Kvantiteta uzela mjesto kvaliteti

Kvantiteta uzela mjesto kvaliteti

Glazbena tribina Pula godišnja je smotra suvremene umjetničke glazbene produkcije u Hrvatskoj na kojoj se svakoga studenog na jednom mjestu okupe glavni predstavnici naših glazbenih institucija i medija, skladatelji, interpreti i muzikolozi. Utemeljena 1963. kao Jugoslavenska muzička tribina na kojoj su se ravnopravno predstavljala društva skladatelja iz pojedinih republika bivše države, do 1999. održavala se u Opatiji, nakon čega se seli u Pulu, većinom iz razloga što »stara sredina nije pokazivala dovoljno interesa i razumijevanja«. Pridjev jugoslavenska nakon osamostaljenja Hrvatske pretvara se u međunarodna sa svrhom razmjene iskustava s inozemnim zemljama, kao i mogućnostima usporedbe. U Puli manifestacija dobiva nove koncertne prostore, napose Istarsko narodno kazalište, te Veliku dvoranu Doma hrvatskih branitelja, što joj omogućuje širenje i na veće glazbenoscenske vrste, kao i privlačenje nove lokalne publike. Od 2004. izbacuje bilo kakav zemljopisno-politički pridjev i usredotočuje se isključivo na predstavljanje domaćega stvaralaštva, a kao tematski naslov budućih godišta odabire Susreti generacija. Odlično vizualno tumačenje teme proizašlo iz dizajnerskog ureda Luke Gusića sa susretima nalivpera i našiljene obične olovke na notnom crtovlju postalo je prepoznatljiv znak za godišnje upoznavanje najnovijih skladateljskih dosega pripadnika različitih generacija. Tribina je u svakom razdoblju ispunjavala određenu svrhu i funkcionirala kao platforma za razmjenu autorskih iskustava, ideja i rukopisa. Iako joj zamjeraju nedovoljnu opravdanost teme, bez organiziranih okruglih stolova i panel-diskusija gdje bi se skladateljska pera i verbalno razmijenila i sukobila, pripadnici različitih generacija jedni o drugima saznaju uglavnom s koncertnih podija. I to je mnogo, s obzirom na to da tijekom godine svi djeluju pod zasebnim staklenim zvonima svojih skladateljskih laboratorija, nadajući se praizvedbi na kojem od postojećih koncertnih ciklusa, bez druge prigode za predstavljanje stvaralaštva. Dovoljno je samo uzeti u obzir jednu jedinu praizvedbu djela hrvatskog skladatelja koji je u ovu sezonu uvrstio naš najstariji, najveći i najzaposleniji orkestar, Zagrebačka filharmonija (Koncert za flautu Alfija Kabilja praizveden upravo u doba trajanja ovogodišnje Tribine, 7. studenoga) da bi se uočilo kako naši skladatelji nemaju mnogo prostora za djelovanje. Muzički biennale Zagreb ionako je festival koji se održava svake dvije godine i koji tek odabrane sretnike prije svega stavlja u kontekst svjetske glazbene produkcije. Od prošle godine, na inicijativu voditeljice Tribine, skladateljice, pijanistice i pedagoginje Sanje Drakulić, festival se stvara prema načelu raspisivanja natječaja za skladbe pisane za određene istaknute hrvatske ansamble, a glazbeni su programi obogaćeni i govornim poslijepodnevnim tribinama, čime je vraćeno početno značenje naslova priredbe. Pulsku publiku Tribina programima nije baš uspjela zaintrigirati, tako da je u gledalištu gotovo svih njezinih događanja uglavnom zatvoreni krug glazbenih specijalista, koji su iz Zagreba stigli dvama autobusima Hrvatskoga društva skladatelja, u kojima su većinom predstavnici glazbenog života Zagreba i Splita, uz studente muzikologije, glazbene teorije i kompozicije s muzičkih akademija iz Zagreba i Sarajeva. I to je već mnogo, s obzirom na već poznatu činjenicu da glazbenici i skladatelji inače rijetko posjećuju koncerte jedni drugih, tako da je i u tom smislu Tribina doista za mnoge jedina prigoda za nadoknadu kronične neinformiranosti i liječenje grizodušja.

