U Europu bez repova

U Europu bez repova

Na netom završenim 23. Gavellinim večerima nagradu je preuzeo ansambl predstave San ivanjske noći Dramskoga kazališta Gavella, predvođen Perom Kvrgićem. No, postavlja se pitanje kada će se naše smotre godišnje kazališne produkcije riješiti lokalizama i provincijalizama i možemo li uopće s kulturom u Europu? Na koji se način osloboditi uskih okvira promišljanja hrvatskoga kazališta i otvoriti novo poglavlje europskih kulturnih integracija? Jesmo li za njega spremni? Problem koji to pitanje otvara zapravo se u najmanjoj mjeri odnosi na ovogodišnji izbor predstava Gavellinih večeri.

Izbornica Snježana Banović odredila je svoj izbor unutar okvira koji Gavelline večeri promišlja kao »prostor za prezentaciju najaktivnijih, najhrabrijih i najdubljih promišljanja naše suvremenosti kroz čaroliju sveobuhvatnog, dakle gavelijanskog kazališnog čina«, s jedne strane te Gavellina imperativa da kazalište djeluje odmah ili ne djeluje uopće s druge. Činjenica je da većina predstava u njezinoj selekciji odgovara izabranim okvirima baveći se kontroverzama suvremenosti, ali i vrlo bitnim i kazalištu izazovnim pospremanjem prošlosti. Posebno se to odnosi na predstave Riva i druxi Milana Rakovca, Turbofolk Olivera Frljića i Boruta Šeparovića te Zastave, barjaci, stjegovi Miroslava Međimorca. Pozvavši u Zagreb osječku predstavu u režiji Georgija Para Snježana Banović ispravlja propust ovogodišnje selekcije Marulićevih dana, koja je zaobišla izniman dramski predložak temeljen na originalnom dopisivanju hrvatske književne baštine (što bi barem načelno odgovaralo kriterijima Marulićevih dana) i propitivanju osobnog odnosa prema spornom dijelu hrvatske prošlosti.

Nitko neće sporiti da je prosudbeno vijeće Gavellinih večeri donijelo dobru odluku nagradivši uistinu iznimnu predstavu Aleksandra Popovskog, iako je pomalo ironično što je u pitanju Gavellina produkcija. Pohvalivši posebno predstavu Kauboji Teatra Exit, prosudbeno vijeće dopustilo je mogućnost da jednoga dana (možda, ipak) glavnu nagradu dobije i neka izvaninstitucionalna predstava. U cijelosti, iako je unutar selekcije bilo i estetski slabijih ostvarenja, program Gavellinih večeri i ove je godine bio zadovoljavajuća dopuna zagrebačkih kazališnih repretoara uz iznimku inozemnih gostovanja. Sporan su dio programa i predstave izvan konkurencije iz Srbije i Crne Gore. Ukoliko su Gavelline večeri prilika za ostvarenje kazališne razmjene, ne bi li ona, baš kao i političke i ekonomske težnje Hrvatske vlade, trebala biti usmjerena zemljama Europske Unije? Spomenimo samo uvijek zanimljivo slovensko, zatim austrijsko, mađarsko ili pak talijansko kazalište. A ako već jest riječ o kazališnoj razmjeni na regionalnim osnovama, pitanje je zašto se u njoj preskače također zanimljivo bosanskohercegovačko ili makedonsko kazalište? Iako ni druga strana Europske Unije (Rumunjska, Bugarska, Grčka) ne bi bila manje intrigantna. Ovako, bez obzira na povremenu izvrsnost (što ove godine nije bio slučaj) zagrebačka publika ostaje ograničena na nečije provincijalizme, koji nas nažalost, ako je to svrha Gavellinih večeri, ne obogaćuju, nego samo govore u prilog tomu da u takvoj kulturnoj razmjeni mi dobivamo manje nego što nudimo.

Lidija Zozoli