Koliko realizma?

Slovensko ljudsko gledališče iz Celja u Dramskom kazalištu Gavella: John Steinbeck, Ljudje in miši (O miševima i ljudima), red. Samo M. Strelec

Koliko realizma?

Slovensko ljudsko gledališče iz Celja nije moglo izabrati bolji trenutak da sa svojom predstavom O miševima i ljudima gostuje u Dramskom kazalištu Gavella. Velika depresija iz 1929. čije je posljedice John Steinbeck antologijski opisao u odnosima najamnih radnika, nadničara koji nemaju ni jučer ni sutra, danas kao da ponovno prijeti pa je lako povući usporedbu između onih koji sanjaju samo o komadiću zemlje u svojem vlasništvu i kreditima zaduženih današnjih pandana, nešto možda bolje hranjenih, ali jednako zabrinutih i prvih na listi za odstrel. Ono što prvo pada žrtvom u egzistencijalnoj stisci takve, ili bilo koje druge vrste, upravo je ljudskost, a ona je zapravo glavna tema Steinbeckove najprije pripovijetke, tek poslije dramatizirane i nekoliko puta ekranizirane.

Priča bi trebala biti dovoljno poznata, u njezinu su središtu dvojica takvih, nekadašnjim rječnikom rečeno proletera, od kojih je jedan dobrovoljni skrbnik drugome, koliko tjelesno snažnijem, toliko umno nezrelijem. U realnom svijetu, koliko god on u Steinbecka bio idealiziran gotovo manihejskom podjelom na dobrohotne prezrene na svijetu pune razumijevanja i one koji zauzeti skupljanjem viška vrijednosti ne prepoznaju ni sebe ni druge kao ljudska bića, takav par funkcionira zbog požrtvovnosti prvog i nevinosti drugog. I jasno, priča završava samilosnim pucnjem u potiljak za koji se publika i dalje pita smije li, i može li, biti kriv.

No, baš zato što su zaplet i njegovo razrješenje toliko poznati, u produkciji celjskoga kazališta iritira pristanak na materijalnu ovisnost o inscenacijskim sredstvima, o dekoru, rekviziti i baš svakoj realnoj činjenici koja mora biti prezentirana, a ne reprezentirana na pozornici. Prizorište predstave prije nalikuje filmskom setu, ali problem je u tome što se pri snimanju filma kamere gase, dok u ovom slučaju publika čeka i po nekoliko minuta dok scenski radnici drveni pod preslože u kolibu s gotovo sva četiri zida i krovom, dok se baš svaki komad posteljine stavi na mjesto, svaka flanelska košulja zakopča do kraja, navuče svaka kaubojska čizma… Kao koncept stvar bi možda i funkcionirala, zajedno sa starim psom čija eutanazija negdje oko sredine najavljuje ostatak komada i sudbinu dijela protagonista, kad bi se onda pseći neugodan miris realizirao u svojedobnoj eksperimentalnoj tehnici smell-o-rame kojom se od filma pokušalo stvoriti sinestezijsku umjetnost. O miševima i ljudima zato prije postavlja pitanje koliko realizma nego koliko ljudskosti.

Samo M. Strelec domaćoj je publici možda najpoznatiji po režiji Četvrte sestre Janusza Glowackog u Dramskom kazalištu Gavella, iako je prije surađivao i s riječkim HKD Teatrom na Kvartetu Heinera Müllera. U obama slučajevima s tako različitim predlošcima izbjegavao je doslovnosti, pa zato još više čudi odluka za tako minuciozan, a nepotreban postupak, koji prije ustrajava na slici nego na radnji. Zbog njega se ni glumci ne mogu istaknuti, pa su Aljoša Koltak i Tarek Rashid u glavnim, a možda i, uvjetno rečeno, naslovnim ulogama, tek prepoznatljivi obrisi svojih likova, izgubljeni u ambijentu koji im ne dopušta biti sve što bi mogli postati. Nažalost, to i jest jedna od mogućih izvedenica Steinbeckova teksta, ali Strelecova režija ne daje dovoljno dokaza da bi je se smatralo toliko domišljenom. Čini se da je ipak prije riječ o nedostatku mašte, vječnom pokriću za scenski realizam. Ipak, hrvatsko glumište toga ima dovoljno i ne treba mu još i slovenski primjer.

Igor Ružić