jugoslavije, a od 1991. dio je samostalne Republike Hrvatske.

U tim promjenama gospodara Korčula je naučila živjeti, ali i čuvati svoje specifičnosti, svoj identitet, koji je često mješavina legendi i mitova, folklora i tradicije, usmene i pisane kulture. Tako je i sada. U osvješćivanju i čuvanju najvećih kulturnih vrednota i hrvatskog identiteta veliku ulogu od svojeg osnutka imala je Matica hrvatska, čiji su članovi mnogi otočani te neki intelektualci grada Korčule, koji čitaju Matičine knjige. Inače, snažno nacionalno djelovanje na Korčuli jako je povezano s imenom Petra Šegedina. Uz Šegedinovu pomoć i na njegovu inicijativu na Korčuli je 1969. osnovan Matičin ogranak, osnovali su ga Šime Đodan i Miljenko Foretić. Nakon sloma Hrvatskog proljeća 1971. zamire i djelovanje Matice sve do obnove ogranka u jesen 1990. Tada je za predsjednika izabran Franko Burmas.

Sadašnji predsjednik 83-godišnji Lovro Steka, o djelovanju Ogranka kaže: »Ogranak je uvijek ustrajavao na usklađivanju različitih pogleda na kulturu i politiku. Maticu hrvatsku shvaćam kao nestranačku organizaciju u kojoj svatko može dati svoj prinos za dobro domovine Hrvatske. Naša je stranka Hrvatska. Da ne mislimo tako, zar bismo za prvo predavanje uzeli bivšeg oficira JNA, koji je inače bio istaknuti član SKJ, da govori o boravku Židova na ovom području za vrijeme Drugog svjetskog rata? Drugo predavanje bilo je o gradonačelniku Rafu Arneriju i bilo je izvanredno prihvaćeno od onih koji baš jako i ne drže do hrvatstva, ali su došli jer se radilo o Arneriju. Nakon tih predavanja mislio sam da možemo stvoriti jezgru koja može raditi za domovinu Hrvatsku, mislio sam da nećemo ostati u ideološkim rovovima. No u tome nismo uspjeli. Ali još smatram da je vrijedno založiti se za to, bez obzira na ideološke razlike. I dalje vjerujem da će tako biti kada dođu mlađi, koji neće biti opterećeni. Vjerujem da će mladi više raditi na dobro svoje države, jer druge nemamo.«

Kad je obnovljen 1990, Ogranak je imao 56 osnivača, uglavnom su to oni iz 1971, dok danas ima 36 članova, od kojih je aktivno i plaća članarinu njih desetak. Otkako je obnovljen, ogranak usmjerava kulturni život Korčule, osobito zimi. Tijekom godine ima 4–6 predavanja. Osim spomenutih predavanja dr. Steka spominje uspješno arheološko predavanje o Veloj špilji u Veloj Luci, koja je stara 30.000 godina, još iz neolita, radi koje dolaze istraživači iz cijeloga svijeta. Naglašava da su iznimno bila posjećena predavanja o Palagruži, dok predavanje o glagoljici nije bilo dobro posjećeno, ali je bilo četrnaest polaznika glagoljice, i to sve mladež. Spominje mnoge izložbe, među kojima i izložbu svoje zbirke umjetnina otoka Korčule, koja je prije nekoliko godina bila izložena u prostorima HAZU.

»Možda se nekomu čini da nismo aktivni, da smo stari i malobrojni, ali to je samo prvi dojam. Sve vam danas uvjetuju financije. Od turizma dobivamo malo, a od grada minimum minimuma, kao da gradu Matica hrvatska ne treba. Njih zanimaju neki drugi programi, a često financiraju knjige koje ne vrijede«, kaže Steka. Prošle godine ogranak je od općine dobio samo 8.000 kuna, dok je recimo društvo Bonkulović, koje se bavi maškarama, dobilo 15.000. Odnos općine prema Ogranku njegovi članovi ilustriraju podatkom da je općina Društvu sv. Cecilije i KUD-u Moreška dala po 45.000 kuna, iako redovito zarađuju na izvođenju moreške. Unatoč nedostatku novca Ogranak redovito izdaje knjige. Od obnove do danas u prosjeku svake dvije godine jednu. Izdaju znanstvene i umjetničke knjige koje promiču hrvatski identitet njihova područja, zatim znanstvene knjige, poeziju. Objavili su nekoliko monografija, znanstvenih knjiga, zbornika radova, godišnjaka... Ističu četiri monografije: Portret jednog grada na istočnoj obali Jadrana Berislava Kalogjere, zatim monografiju u dva sveska Račišće na otoku Korčuli, od nastanka (g. 1672.) do danas, povijesni pregled, autora Josipa Joze Fazinića, Povijest bratovštine Bl. Djevice Marije od utjehe-pojasa i crkve Sv. Mihovila u Korčuli, Ive Matijaca, a u tisku je monografija dr. Alene Fazinić Spomenička i kulturna baština otoka Korčule.

