Krsnikov obračun s nama

Ništa nije tako prolazno kao novinski tekstovi. Rijetki su oni naslovi koji se pamte dulje od jednoga dana. Jedan je od tekstova za pamćenje iz olovnih vremena koji pamtim godinama tekst što ga je osamdesetih prošloga stoljeća objavila splitska »Slobodna Dalmacija« pod naslovom Je li Croatia Sydney ustaški klub?

Nakon čitanja tog teksta ostao mi je, naime, dojam da je autor Vjekoslav Krsnik bio jedini novinar u bivšoj Jugoslaviji što je stao u obranu Hajdukova nogometaša Vedrana Rožića, koji se tih godina (1984) drznuo zaigrati na zelenoj travi za nogometni klub australskih Hrvata Croatia Sydney. Na dresovima nogometaši su isticali povijesni hrvatski grb, u tadašnjem jugoslavenskom tisku iz propagandnih razloga nazvan ustaškim grbom. Iz istoga teksta zapravo pamtim ono nešto što se tada u novinama čitalo između redaka: povijesni hrvatski grb pripada Hrvatima, a ustaški i partizanski režimi na njega nemaju monopol.

Danas taj nezaboravljeni tekst koji kao da je čuvao nadu čitam u knjizi Press karte na stol – moj obračun s nama Vjekoslava Krsnika. Što je ostalo od članka? Tekst je izvučen iz novinske mrtvačnice i uskrsnut iza korica knjige doima se drukčije. Da nije bilješke, teško bih se sjetio u kojim je uvjetima (auto)cenzure nastao. Ali nije izgubio na živosti. Nažalost ni na aktualnosti.

No, tko još danas pamti ketmane, odnosno istočnjačke trikove ideološke mimikrije (kako ih je nazvao poljski nobelovac Czeslav Milosz ) kojom su se novinari (i ini javni djelatnici) služili u komunističkoj diktaturi da bi priopćili notorne činjenice i iznijeli javno mišljenje koje barem malo odudara od partijskih dogmi i laži?

Danas kultura zaborava prevladava. Kao da pamtimo samo sretne dane.

Nažalost nemamo svjedočanstvo o traumama novinara u diktaturi proletarijata, poput knjige Na crnim listama: doživljaji jednog Srednjoeuropljanina Paula Lendvija. Taj je austrijski novinar i publicist mađarskoga podrijetla, naime, opisao borbu za slobodu medija u komunističkoj diktaturi.

Hrvatski publicist i slobodni novinar Krsnik ima slično iskustvo: u četrdesetogodišnjoj novinarskoj karijeri prošao je sve. Počeo je kao reporter na Radiju Split, zatim je bio dopisnik »Vjesnika« iz Splita, pa Tanjuga iz Splita, a onda dopisnik iste agencije iz Australije. Zatim je bio novinar i politički komentator u »Vjesniku«, pa jedan od osnivača i glavni urednik Hine. Kad je iznenada smijenjen s mjesta glavnog urednika Hine, djelovao je kao slobodni novinar. Nakon što je sedam godina radio kao slobodni novinar u SAD, gdje je pokrenuo novine za američke Hrvate »Croatian American Times«, poslije »The Croatian American«, vratio se u Hrvatsku. Dok traži mjesto pod hrvatskim medijskim suncem, Krsnik objavljuje knjigu polemika nastalih u burnu procesu tranzicije s traumama i podjelama iz starih totalitarizama.

Baš kao što je podijeljena politika, podijeljena je i hrvatska novinska scena. Krsnik se u testovima skupljenim u ovoj knjizi dobrim polemičkim stilom (na tragu Matoša), bavi uglavnom samo javno iznesenim stajalištima i političkim pozicijama svoje braće po peru. Gotovo sve što je važno (pa i nevažno) u hrvatskim novinarskim redovima u postkomunističkim i ratnim vremenima u Hrvatskoj našlo se pod Krsnikovim povećalom i skalpelom: smatrao je, naime, da novinari ne mogu biti izvan ni iznad demokratskog društva, pa ni zaštićeni od kritike.

Krsnik u većini polemika traži zlatnu sredinu između služenja istini i služenja Domovini. Na temelju nekih kritika objavljenih u knjizi u kojima se obračunava s političarima ne može se zaključiti da je sluga nekih centara političke moći, prije se doima kao osamljeni jahač, gotovo pa hrvatska verzija žurnalističkoga vrlog viteza od Manche, koji umjesto mačem perom izaziva na junački megdan.

Ipak, neki kritičari, poput novinara Borisa Pavelića iz »Novog lista«, spočitavali su Krsniku da je »marom inkvizitora« istraživao »nacionalne izdajnike« u novinskim redovima. »Nisam mlatio nacionalne izdajnike ‘marom inkvizitora’, nego sam uvijek polazio od činjenica, ali nitko nije imao hrabrosti da mi se usprotivi protuargumentima jednostavno zbog toga što su oni bili prejaki da bi se olako mogli osporiti«, branio se Krsnik, koji se odlučio na najmučniju od svih polemičkih disciplina – na polemike s nama!

Među novinarima s kojima je Vjekoslav Krsnik ukrstio pero nalaze se novinari s ljevice Joško Kulušić, Miljenko Smoje, Jelena Lovrić, Inoslav Bešker. Ali Krsnik nije samo obračunao s novinarima lijeve političke orijentacije. Tu su Zoran Vukman, Maja Freundlich, Milovan Šibl, Miljenko Manjkas s desne strane političkog spektra. Krsnik polemičkih strelica nije poštedio ni novinare i publiciste s političkog centara: Ivu Škrabala, Branka Salaja, Chrisa Cviića.

Krsnikova će knjiga polemika zadovoljiti i one čitatelje (osobito političare) koji jedva čekaju da se i novinari bave sami sobom i da pritom perje frca na sve strane. Umjesto zaključka: Krsnikova knjiga Moj obračun s nama neće biti presudna za vrednovanje povijesti hrvatskog novinarstva u doba tranzicije, ali će jamačno biti korisna istraživačima tog razdoblja. Bilo bi, međutim, još korisnije da Vjekoslav Krsnik, koji je četrdeset godina svjedok povijesti novinarstva u diktaturi i demokraciji, što prije napiše što se (po njegovu uvidu) događalo iza kulisa hrvatskoga novinarstva.

Branko Madunić