Imamo li angažirano kazalište?

Imamo li angažirano kazalište?

O socijalno angažiranu kazalištu te o političkom kazalištu u užem smislu danas postoji više načelnih stajališta. Jedno je svakako da, ako uopće danas postoji takvo kazalište, to zasigurno nije hrvatsko kazalište. Drugo bi bilo da je svako kazalište političko kazalište jer »svoje protagoniste smješta u grad ili skupinu« (P. Pavis) i da je ono političko bilo toga svjesno ili ne (Brecht). A treće bi cjelokupnoj suvremenoj kazališnoj umjetnosti zanijekalo mogućnost efikasnosti, a time i stvarnoga političkog ili/i socijalnog djelovanja na zajednicu u kojoj ona nastaje (H.-T. Lehmann). Prvo stajalište argumente crpi iz dokazivanja kako su u hrvatskom kazalištu socijalno i politički intonirane predstave više iznimka nego pravilo i kako one nikad o problemima ne progovaraju izravno, nego uvijek traže obilazni put zamućujući time imenovanje političkih i inih tema o kojima tek navodno govore. Drugo stajalište omogućuje nam da u svakoj predstavi čitamo elemente stvarnosti u kojima se očituju ili politički stavovi autora ili politički i društveni problemi na koje autor predstave nastoji upozoriti. A treće argumentaciju potkrepljuje činjenicom da je kazališna umjetnost danas manje masovna nego ikad u svojoj povijesti i da je zbog toga njezina efikasnost u želji izazivanja promjene određenim političkim i/ili socijalnim utjecajem ravna nuli.

Sudeći prema repertoarima europskih kazališta te kazališnih predstava koje su u proteklih nekoliko godina nastale u hrvatskom kazalištu, samo je jedno od navedenih stajališta uistinu točno. A to je da je svako kazalište političko kazalište, bilo ono svjesno toga ili ne. Političnost i/ili socijalna angažiranost pojedinih predstava važan je segment njihove funkcije u zajednici u kojoj su nastale, a (samo) ponekad i bitan čimbenik njihova preživljavanja na repertoarima kazališta. Političke predstave uglavnom izravno ili neizravno tematiziraju odnos mehanizama vlasti prema pojedincu. Socijalno angažirane predstave na problemski se način bave vrlo važnim društvenim, a tek ponekad i političkim pojavama, nastojeći svjesno, a ponekad i vrlo izravno, senzibilizirati publiku te izazvati pozitivnu društvenu reakciju. U proteklih je mjeseci u hrvatskom glumištu nastalo nekoliko upravo takvih predstava, onih koje nastoje promijeniti publiku, izazvati reakciju te ne priznaju ravnodušnost i neutralnost kao odgovor. I zbog toga su takve predstave važne te njihov nastanak pokazuje vitalnost hrvatskoga glumišta i potencijalan interes da i kazališna umjetnost na svoj način pridonese rješavanju bitnih socijalnih problema.

