Cortésovo prokletstvo

Cortésovo prokletstvo

Hernán Cortés najpoznatiji je konkvistador, španjolski osvajač Novoga svijeta, i simbol toga osvajanja, često shvaćan i negativno i rabljen preneseno u tome smislu, u kakvu se značenju nalazi i u Hrvatskome enciklopedijskom rječniku. Nošen željom za zlatom, Cortés je krenuo u osvajanje današnjega Meksika, gdje je dokinuo aztečku vladavinu, kada je poginulo više od sto tisuća Azteka, za vladavine Moctezume II, čiju su palaču nedavno našli u središtu Ciudad de Mexica, koji je sagrađen na ruševinama Tenochtitlána, glavnoga aztečkog grada.

Konkvistadorsku želju za osvajanjem, novcem i zlatom neki povjesničari nisu tumačili negativno, nego su je saglédali iz kuta španjolskih okolnosti prije konkviste (osvajanja). Dakle konkvistador je bio odraz duha vremena, okrutnost i nemilosrdnost bile su obilježje toga doba Europe, k tomu u Španjolskoj je baš završila rekonkvista (oslobađanje teritorija od Arapa), nakon stoljeća borbe s Arapima; zatim loša ekonomska situacija; neuspjesi i isfrustriranost pokušajima pronalaska putova do Indije.

Slično su i Hrvati do devedesete bili zatvoreni u svijetu u kojemu, doduše, nisu bili ni gladni ni žedni, ali u kojemu su žudjeli za proizvodima kapitalističkoga Zapada, što su i pokazivali masovnim i organiziranim odlascima u Trst ili Graz. Šoping-centri, McDonald’s, Coca-Cola, Fanta, kava, Milka, lijepo pakirane cigarete, neonska svjetla, bile su samo neke od stvari koje su mamile predratne Hrvate, puk, da uživaju, zadovoljavaju svoja osjetila. Demokratizacijom Hrvatske otvorio se put i takvim stvarima, počela je tranzicija. Gladni i nezasitni Hrvati brzo su navalili na proizvode kapitalističkoga Zapada, no nešto ih je u tome omeo rat i, zbog toga, malo lošije financijske prilike, pa se i duh vremena u odnosu prema vrijednostima, koje jesu ili nisu, zadržao do tada (u tome kontekstu trebalo bi promatrati i Tuđmana, jer da se dulje zadržalo takvo vrijeme, njegova bi slika u javnosti danas bila drukčija; pokazuje to i nedavno istraživanje, prema kojemu za Titov dan smrti zna 85 posto ispitanika, a za Tuđmanov svaki deveti, da o Bošku Buhi zna više Hrvata nego o Josipu Joviću; 45 godina odgajanja nije zanemarivo).