No, dobiva li prosječni posjetitelj tog događaja u četiri dana i desetak koncerata uistinu zornu sliku onoga najboljeg što nam može pružiti suvremeno hrvatsko stvaralaštvo? Iskreno, baš i ne, ukoliko nije riječ o posebnim prigodama i obljetnicama. Tako je ove godine prvi put nakon cijeloga desetljeća koliko je smještena u Puli na Tribini sudjelovao jedan od naših najvećih skladatelja, Frano Parać, u čast čijeg je šezdesetoga rođendana tri prizora njegove dramatične opere Judita, koja oživljava muzikalni jezik Marulićeva spjeva, kao i ljupku Simfoniju na koncertu u Velikoj dvorani Doma hrvatskih branitelja izvodio operni ansambl riječkog HNK Ivana pl. Zajca te solisti Terezija Kusanović i Ivica Čikeš pod vodstvom intendantice Nade Matošević. Ponajbolje partiture čule su se iz pera preminulih hrvatskih autora, poput osnivača Tribine, Branimira Sakača (moćna simfonija O mrtvom vojniku izvedena na već spomenutom odličnom koncertu Riječke opere) ili njezina dugogodišnjeg sudionika Igora Kuljerića (inventivno i svježe viđenje originalnog tretiranja vokalnosti Quam pulchra es… Ommagio a Lukačić, na koncertu Zbora HRT-a u Crkvi sv. Franje, tematski zaokruženo kao Svete pjesme Ivana Lukačića – inspiracija suvremenih skladatelja). U grupu antologijskih primjera ovdje se uklopila i živopisna radionica satova L’Horlogerie Dubravka Detonija, partitura stara 25 godina, koja je u izvedbi odličnoga mladog pulskog klavirskog dua (Nikola Kos i Robert Batelić) zazvučala izvrsno, nadahnuto i poticajno. Djelo koje apsolutno zaslužuje biti češće izvođeno rokerski je repetitivna Quick suita iz mladih dana Krešimira Seletkovića posvećena Zagrebačkom gitarističkom kvartetu.

Iz popriličnog mnoštva od čak 22 praizvedbe teško je naći zanimljivije ostvarenje. Čini se da je u izboru programa kvantiteta uzela mjesto kvaliteti. U pamćenju su nam ostala sjajna nova djela dvojice četrdesetogodišnjaka trenutačno u punom naponu snaga: orguljska zvukovnost impresionističkih primjesa moteta a cappela Kyrie eleison Dalibora Bukvića (iz već spomenuta zborskog projekta Lukačić) te žustri gudački impuls uz prikrivenu posvetu Papandopulu u djelu Simfonietta Davora Bobića. Njihove su skladbe na koncertima Zbora HRT-a i Zagrebačkih solista bile i najbolje izvedena djela, koja su idejnošću i muzikalnošću potaknula svoje interprete na najveći umjetnički angažman. Ostale kao da su pisane vrlo sličnim autorskim perom, bez obzira na pripadnost autora određenoj generaciji, skladateljskoj školi ili estetici. Skladatelji koji su pisali za Zbor HRT-a i maestra Tončija Bilića za projekt Svete pjesme Ivana Lukačića – inspiracija suvremenih skladatelja (Knešaurek, Klobučar, Magdić i Drakulić), kao da su odveć školski shvatili zadaću, pokušavajući postupkom imitacije i mračnim ozračjem uhvatiti neki davno prohujao duh Lukačićeva vremena. Na isti način, kao da je »ista golubica šaputala na uho« autora skladbi za Zagrebačke soliste, kombinirajući povijesne rukopise i stilske postupke mnoštva autora čija su djela standardni repertoar toga našeg slavnog komornog ansambla, od Bacha, Vivaldija i Corellija, preko Prokofjeva, Bartoka i Brittena, sve do Papandopula i Kelemena. U obnovljenu izdanju koje okuplja neke istaknute hrvatske gudače, ali i neka nova lica iz redova postdiplomanata, Solisti su zagudili punim jedrima na sličan način u rukopisima Šabana, Božićevića, Magdića i Njirića. Ansambl Cantus pod vodstvom Berislava Šipuša praizveo je skladbu Pulsations Viktorije Čop, kao i novu verziju osam raznolikih zvučnih razglednica iz jedne od ljetnih radionica Sjećanje na Vis Mladena Tarbuka. Ozbiljna konkurencija Cantusu, naš novi ansambl za suvremenu glazbu Acoustic Project, u grožnjanskom je Kaštelu za svoje neobične sastave pripremio pet praizvedbi, između kojih ćemo pamtiti Božičevićev lapidarni Pebbles, Ruždjakov sublimirani susret oboe i udaraljki Incontro te Đurovićeve znalačke zvukovne dosjetke i komadiće Nahvao 2. Pulska je publika u najvećem broju pohrlila na koncert virtuoznoga dua Elvisa Stanića na električnoj i midi gitari i Joea Kaplowitza na klaviru koji su programom S onu stranu jazza improvizirali na neke stare teme rock’n’roll-repertoara. Na dvama su podnevnim koncertima istarski glazbenici predstavili svoje najbolje snage, među kojima se uz klavirski duo Kos-Batelić u prvi plan ističe i slovenski bajanist Borut Zagoranski, koji je u suradnji sa skladateljima Massimom Brajkovićem i Đeni Dekleva-Radaković znatno proširio zvukovnoizražajne mogućnosti svojega glazbala.