Kazališna provokacija s odjekom i bez njega

Predstavama Timbuktu Boruta Šeparovića u produkciji Montažstroja i Scene Travno Zagrebačkoga kazališta lutaka, Turbofolk Šeparovića i Olivera Frljića na Off-sceni HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, Bakhe na Splitskom ljetu u Frljićevoj režiji osnovna je namjera provokacija. I to provokacija sa svrhom izazivanja bilo koje vrste djelovanja i potrebe zauzimanja stava prema viđenom. Bilo pozitivnom, bilo negativnom. Među tim predstavama posebno se izdvaja Montažstrojeva produkcija Timbuktu. Predstava je odigrana u dvorani Travno, koju je na uporabu dobilo Zagrebačko kazališta lutaka. A zašto je ona bitna? Ponajprije jer je mnogi i ne žele percipirati kao kazališnu predstavu. U njoj nastupaju psi i naturščici uz malu pomoć glumaca. Niječući joj pripadnost kazališnoj umjetnosti, kazališna zajednica zauzima stav ignoriranja, čest u hrvatskom glumištu (a i u našem društvu). Kako je kazalište osjetljiv i o potvrdi publike i finacijaša ovisan mehanizam, ako i jedni i drugi dovoljno dugo ignoriraju neki projekt, nastojanje, ono je jednostavno osuđeno na polako umiranje. Ali ljudi kojih se gradska vlast želi riješiti s ulica tako da zabrani kopanje po kontejnerima neće time prestati postojati. A predstava Timbuktu, s pomoću istoimenih ulomaka romana Paula Austera (govori ih Sven Medvešek, kao glas Psa Koste) i iznimno dobro dresirana psa Capa, zapravo govori o njima. I o nama koji od njih okrećemo glavu, frkćemo nosom zbog neugodna mirisa ili iskupljujemo svoju grižnju savjesti s nekoliko kovanica koje im turamo u ruku. Zbog toga što, potencirajući poruku o tome da je način na koji se ophodimo prema psima zapravo identičan načinu na koji tretiramo druge ljude, ova predstava iznimno je dobro usmjeren i socijalno angažiran kazališni projekt kojem ne treba samo načelna nego i izravna potpora. A ona se očituje u tomu da pokušamo udomiti pse lutalice ovoga grada koji to nisu postali vlastitom krivnjom. I druga, koja nas se možda ipak više tiče, da postoje mnogo humanije mjere micanja beskućnika s ulica od zabrane kopanja po kontejnerima. Da ne moraju, zar bi uistinu to radili? Predstava Timbuktu izravno nas i vrlo emotivno pita u kakvu to društvu živimo i što smo spremni poduzeti ne bismo li ga promijenili da bude primjerenije i psu i čovjeku. I čini to kazališnim sredstvima. Posljednji prizor ove predstave, da bi gledatelja ostavio što ogoljenijim, okreće osnovni mehanizam klasičnog kazališta protiv sigurnog promatrača u gledalištu. Publika, gledajući pse iza žica, osvijetljena, vidi i ljude koji su stvarni beskućnici. Oni ulaze u gledalište, a publika efektno i uspješno postaje izložena. Najviše vlastitim emocijama, ukoliko ih je priča o beskućniku Willyju i njegovu posebnu odnosu s Psom Kostom uspjela probuditi.

Predstava Turbofolk bavi se posve drugim društvenim problemom, i to, opet, demistificiranjem kazališnog mehanizma. Tijekom prizora koji traju toliko dugo koliko i glazba, uglavnom folk-skladbe raznih autora koje potječu s početka osamdesetih pa sve do današnjih fokl-hitova, autori ne samo da tematiziraju nasilje u svim poznatim oblicima, nego iznose izravne referencije na Domovinski rat, patnje ratnih vojnih invalida, pogrešne ideje o nacionalnoj slavi i simbolima bivše države, silovanja žena u ratu, grubosti prema ženama, zlostavljanje žena. Niz problematičnih i nehumanih pojava autori predstave ironično prate folk-glazbom i furioznim ritmom glumačke izvedbe, čiji je jedini intermezzo suočavanje izvođača s tvorcima predstave i njihovo međusobno vrijeđanje. Zaključak je pak vrlo predvidljiv. I nije posve izvoran. Predstava u sebi sadrži i referenciju na scensko zbivanje. Objašnjenje o čemu govori. I ona je zapravo razornija od niza slika u kojima bi gledatelj još mogao naslutiti i ironiju te smisao za humor, crnog, možda montipajtonovskog tipa, ali ipak humora.