Osim svega spomenutoga Ogranak je veliku, možda i glavnu ulogu, imao u organizaciji Dana Petra Šegedina. Ideja za Dane niknula je u Ogranku Korčula kada su podignuli ploču na rodnoj kući u nedalekom Žrnovu, koja je pripadala djedu Petra Šegedina, kada se na sve načine iz programa o Šegedinu nastojalo isključiti Maticu hrvatsku. »Protestirao sam kod gradonačelnika rekavši mu: Ti to stavio u program ili ne stavio, Matica će na ploči pisati«, veli Steka te dodaje kako se za njihovu ideju, nakon tri, četiri godine, zainteresirao Milan Vuković, bez kojega vjerojatno do danas Dana ne bi bilo. »Pokojni književnik Robert Tomović, koji je bio odavde, napisao je da su za nas uvijek odlučivali oni gore. Kad se iz Zagreba reklo da gradonačelnik to prihvati, to je prihvaćeno. Dobro bi bilo da oni gore uvijek rade dobro za Hrvatsku. Bez obzira na politiku«, ne bez gorčine kaže Steka.

Većina matičara tvrdi da se Korčula diči Šegedinom, ali da mu mnogi još ne mogu oprostiti što se zbog hrvatstva odrekao komunizma, što mu književnost nije bila nacionalnost, nego je od nacionalnih tema i problema stvarao književnost. Zbog takvih je prodao svoju obiteljsku kućicu dvojici hrvatskih književnika, Miroslavu Vaupotiću i Krsti Špoljaru, i preselio se u Orebić.

Zbog boljeg upoznavanja sa Šegedinovim djelom Ogranak je ustrajavao na većem bavljenju škola Šegedinom, pri čemu baš nisu nailazili na veliki odziv profesora. Zato su ove godine poslani dopisi svim školama, svim direktorima za sljedeće Dane, koji će biti 2009, kada se slavi stogodišnjica Šegedinova rođenja. Napisano je pismo gradonačelniku od kojega je zatražen veći angažman. Napisano je pismo i Hrvatskoj pošti da razmisli o mogućnosti tiskanja marke s likom Petra Šegedina. »To je mala briga Ogranka za Šegedina, koji je zadužio ne samo Korčulu nego i cijelu Hrvatsku«, kaže Šteka.

Članove Ogranka brine nezainteresiranost mladih za rad u Ogranku. Iako ih stalno zovu, mladi izbjegavaju angažman. »Koga god sam molio, svi su rekli ne, ne mogu, hvala. Ne znam je li to hrvatska apatija ili strah od hrvatstva«, pita se Steka. Mlade više zanimaju stranke ili umjetnička društva, HKD Sv. Cecilija i KUD Moreška. Oba ta društva mnogima su zanimljiva zbog moreške, koja je stara četiristo godina. Naime, tu vitešku igru izvodili su svi Korčulani sve do Kraljevine Jugoslavije, kada jugoslavenski Soko preuzima izvođenje moreške, čiji je sljednik KUD Moreška, osnovano 1945. I tu se jasno očituje korčulanski razjedinjenost. Zato je želja Ogranka zajedništvo, veća suradnja s turizmom, kao i dovođenje nekih programa Dubrovačkih ljetnih igara, što sada rade drugi lojalni i nelojalni konkurenti.

Dvije istine o Marku Polu

Od dvojnosti, rascijepljenosti i rivaliteta Korčula nije imuna ni danas. Čak nema jedinstvenoga, zajedničkog stajališta ni o Marku Polu. I tu postoje dvije struje; markopolisti i antimarkopolisti. Prvi zastupaju tezu da je Marko Polo rođenjem Korčulanin, a drugi da nije. Predsjednika ogranka to ne muči, on na to gleda pragmatično. On misli kako Talijani ne mogu dokazati da je Marko Polo Talijan iz više razloga i da bismo ga zato trebali prisvojiti, a nek Talijani dokazuju da je njihov. Spominje matične knjige Venecije u kojima se ne može naći prezime Polo, dok je u Korčuli pisano o obitelji Polo, što je glavni dokaz da je našijenac. Jer, tko god malo poznaje talijanski jezik, kaže Steka, zna da prezimena koja netko nosi po imenu mjesta imaju prefiks da, npr. Bonino da Milano, Bonino iz Milana, ili Leonardo da Vinci, a za Marka Pola piše da je Veneziano. Da Talijani imaju dokaze da je rođen u Veneciji, onda bi pisalo Marco Polo da Venezia. Njemu je to glavni dokaz da Marko Polo nije iz Venecije i da može biti iz Korčule.

Inače, Steka je podrijetlom iz Italije, iz Piemonta. Njegov predak Francesco Stecca u Korčulu je došao 1806. kao Napoleonov vojnik. Taj Francesco ranjen je na Pelješcu dok je kao vojnik išao prema Dubrovniku. Kako na Pelješcu nije bilo liječnika, završio je na Korčuli, gdje je izliječen. Kad je ozdravio, tu se zaljubio i ostao.

Znameniti Korčulani

Uz Petra Šegedina i grad i otok Korčula diče se mnogim velikanima. Najveći čovjek prošlosti Korčule do 20. stoljeća svakako je Marko Andrijić, graditelj korčulanske katedrale. Andrijići su korčulanski graditelji, gradili su dobar dio korčulanske katedrale, gradili su u Dubrovniku, katedrala je završena 1489. Tu je zatim Petar Kanavelić, renesansno-barokni književnik, pa svećenik i humanist Jakov Baničević, koji se dopisivao s Erazmom Roterdamskim, zatim dominikanac Dinko Paletin, koji je bio misionar u Južnoj Americi. Paletin je silno pridonio geografiji, njegova putovanja.

Andrija Tunjić