Vijenac za karikaturista

Vijenac za karikaturista

Kako je list koji držite u ruci dvotjednik, iz dnevnih medija saznali ste već za smrt Ice Ismeta Voljevice, legendarnoga hrvatskog karikaturista. Kao njegov prijatelj i poštovalac, a nadasve profesionalni kolega, napisat ću vam tim povodom nekoliko riječi više no što je objavljeno u šturim agencijskim vijestima: da se rodio 1922. u Mostaru, da je gimnaziju završio u Sarajevu, a potom se stalno nastanio u Zagrebu, studirao arhitekturu…

I njega je, jasno, pedesetih godina dvadesetog stoljeća zahvatio kovitlac promjena i silne društvene energije – na razne načine poticane od vlastodržaca koji su se Zapadu zakleli da će izmučene balkanske narode izvući na svjetlo dana, osloboditi ih zapretenih demona straha od civilizacije i promjena.

Tako je i Ico zarana dobio potrebu nešto reći – pa makar u šiframa. Uz činjenicu da će mu profesija biti kritizirati sustav, ta kritika definirala se kao razotkrivanje njegovih unutarnjih neprijatelja koje je sustav donio u svom krvotoku nejasnih gena.

Tako se već kao student Voljevica priključio legendarnom Fadilovu »Kerempuhu« (mislim na Fadila Hadžića). Tamo je objavio svoje prve karikature.

U karikaturi pak jedna odluka potpuno će odrediti njegovu sudbinu. Za razliku od kolega koji su se razbaškarili u karikaturističkim metaforama, Voljevica se odlučio za sustav zvijezde: inaugurirao je prepoznatljiv lik zdepastog, kratkovidnog birokrata, koji je postao grafički nositelj svih autorovih poruka. Tip se zvao Grga Protokol, no prezime mu je s vremenom izblendano jer se sam Grga uskoro preobrazio u građansku figuru socijalističkoga podrijetla, koja će od birokrata postati mali čovjek i žrtva birokracije. To nisu bili samo konkretni službenici s crnim navlakama na laktovima, to su bile i sve nesavršenosti sustava – sve dok to nije uključivalo i samu ideju sustava koja je, jasno, bila savršena. Do dana kad su ga (sustav) birokratske nesavršenosti izjele poput raka…Tipična manihejska priča, bliska Icinu svjetonazoru.

Grga se neko vrijeme potucao po »Globusu«, »Narodnom listu« i »Vjesniku«, a onda se od 1962. usidrio na dnu »Večernjakove« posljednje stranice. Postao je doista sinonimom toga lista, pa i kad je posljednjih desetak godina kvaliteta dosjetki ozbiljno korodirala, čitatelji su ga redovito i dalje u anketama proglašavali daleko najpopularnijom rubrikom. To dokazuje da je Voljevica bio u pravu.

Treba reći da je lik Grge fenomenalno i gotovo savršeno dizajniran i da uspjeh rubrika duguje i izvrsnoj stilizaciji, te Voljevičinu preciznu grafičkom stilu. S vremenom su i poruke postajale sve jednostavnije, i doista je između autora i čitatelja došlo do potpunog razumijevanja. U karikaturama o Grgi Voljevica se klonio svega nelagodnog, njegovu rubriku mimoišle su mnoge olovne i prijelomne godine. Grgin lik godinama je nosio kolumnu, a onda je kolumna počela nositi njega. Pa je najprije marginaliziran i prebačen na pretposljednju stranicu – što je bilo ravno odlasku u Gvajanu, a potom je i trajno izbačen iz lista koji je oblikovao.

Utočište mu je pružio »Vijenac« i tu činjenicu držim medijski i kulturološki epohalnom. Upravo u ovom listu Voljevica je objavljivao Grgu do same smrti. Sada objavljuje i zadnje dvije njegove karikature.

Grga je potpuno definirao Voljevicu kao umjetnika. No, kao argument da je on (potencijalno) i inače bio vrstan karikaturist, navest ću dvije prevažne činjenice: prva je nagrada (Grand prix) 1974. u Montrealu, nagrada koju je – u konkurenciji nekoliko tisuća karikaturista iz čitavog svijeta – teoretski gotovo nemoguće dobiti. A on ju je dobio. Druga je činjenica Voljevičina suradnja u legendarnom »Paradoksu«. Karikature koje je tamo objavljivao samo su stilski podsjećale na krotke i dobroćudne Grgine dosjetke. Bili su to punokrvni moderni i subverzivni radovi.

S njegovom smrću nastavlja se rapidno izumiranje rijetke biljke našega novinarstva: dnevne karikaturističke kolumne.

Joško Marušić