Između planiranog i realiziranoga

Između planiranog i realiziranoga

Služeći se semiotičkom definicijom kulture kao mrežom značenja u kojoj pojedinac živi i koju sam istka, postavlja se pitanje unutar kakvih mreža značenja se konstruira suvremeno urbano iskustvo življenja u gradu. Razumijevanje konstrukcije različitih značenja (npr. urbanističko oblikovanje ili ideološki kontekst) te njihovo prepletanje zasebna je kulturno-antropološka perspektiva koja se može primijeniti i na područje Novog Zagreba.

Izgradnja Novoga Zagreba počinje pedesetih godina, kada se tamo smještaju Zagrebački velesajam i Brodarski institut, koji su donijeli infrastrukturu na to područje i na taj način omogućili kasniju stambenu gradnju, započetu 1957. gradnjom sjevernoga dijela Savskog gaja.

Novi je Zagreb zamišljen kao dio grada koji bi se temeljio na racionalnom planiranju, arhitekturi i urbanizmu koji imaju premise u Atenskoj povelji iz 1933. Plan koji je napravljen trebao je poslužiti za rješavanje problema lošega stanovanja, zagađenosti i nekontrolirane urbanizacije, pa je taj dio grada podijeljen na pojedine funkcionalne zone (stambenu, industrijsku, rekreativnu). U samu planu grad je ispresijecan velikim prometnicama unutar kojih su građena naselja. Stambene zajednice napravljene su po visokim normama i standardima upisivanja sadržaja u prostor. Točnije, unutar prometnice određena je urbanistička površina od 30 do 40 hektara za koju je predviđeno od 8 do 10 tisuća stanovnika. Za svako takvo područje znao se točan broj ugostiteljskih, rekreativnih i kulturnih prostora. Ono što je u ovoj računici posebno zanimljivo omjer je izgrađenih i neizgrađenih površina, koji iznosi 40 prema 60 posto. Da bi se omjer ostvario, rađene su izrazito visoke zgrade okružene zelenim površinama (dobar je primjer središte Travnog u kojem se nalazi izrazito veliki park, ali i zgrada Mamutica s oko 4500 stanovnika). Na taj je način stvoren pozitiv i negativ iste formule.

Važnu su ulogu u vremenu nastanka i razvoja Novog Zagreba imale dvije vrste zajednica prema istom teritorijalnom načelu. Kao prvo, neizbježne mjesne zajednice koje su pokušavale oživiti taj dio grada organiziranjem kojekakvih društvenih i kulturnih događanja (pa i onih humanitarnih). S druge strane, župne zajednice. Župa Svetoga križa, osnovana 1967, imala je ujedno i jedinu crkvu Novog Zagreba napravljenu u doba socijalizma i ona je pokrivala naselja Siget i Trnsko. Ali, u drugim naseljima već su se u doba izgradnje Novog Zagreba osnivale župe. Vjerske su se aktivnosti tada odvijale u preuređenim stanovima te su na neki način funkcionirale kao zajednica u zajednici. Danas su izgrađene crkve i drugi crkveni objekti tako da za župe u stanovima više nema potrebe.

Novozagrebačka naselja u javnom su diskursu često oslikavana metaforama poput spavaonica, nehumanost gradnje, grad od 250.000 ljudi ili bijela zona (prostor koji nema zabavnih ili kulturnih sadržaja). Navedeni nazivi, osim što podrazumijevaju negativne konotacije, ponekad su i činjenično netočni (tako Novi Zagreb danas broji 130.000 stanovnika, dok je brojka od 250.000 bila predložena kao dio navedenog urbanističkog plana).

Za taj dio grada karakteristična je i stanovita sličnost ljudi koji su pedesetih i šezdesetih godina useljavali u još nedovršena naselja, odnosno osjećaj istovjetnosti situacije u kojoj su se stanovnici, većinom mladi parovi s djecom, našli. Generacijska i ambijentalna sličnost prilično je vezala ljude uz prostor te se stvorio određeni osjećaj dijeljenja zajedničkih iskustava.

Ipak, s procvatom urbane sociologije sedamdesetih i osamdesetih godina i anketnim ispitivanjima građana utvrđuje se niska uporabna vrijednost naselja i nerealiziranost predviđenih sadržaja (ni početna ideja o jednakim stambenim uvjetima nikada nije zaživjela jer već 1964. na području Sigeta oko visokih zgrada nastaju obiteljske kuće). Upravo je raskorak između planiranog i realiziranog i danas izrazito vidljiv u mnogim novozagrebačkim naseljima i na taj su način urbani sociolozi znanstveno potkrijepili ideju spavaonice. No, lanjska izgradnja trgovačkoga centra i zasad još nedovršen Muzej suvremene umjetnosti tu ideju danas ipak opovrgavaju.

Vladimir Šeput