Koristan pregled moderne hrvatske poezije

Koristan pregled moderne hrvatske poezije

Akademik Pavao Pavličić široj je javnosti ponajprije poznat kao autor pozamašna književnog opusa (više od pedeset knjiga!) čija su djela, bilo da je riječ o »postmodernističkim romanima«, o krimićima ili romanima za djecu, odavna pronašla svoju publiku. Manje je poznata činjenica da je akademik Pavličić ujedno eminentni književni znanstvenik i pedagog, autor bogata znanstvenog opusa te redoviti profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.

Kao proučavatelj književnosti Pavličić se ponajviše zanimao književnom poviješću, i to problematikom starije hrvatske književnosti, zatim teorijom stiha i književnom genologijom, a u novije vrijeme i interpretacijom moderne hrvatske lirike. Novom knjigom na određeni je način združio posljednja dva spomenuta područja svojega interesa, napisavši Malu tipologiju moderne hrvatske lirike.

Što je točno tipologija? Može se reći da je to klasifikacija književnih pojava s obzirom na neke temeljne kategorije, i to u sinkronijskom presjeku. U drugoj polovici 20. stoljeća nastale su u nas tri relevantne tipologije modernoga hrvatskog pjesništva. Znamenita je ona akademika Ante Stamaća, u kojoj se pojmovno pjesništvo suprotstavlja slikovnome, zatim ona Zvonimira Mrkonjića, koja razlikuje pjesništvo iskustva prostora, iskustva egzistencije i iskustva jezika te tipologija Cvjetka Milanje, koja razlikuje dvije autonomne pjesničke matrice, gnoseološku i semiotičku.

Sada smo dakle dobili četvrtu tipologiju moderne naše lirike, a njezina je novina u tome što za razliku od prethodnih nastoji dati pregled tipova za dulje razdoblje, točnije: od moderne pa do naših dana.

Kako se promatra dulje razdoblje, djelo snažno prožima dijakronijska perspektiva. Naime, Pavličić smatra kako je svako pojedino razdoblje dvadesetoga stoljeća (moderna, ekspresionizam, međuratna lirika, pjesništvo krugovaša, pjesništvo razlogovaca, pjesništvo tzv. jezičnoga iskustva te pjesništvo devedesetih godina) oblikovalo i prepoznatljiv tip poezije pa analizira te tipove s obzirom na neke temeljne kategorije. Tako nastalo djelo svakako jest tipologija, ukoliko izlaže tipove hrvatskoga pjesništva, no ima i obilježja periodizacije jer nastoji objasniti i povijesne zakonitosti promjene tipova.

Izrazito je zanimljiva Pavličićeva metoda. On različitim pjesničkim pojavama nastoji prići jedinstvenim kategorijalnim aparatom kako bi pokazao kako su se različiti naraštaji, škole ili pokreti 20. stoljeća odnosili prema nekim temeljnim odrednicama vlastita posla. Tih temeljnih odrednica ima sedam (jednako koliko i promatranih razdoblja), a one po autorovu mišljenju postavljaju načelna pitanja kao problem svakom autoru u promatranu razdoblju. Pitanja su sljedeća: tradicija, zbilja, čitatelj, autor, svjetonazor, jezik i poezija.

Ukratko, za svaki oblikovani tip poezije po jedno od tih pitanja bilo je temeljno (za modernu, recimo, odnos prema tradiciji, za ekspresionizam prema zbilji itd.), a iz njega su izvedeni svi ostali poetički problemi. Pristup koji se temelji na načelnim kategorijama omogućio je da vidimo kako se pjesnici različitih razdoblja odnose prema istim pitanjima. Primjerice, kako krugovaši zamišljaju svojega idealnog čitatelja, kako to čine razlogovci, a kako pak postmodernisti. Tako je autor uspio usustaviti složen predmet kakav je hrvatsko pjesništvo 20. stoljeća, omogućivši nam da lako pratimo rehijerarhizaciju temeljnih pojmova od razdoblja do razdoblja.

Napisavši povijesni pregled dominantnih tipova hrvatske lirike prošloga stoljeća, Pavličić je morao pokušati odgovoriti i na pitanje zbog čega dolazi do zamjene jednoga tipa poezije drugim.

Njihovu zamjenu on ne tumači imanentnim književnopovijesnim razvojem, nego joj uzroke nastoji pronaći u širim duhovnim procesima naše epohe. Promjene svjetonazora odražavale su se (i još se odražavaju) kako na unutarnji ustroj same poezije, tako i na njezin položaj u društvu. U tom je kontekstu osobito zanimljiv zaključak knjige u kojemu autor uspoređuje početnu i završnu točku svojega istraživanja: početak i kraj 20. stoljeća. Usporedba dobro otkriva kakve su se promjene zbile na širem duhovnome planu u, za nekadašnje pojmove, kratku razdoblju. Nevjerica u smisao povijesti, raspad zajednice (koja se sad sastoji od samih individua) te gubitak kriterija koji omogućuju razlučivanje vrijednoga od bezvrijednoga, jasno su se odrazili i na poeziju. Ona je danas marginalizirana kako nikada prije nije bila te je prisiljena preispitivati svrhu i smisao vlastita postojanja. Konkretnije uzroke marginalizacije autor pronalazi u utjecaju medija, kako na društvo, tako i na samu poeziju. Svakako, ona danas sve teže pronalazi čitatelja, kada mu se kao jedini duhovni ideal nudi tek laka zabava.

Na kraju valja reći kako su uvijek kada je riječ o djelima sintetskoga karaktera mogući teorijski prigovori. Oni bi se na načelnoj razini odnosili na arbitrarnost kriterija na osnovi kojih je izvedena sinteza. No, svaki znanstvenik mora računati s njima već kad se upusti u posao usustavljivanja. Relevantnost Pavličićevih temeljnih kategorija neprijeporna je, a pitanje jesu li se one mogle proširiti kojim drugima i jesu li se neke od njih mogle podvesti pod jednu (što bi netko mogao prigovoriti), ostat će otvoreno. U izloženu klasifikaciju dobro se uklapa velik broj pjesničkih opusa, a to bi valjda trebalo biti neko mjerilo njezine uspješnosti. Čak i ako se neki pjesnik u predloženu shemu ne uklapa, njezino je postojanje omogućilo da o njemu iskažemo barem tu činjenicu.

Suvremena teorijska svijest naizgled nije sklona povijesnim ili generičkim sintezama. Ona pretpostavlja da je svako pronalaženje sličnosti istodobno i diskriminirajuće zanemarivanje razlika, pa kako bi se izbjegle neželjene totalizacije, radije raznolikost pojava utapa u sveobuhvatne i neodređene pojmove poput tekstualnosti, pisanja ili postmodernizma. No uopćavanje je nuždan postupak svake znanosti, a projekcije cjeline jedini su način da se u procesu spoznavanja pokuša kretati prema istini. Zbog toga je plodna i korisna Pavličićeva tipologija na i više nego dostatan način upotpunila stanovite praznine u hrvatskoj književnoj znanosti. Ona će biti zanimljiva ne samo kritičarima i književnim znanstvenicima, profesorima i studentima književnosti nego i svim neprofesionalnim čitateljima i iskrenim ljubiteljima poezije, kojih valjda još negdje ima.

Luka Šeput