Prava se tranzicija počela odvijati zapravo nakon 2000, kada jače ulazi strani kapital i kada postupno počinje rasti hrvatski bruto-proizvod, a njime i mogućnost potrošnje zapadnjačkih proizvoda. Cortésovo prokletstvo stiglo nam je; čini se ipak s nešto sjevernije točke od one gdje se on bio iskrcao. Uskoro deviza: U se, na se i poda se, dotad prišivana jednoj stranci, katkad i tzv. pasivnim krajevima, što je parodirano u jednome drugom kontekstu u Brešanovu Hamletu, postaje običaj svih Hrvata. Dugogodišnje neizražavanje, pa onda i nezadovoljavanje želja sada je postalo prošlost. Otpuštajući pas, moglo se čuti Pa ljudi smo ..., kao opravdanje za slobodnije ponašanje pri jelu, piću itd., ali zapostavljajući ljudsku sastavnicu kada je, primjerice, održanje riječi u pitanju. My precious, my precious (moje blago)... Kao da smo svi postali poput Golluma (Sméagola) iz Gospodara prstenova, što ne treba promatrati samo kao sukob Dobra i Zla nego i kao alegoriju ljudske požude, pohlepe. Sebičnost, grijeh današnjice, grijeh je iza kojega ne ostaje ništa, što mi se već neko vrijeme čini glavnim problemom (današnjega) čovjeka, na što je nekoliko puta uputio i kardinal Bozanić. Život je davanje i primanje. Današnji čovjek samo uzima, ništa ne daje. Nekada je čovjek mogao učiniti što za sebe tako da učini za druge, danas može učiniti za druge tako da učini za sebe. What happend to the beauty I had inside of me? (Što se dogodilo s ljepotom koja bijaše u meni?) pjeva Bono Vox na posljednjem albumu U2 Vertigo u pjesmi City of Blinding Lights, što bi se moglo upotrijebiti sinegdohalno. Kako sve, pa tako i strast, ima dvije strane, lice i naličje, a kako nitko od nas nije čisti yang, odjednom je vrijeme počelo, kao u ratu, izvlačiti ono najgore iz čovjeka. Likovi iskeženih zubi, zluradi, cinična smijeha, dosad poznati iz Krležinih drama, postali su zbilja. Čini se da smo svi postali Kamovljevi likovi, ali pritom nismo nikakvi avangardisti nego najobičniji epigoni. Nema čovjeka, nema mjesta u prirodi gdje se nismo popiškili i pokakali. Nema dijela na kugli zemaljskoj gdje nismo ostavili traga, nema više netaknuta dijela prirode. Od nekadašnjega sela ostalo je samo Globalno sijelo. Nedavno bruje mediji, s raznih aspekata, o nađenu plemenu u brazilskome dijelu Amazone koje nikad nije bilo u kontaktu s civilizacijom. Vrlo zanimljivo, ali nekako se ne čini da bi bilo tako. Kako putopisac Rostuhar reče, pleme Korowai na Novoj Gvineji, koje živi kao u kamenome dobu i čiji su pripadnici, navodno, kanibali, svakomu turistu kažu da su oni prvi bijelci koje vide (sličan je motiv i u posljednjem filmu Marija Becchisa Promatrači ptica). Jasno, nekoliko dana poslije slijedi demanti, da se ipak za to pleme zna već pedesetak godina. Čini se da smo se otuđili od izvornoga, prirodnog života. Čovjek, i ako želi otići, pobjeći u prirodu, što je poznato još od Rousseaua i što su prakticirali i zagovarali mnogi umjetnici, danas više nema kamo, jer nema netaknuta dijela prirode, čovjek se nema kamo skriti od čovjeka. (Uzmicanje prirode i prirode u čovjeku nagovijestio je u nas Đuro Sudeta u noveli Mor. Tematiku pak povratka prirodi nedavno tematizira film Seana Penna U divljini, prema istinitoj priči, ali tu je, kako mi se čini, riječ o nestalnu vraćanju prirodi.) Već sada zapravo živimo u nekakvu metasvijetu, pa i sam grad je takav, neprirodna okolina. (U budućnosti će se vjerojatno otvarati neki alternativni načini života izvan Zemlje, nakon što se potroše prirodni izvori.) Izvorni, nepatvoreni život u skladu s prirodom američkih Indijanaca, primjerice, bio bi posve u redu kada čovjek ne bi gledao da si olakša život. Neki će životu u skladu s prirodom suprotstaviti antički građanski život (što reaktualizira Vasilis Aleksakis u romanu Poslije Krista). No kada se govori o antičkome građanskome životu, onda se valjda misli samo na grčki, jer rimski se ne razlikuje mnogo od današnjega. Nedavno predsjednik RH govori o gospodarskoj, financijskoj i energetskoj krizi, a ne čuje se ništa o krizi identiteta, duha, ekološkoj krizi – »krizi morala i zbiljskome prijeziru prema čovjeku«, kako je to rekao Karol Wojtyla, posljednji čovjek (barem veliki) koji je nastojao biti dosljedan.

U tome svjetlu takvo ponašanje Hrvata tumači, a čini se i opravdava, baš kao i nekad neki svjetski povjesničari Cortésovo, psihijatar Robert Torre u emisiji o postmodernizmu Drugoga formata Hrvatske radiotelevizije. No kako se čini, to je naše opuštanje pri kraju, sudeći prema svjetskoj gospodarskoj krizi. Razbijanje posljednjih iluzija, potrošačko društvo, konzumerizam, šoping, šoping-centri, šopingholičari, samo su neke od oznaka o kojima se raspravlja i govori u javnosti, na crkvenoj razini, na književnoteorijskoj razini. Zagađeni međuljudski odnosi;... devalvacija riječi... može se čuti od raznih duhovnika. Hrvati su počeli osvještavati svoje postupke i razbijati ideal povijesnih i ljudskih istina. Ideal osobnosti toliko se raspao te se čini da nema ništa lijepo u ljudima, ili nam nije zanimljivo.

»Krenuo sam baviti se znanošću, tražeći istinu«, tako nekako, ako se dobro sjećam, piše akademik Damjanović u knjizi Jezik otačaski. Tražiti istinu znači mogućnost da će se čovjek sresti i s dobrom i s lošom istinom. Ako se traži istina, treba prihvatiti i jednu i drugu. Često kada je riječ o istini, a osobito ako je riječ o osobnoj istini ili istini s kojom se poistovjećujemo, volimo samo dobru istinu, od one druge bježimo. No često nije tako kada je o drugima riječ, tu ne bježimo od loše istine. Pitanje je što je uopće istina. Je li istina uhvatljiva? Ona je tu među nama u nekome prostoru, no često je prilagođujemo svojim potrebama i interesima, dakle onomu što nam odgovara, iako, barem neki, znaju što je prava istina. Istina često ne ovisi sama o sebi. Istina često ne ovisi samo o onome što se govori, dakle o riječima samim, nego o onome tko govori, često i kako govori, dakle o modusu, nastupu, da ne govorim o pravovaljano sročenim iskazima ne bi li sugovornik ili sugovornici povjerovali riječima, jer ne pokušavaju shvatiti što im hoćete reći nego dovoljnu (ne)obrazloženost iskaza. Na kraju mi se čini da je to najmanje bitno, a da je najvažniji onaj osjećaj – nekomu jednostavno vjerujete, a nekomu ne; kemija, kako bi se danas reklo. Istinu pišu pobjednici, svakidašnji pobjednici. U takvoj disperziji istine, koja varira između materijalne vrijednosti riječi, ugleda, nastupa i osobnoga osjećaja, nije lako naći pravu istinu (što je oksimoron kao sintagma, istina ili jest ili nije).