U niz socijalno angažiranih predstava spada i predstava Bakhe. Nazivana predstavom slučajem, koja je zbog pokušaja njezine zabrane dospjela na naslovnice novina, što je kazališnim predstavama u Hrvatskoj gotovo nemoguća misija, Frljićeva režija Euripidova klasika nastojala je izreći beskompromisan politički stav. Nedavno ju je imala prilike vidjeti i zagrebačka publika te sama procijeniti što je to bilo toliko sporno i provokativno da je uplašilo intendanta splitskoga HNK. I uvjerila se kako na monolog o kolektivnom ludilu koji je redatelj izdvojio iz integralnoga teksta nije moguće sasvim uspješno montirati sve ono što se tom predstavom željelo reći. U jednom trenutku Bakhe postaju pamflet o nasilju, ratu, i političkoj i inoj manipulaciji u kojoj su izvršitelji zločina žrtve zablude i u kojoj autoironija i autoreferencijalnost kojom se Frljić uglavnom služi kao jednim od osnovnih redateljskih postupaka. I prestaju biti predstavom. Ipak, kad nas ta manipulacija kojoj smo podvrgnuti počinje ljutiti, znači da smo joj zapravo podlegli. A predstava je uspjela, željeli mi to ili ne.

Prema politički i društveno provokativnom kazališnom diskursu

Nešto su drukčije promišljene predstave čija su tema političke i socijalne mijene na ovim prostorima i način na koji su one oblikovale ljudske sudbine. Metastaze Ive Balenovića u režiji Borisa Svrtana, Riva i druxi (Stižu drugovi) Milana Rakovca u režiji Laryja Zappije te Zastave, barjaci, stjegovi Miroslava Međimorca u režiji Georgija Para klasično su struktuirane dramske predstave koje, svaka na svoj način, propituju segmente zbilje, bilo sadašnjosti ili prošlosti zbog koje je vrijeme u kojem trenutno živimo upravo ovakvo kakvo jest. Iako su možda neke od njih koju godinu zakasnile ili su trendovski uvjetovane zbivanjima u svjetskom kazalištu kojima treba nekoliko godina da uhvate korijene na našim kazališnim daskama, one ipak pokazuju da kazalište reagira na stvarnost, njezinom umjetničkom preoblikom pokušava dati svoj odgovor.

Socijalno i političko angažirano kazalište upravo je ovisno o recentnim političkim i društvenim zbivanjima. Promjena društvenoga sustava te Domovinski rat i niz društvenih promjena koje su izravna posljedica tih zbivanja u suvremenoj hrvatskoj drami nisu odmah dobili primjeren oblik. Tek u dramama Mate Matišića (Ničiji sin, Žena bez tijela, Sinovi umiru prvi) i Ivana Vidića (Veliki bijeli zec, Octopussy, Bakino srce) izravnije se i strože, ponekad čak i odveć kritično, progovorilo o razdoblju neposredno nakon Domovinskoga rata, o negativnostima kapitalizma gdje je siromaštvo, prostitucija, nepostojanje pravnog sustava normalna pojava. I koliko god pokušali nijekati postojanje i svrhovitost takozvane in-yer-face-dramaturgije u hrvatskih dramatičara, takav se način oblikovanja dramskoga teksta ipak javlja na sceni. Metastaze Ive Balenovića samo su jedan recentniji primjer.

Činjenica je da je protekla godina bila Držićeva godina i da je zapravo priličan uspjeh, pored desetak predstava čija je jedina svrha nastanka bila obilježavanje Držićeve obljetnice, biti u mogućnosti izdvojiti nekoliko važnih kazališnih produkcija sasvim drugog – socijalno i politički angažirana tipa. Uz još prilično stihijsko nastajanje kazališnih repertoara, i rijetko kada stvarno samo estetskim kriterijima vođen izbor naslova koji će se postavljati u našim kazalištima, nastanak intrigantnih predstava pojava je na koju treba obratiti posebnu pozornost. Pojava je to koja ukazuje na možebitnu vitalnost hrvatskog kazališta i njegovu spremnost da se, okoštalim institucijama i tradicionalizmu usprkos, bavi problemima koji se tiču suvremenoga gledatelja.

Lidija Zozoli