Ekrani izvan vremena i prostora

Ekrani izvan vremena i prostora

Gostovanje norveške slikarice Janne M. Griebisland (Oslo, 1961) u zagrebačkoj Galeriji Forum, u kojoj je predstavila desetak akrila na platnu nastalih između 2000. i 2008, sjajan je primjer autentična likovnog izričaja, samosvojna slikarskog svijeta koji nije stvaran i oblikovan prema tuđim, izvanjskim uzorima i utjecajima. Naime, iako je boravila i radila u New Yorku, Los Angelesu, Londonu, Parizu i Milanu, a sada živi i radi u Rimu, za slikarstvo ove umjetnice ne može se reći kako je inspirirano listanjem svjetskih i europskih umjetničkih magazina ili monografija, što je stalan problem velikoga dijela hrvatske srednje i mlađe generacije slikara. Taj je slikarski opus u našem hrvatskom izlagačkom kontekstu rijedak i dobrodošao primjer vrlo kultivirana likovnog izričaja, za koji trenutačno prepoznajemo kako je vanjski, vidljivi, materijalni produžetak umjetničina karaktera, psihe i senzibiliteta. Između slika i umjetnice ne mogu se sondirati nikakve energetsko-duhovne pukotine, barijere, nepodudaranja, što se izrazito osjetilo na samu otvaranju izložbe, dok je autorica stajala uz vlastite slike. Jer, djelo će uvijek izdati i nepogrešivo prokazati autora koji ga radi neiskreno, usiljeno, radi ambicije, pseudointelektualna koketiranja, ili tek panične potrebe za slavom, bodovima za ZUH i medijskim eksponiranjem.

Slike Janne M. Greibesland naslanjaju se dijelom na tradiciju nadrealističke matrice slikarstva podsvjesnih i/li svjesnih vizija, sanjanja u budnom stanju, evociranja motiva ekrana i ulaza – preciznije, prijelaza – u neku drugu dimenziju, onostrano ili fantastično, skriveno. Naglašeni iluzionistički postupci stvaranja treće dimenzije na platnima, potenciranje efekta dubine, vrtloga, ekrana koji propadaju negdje u dubinu, ili sugeriraju neki novi, drukčiji život iza nepoznate površine slike imaju ishodište u teorijama kvantne fizike i znanstvenofantastične književnosti o postojanju usporednih svjetova, dimenzija vremena i prostora, ali i fantasy žanru koji često – na granici horora – implicira stanovito isijavanje materije i energije koje je ljudskom umu na sadašnjem stupnju svijesti nepoznato, i stoga strašno. Sami naslovi slika govore upravo o motivima izvan vremena i prostora, o slikanju materije i energije koja je istovremeno sada i ovdje, ali jedanko tako implicira kategorije prošlosti i budućnosti (Tempo perforato, Memoria di un futuro, Softcore, Dove rinasce, Outlook, Omnipresente). Površine slika u tamnim smeđesivim tonalitetima, duboko zasićenoj plavoljubičastoj i ultramarinskim naglascima djeluju na promatrača kontemplativno i pozitivno. U tome slikarstvu, usprkos naglašenoj intimnoj dimenziji slikanja snova i vizija u budnomu stanju, nema ništa mračnog, depresivnog i tamnog, i to je njegova velika vrijednost. Život uzburkano pulsira ili tek tinja u pozadini složenih apstraktnih, arabesknih, delikatnih i magličastih struktura tih površina. Ekrani Janne M. Greibesland poput su sjećanja iz budućnosti na neke tajne nacrte ili energetske ključeve za ulazak u dimenzije drugih, nepoznatih nam svjetova, ali i duboko intimni otisci umjetničine duše i raspoloženja. Slike posjeduju vrijednost intimna slikarskog dnevnika o procesu spoznavanja vlastitih duševnih i emotivnih labirinata, i složenosti njihova prenošenja na slikarsko platno, ali bez nepotrebne patetičnosti i težine. U toj kompleksnoj namjeri slikarica je u umjetničko-metijerskom smislu postigla najvišu razinu povezanosti i autentičnosti između sebe i vlastite slike. Poput teorija Andréa Bretona i Pierrea Mabillea o zrcalu duše. A to je nešto što u posljednjih nekoliko godina sve rjeđe viđamo po zagrebačkim galerijama.

Iva Körbler