Kao i na dvjema tribinama koje su razmotrile prostor koji mediji posvećuju suvremenom hrvatskom stvaralaštvu (sa zaključkom da je najbolje stanje na Hrvatskom radiju, a najslabije na Hrvatskoj televiziji, uz općenito nerazumijevanje urednika dnevnih tiskovina za rubrike posvećene kulturi), Glazbena tribina Pula i na ostalim je događajima dala priliku onima koji su željeli nešto reći. Možda bi ubuduće trebalo kritički odabrati ono najbolje, program tek dijelom zasnivati na javnom natječaju, a većinom na projektima najuglednijih autora. No, i u ovom izdanju, zbog nestašice sličnih inicijativa, ovo i dalje ostaje jedini katalizator stanja u domaćem suvremenom glazbenom stvaralaštvu.

Jana Haluza

Sanja Drakulić, skladateljica i voditeljica 45. glazbene tribine Pula

Spasimo što se spasiti može

Sanja Drakulić, skladateljica i pijanistica s diplomom uglednog Moskovskog konzervatorija, slovi u Hrvatskoj za jednu od prodornijih autorica i promotorica suvremenoga glazbenog stvaralaštva. Tri godine ima ulogu izbornice programa za Glazbenu tribinu u Puli, gdje je uz tematski zaokružene programe i pozivanje istaknutih glazbenih tijela u festival uvela i jednu njegovu davno izgubljenu esenciju: poslijepodnevne tribine između koncerata, priliku za problematiziranje i kritičko promišljanje akutnih tema na sceni suvremene glazbe danas.

Je li cilj tribine pozitivistički iskazati stanje stvari ili problematizirati postojeće na sceni?

– I jedno i drugo. Ponajprije, važna je informacija: prilika da svi zainteresirani skladatelji pokažu javnosti svoja nova djela. Tribina im omogućuje ansamble, prostore i publiku sastavljenu od struke – drugih skladatelja, glazbenih pisaca, muzikologa, izdavača i promotora. Od naših početaka hrvatski skladatelji nisu kompletirani – nemaju zvučni i notni zapis te stručno mišljenje koje prati njihovo stvaralaštvo. To ima tek jako malo skladbi u Hrvatskoj, ni pet posto. Govorne tribine ove smo godine posvetili temi Suvremena glazba i mediji, gdje smo došli do zaključka da je problem općenito u društvu i u školskom sustavu. Mi sve puštamo iz ruke, kao da imamo pedeset filharmonija, pedeset muzičkih akademija, pedeset skladatelja kalibra Štolcera Slavenskog. S druge strane europskim zemljama to ne pada na um, one brižno čuvaju sve što imaju. Odveć smo mala zemlja s odveć dragocjenim nasljeđem, da bismo si to mogli dopustiti.

U kakvim se uvjetima stvara umjetnička hrvatska glazba danas? Skladatelji i drugdje teško žive samo od skladanja.

– To je krivo. Svima bi trebalo biti prioritet čuvanje kulturnog identiteta naroda. To nam jedino preostaje, mala smo zemlja i malo tržište. Nećemo se u svijetu probiti s nekom industrijom, to je nemoguće. Mi se moramo boriti da sačuvamo svoj kulturni identitet. To čine i mnogo veći narodi, i to jako agresivno: pogledajte samo Švedsku, Englesku ili Francusku. Mladi skladatelji u nas jednako loše žive od skladanja kao i njihovi stariji kolege, snalaze se kako znaju. To je pogrešno. Trebali bismo moći živjeti bez ograničenja. Nekomu tko je sposoban izraziti se umjetnošću, nečim što pripada u kulturu naroda, toj bi nekolicini ovo društvo trebalo omogućiti sve, to uopće ne bi bio veliki trošak. Tom malom broju umjetnika društvo bi trebalo omogućiti sve da bi se oni sasvim mogli prepustiti skladanju, pisanju, slikanju, izradi skulptura… To bi bio minimum u normalnom društvu i to bi trebalo napraviti odmah. Spasimo što se spasiti može. U glazbi je danas potrebno imati više nego ikada idealnu kombinaciju sadržaja i majstorstva, u toj golemoj konkurenciji, kako bi se došlo do slušatelja.