Gorko prepoznavanje

Gorko prepoznavanje

Roman Ante Matića naslovljen Priča o Hrvatima zaslužuje kritičku prosudbu i zbog načina na koji je napisan i zbog teme koju obrađuje. Dakle: zašto priča i zašto o Hrvatima? Zato jer smo zaista dugo u Hrvatskoj i o Hrvatskoj šutjeli, jer su govorili drugi. Sada je red na domoljubnom izričaju, kao da poručuje Matić, i to načinom koji nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Neki ga najvjerojatnije neće ni čitati, jer znaju da bi se previše prepoznali u negativcima, drugi će prigovarati, ali će ga zbog upućenosti registrirati, ali ima i onih trećih koji će, s pravom, biti zadovoljni. U tom romanu od dvjestotinjak stranica rečenica teče pitko, ali i višeznačno, jer se priče iz raznih razdoblja isprepleću, pa pisac svoju gorku sudbinu i nepravdu s razlogom doživljava u povijesnom kontekstu, koji odlično poznaje i interpretira na svoj poseban, sarkastičan i britak način. Tu su zatim i umetci u obliku brzih dijaloga, napeti poput krimića, sve u službi jake poruke i pouke, ali i vrlo dobro opisanih likova.

Od novinske redakcije do ludare

Sve počinje nepravdom u novinskoj redakciji gdje pisca-novinara i urednika optužuju za nešto za što nije kriv, pa on dospijeva u »ludaru na kraju grada«. Autor je samo jedan od pacijenata: na kolektivnoj su terapiji još mnogi prolupani, opičeni, munjeni, prevareni, izigrani, unesrećeni, odbačeni... Ima tu branitelja, raspuštenica, udovica, izbačenih s posla – što je doživio i sam pripovjedač – političara, ministara, diplomata, pjesnika, glazbenika, umjetnika, drogeraša, mafijaša, sportaša, bogatuna, tajkuna, varalica, lopova.

Jasno da autor ne može izostaviti one koji su ga bezdušno bacili na ulicu, daje im on i pogrdna imena – Gudin, Krmčina, Govedo, Govnar, Krivokletnik, Demonica. Matić snagu crpe iz umjetničke i ljudske slobode, iz vapaja nemoćnika koji putem umjetnosti postaje jak i smiren. Način književne obrade suhih i okrutnih činjenica nadišao je njihovu ogoljelu faktografiju, te nudi čitko i na dijelove čak humorističko štivo. Pisac barata zanatom, a nadahnuće stavlja u službu izbrušena stila i rečenica koje se pamte. I misli kojima jednostavno valja vjerovati.

To je jaka ispovjedna forma u kojoj se čitatelj nad mnogim rečenicama mora zamisliti (»čovjek ranjene duše opasniji je od ranjenoga u tijelo«). Upravo uz spomenuta ružna imena, uz to što bespoštedno neke naziva »Hrvatima na baterije«, Matić želi sve strašno što mu (nam) se događa zabilježiti, ništa ne želi prešutjeti. Za buduće naraštaje poglavito.

Dakle, u spomenutoj ludari (a tu su, ističe pisac, između ostalih, svojedobno skončali ban Jelačić, pisac Kovačić i još neki dični i zlatni Hrvati) nalazimo slikovite već spomenute likove. Kažimo ovdje da su oni snažni: neki su tužni i izgubljeni, drugi ogorčeni i jadni, poneki i opasni, razjareni, samo rijetki spremni na šalu i akciju... A važno je samo jedno: svi sjede oko stola kojeg nema. Okruglog... Pa je to, a što drugo, nego simbol Hrvatske, prototip ideje koja je tu od pamtivijeka, pa i kad države nismo imali, a dugo je to trajalo – ostvarenje toga sna i te ideje... Što toga stola nema, piše Matić, pa kao da nas pecka – jesmo li sami za to krivi? Žestoko i uz poneku psovku, pita nas – jesmo li danas u slobodnoj državi svi jednaki, jesmo li neki podcijenjeni i bačeni na ulicu, dok drugi, dobro prilagođeni, imaju sve povlastice ovoga svijeta? Ma, mnoštvo je pitanja, poglavito retoričkih, i zato treba čitati tu, kako bi mladi rekli, nabrijanu, bespoštednu knjigu...

Matića nam je čitati, a ako odraz u zrcalu ne bude pravi, ako nije onakav kakva priželjkujemo, još ima vremena da (se) popravi(mo).

Neizbježno je navesti još nekoliko matićevskih misli, kao što je npr. ona da je čovjekova sreća u smrtnosti. Tu je i napomena da smo prvi put u Domovinskome ratu (uz mišljenje da je riječ o lošem terminu, jasno) ratovali za sebe... Upravo su čovjekoljublje (ukupnost naše vrste autor originalno naziva ljudinjak!) i domoljublje (a domovinu autor doživljava poput majke) bitne teme kojima se autor, u podlozi okvirne naracije, bavi. I kad mu je najteže on kaže: Bože, oprosti mi jer sam Hrvat.

Je li ovdje riječ o književnosti koja je angažirana? Jest, jer pisac hrabro pokazuje na one koji su ga prodali za bagatelu Austrijancima i Austrijance koji s pomoću svojih sluga, hrvatskih bijednika, zlostavljaju glavnoga junaka priče. A on onda nema milosti ni prema njima, ni prema sebi. Njih optužuje za zloću, a sebe za naivnost. Matić želi čitatelje upozoriti, opisati im u kakvu vremenu živimo i među kakvim ljudima ipak odolijevamo u Hrvatskoj.

Svojim prvim romanom Matić je, nakon devet knjiga priča, novela, pjesama i eseja, pomaknuo granice naratorskog umijeća. Priča je tmurna i teška, ali ne bez nade za nas i naše potomke, teče u analizi u kojoj pisac nije ni sebe poštedio! Priča je to bremenita istinama koje (i) bole, poveznice su prošlosti uvjerljive, a mi čitatelji iščitavamo da je za sve nas, a ne samo za pisca, nabitniji odnos prema drugom čovjeku, domovini i Bogu. Prožimanje nas kao osoba i naroda koji nas određuje, poručuje pisac, u domovini koja je napokon naša, zalog je budućnosti koja je ipak, unatoč svemu, u našim rukama.

Anči Fabijanović