Nekako smo izišli ili izlazimo iz razdoblja kada je postojala apsolutna istina, bila ona ideološka ili vjerska, pa onda otuda i u ostalih pojedinaca pojam apsolutne istine kao nekakva modela, bez obzira što je izvan okvira ideološke ili vjerske. Često se čuje u novije vrijeme kako svatko ima svoju istinu. Pa su prije nekoliko godina na HTV-u u prilogu poznate osobe odgovarale na pitanje imaju li one jednu istinu ili u međuljudskim odnosima postoje dvije istine.

Ako je u takvoj zamršenoj slici svijeta, ljudi i apstraktnih pojmova poput istine teško naći stvarnu sliku, pitanje je onda što možemo. Ako već ne možemo, barem ne uvijek, uhvatiti istinu, (izuzmemo li barem onu dozu svakidašnje /ritualne/ licemjernosti, na koju su rijetki imuni) možemo biti iskreni, jer iskrenost je put prema istini, iskrenost je zapravo prava osobna istina. Stoga onaj koji je iskren nije na pogrešnu putu, pa makar činio i loše, za njega još ima nade. Stoga je bliži Istini onaj što čini iskreno, pa makar činio i loše, od neiskrenoga, kako to popularno poučavaju i današnji teolozi. Iskrenost je izvorno, prirodno stanje čovjeka, otuđi li se čovjek od iskrenosti, otuđio se od svoje biti. Iskrenost je sloboda. A kako je čovjek neslobodno biće, on ne voli iskrenost. Da je tako, potvrđuje i to da se iskrenost vrlo malo cijeni, čime nas uče da budemo neiskreni. Iskrenost ljudi ne vole, oni vole da im govorite ono što vole čuti, da im ugađate, često, drugim riječima, to znači da im lažete. Iz toga bi se mogao izvući zaključak da, ako ne vole iskrenost, ne vole ni istinu. Uče nas da budemo neiskreni i jer izgovorenu iskrenost katkad ponižavaju, obezvređuju. Iskrenost je savršena, jer ne možete biti vjerodostojniji od onoga što jeste, i zato su djeca savršena. Istina je pak da iskrenost može biti izražena na pogrešan način, često je u tom slučaju isprovocirana. Iskrenost nije s namjerom, ona je sama od sebe, sama za sebe. (Ima li što ljepše od iskreno izraženih osjećaja? Jasno, pozitivnih.) Ne lažu osjećaji, nego lažu misli. Ono što osjećate vaša je osobna istina. Pa ako ne razumiju ono što osjećate, misleći da lažete ili se pretvarate, rezultat je njihova izostanka iskustva u tome. Promišljaju osjećaje razumom. A ako umišljate bolest, primjerice, tu nije više riječ o osjećaju, ta lijepo se kaže: umišljeni bolesnik ili mislibolesnik. Bitno je samo razlučiti ono što osjećate od onoga što mislite da osjećate. Na određen način tim motivom pozabavio se Luc Besson u filmu Ivana Orleanska.

Monolitnoj, idealnoj istini u novije doba suprotstavljaju pragmatičnu individualnu istinu. Katkad morate lagati, biti licemjer, za ostvarenje svojih svijetlih ciljeva, tvrde Coelho i raznorazni učitelji života, što iz perspektive životne praktičnosti, snalaženja, opstanka, tjelesnog i duševnog, ima određeno uporište, osobito na Zapadu, gdje je život možda i rastrzaniji nego ovdje. Sve mi se više čini kako ta formula i ovdje postaje standardna, sve je teže ne biti licemjer, sve je teže biti dosljedan.

Ima jedan vic koji kaže kako su se sastali Descartes, Isus, Marx i Einstein. Pa kaže Descartes da je sve u glavi, našto će Isus da je sve u srcu, duši. Marx će pak na to da je sve u trbuhu. Na kraju dolazi Einstein i kaže da je sve to relativno. Je li Marx pobijedio? Je li zaista sve u trbuhu? Nedavno su znanstvenici dokazali da se u trbuhu nalazi intuicija, što su još vjerovali stari narodi, a i mnogo je pojedinaca onamo smještalo intuiciju. No danas je to znanstveno dokazano, u trbuhu se nalazi oko 100.000.000 živčanih stanica. Nazivaju ga drugim mozgom. Čini se da je Marx pobijedio barem Descartesa, jer trbuh navodno upravlja mozgom. No još je nešto Marx barem naznačio, diktaturu kapitala. Ono što je nekada bila politika, koja je sve određivala, danas je gospodarstvo, kapital, tržište. Blagostanje, posljednji ideal čovječanstva, borba za nj, čini se, nerijetko stvara unutarnju bijedu. Čini se da čovjek nikada nije bio zadovoljeniji, ali ni nikada nesretniji.

Stipe Kekez