Tiha zatravljenost pjesmom

Tiha zatravljenost pjesmom

Knjižnica Nove Istre, koju uređuje Boris Domagoj Biletić, svako malo iznenadi ponekom vrijednom i dobro opremljenom knjigom. U ediciji Niz Lirika najnovije je ostvarenje knjiga pjesama Antuna Milovana pod znakovitim i obuhvatnim naslovom Zvijezda. I urednik je znao pobuditi interes za ovu knjigu pjesama napisavši sadržajno bogat uvodni esej o lirici Antuna Milovana koja se predstavlja zbirkom.

Uvrstivši devedeset i šest svojih pjesmotvora u tri razgranata ciklusa, Jedrilica, Klupa u parku s violinskim ključem i Zvijezda, Antun Milovan pokazao je iznimnu zaokupljenost formom, koja kratkoćom ne isključuje sadržajnost, nego je obogaćuje.

Poput samotna šetača u sutonu Antun Milovan svoju duhovnost isprepleće mrežom svakodnevice koja donosi stalan nespokoj, neku smirenu, rekla bih, suzdržanu melankoliju:

Čemu sjeta zbog prolaznosti lijepih slika, oblika

kad mi baš prolaznost možda, cijelu čaroliju daje;

nepojmljivu privlačnost ima vlak što nigdje ne staje,

i koliku pažnju bude obrisi njegovih putnika?

Čemu sjeta zbog prolaznosti lijepih slika, oblika?

(Privlačna sjeta)

Tiha zatravljenost prolaznošću iskazana sažetom, gotovo klasičnom formom, koja nenametljivo proizlazi iz naše poetske baštine (»gotovo cesarićevski dotjerana«, napisao je Boris Domagoj Biletić), razotkriva maštovita obzorja snova kojima su pjesnici uporno odani.

Pjesme Antuna Milovana samosvojno uobličene, neusiljene, ustrajno slijede sklad poetskih sintagmi kojima je pjesnik nadahnut kao nekom klasičnom, harmoničnom muzičkom skladbom.

Tu tihu, strpnu, samozatajnu skladbu – pjesmu mogli bismo nazvati andante sostenuto (umjereno i suzdržano!), kako i priliči pjesniku koji blagoslovljen unutrašnjim mirom bez potrebe za buntovničkim i novoiskovanim izričajima (kojima nas je obdario nametnuti nam globalistički kavez), stvara smislene, pregnantne stihove, ustrajno vjeran sebi:

… čovjek se još uvijek na ovom planetu domi

I još uvijek traži izgubljene ključe.

(Po tragu)

Biva i to da pjesnik ne traži pjesmu (»Ne tražiš li ti pjesmu, ona tebe nađe«), tako i usrdan, dobronamjeran čitatelj nađe – pjesnika. Jer, »Poezija protječe između riječi« (kako je zapisao Antun Milovan), ali zablista i u nadahnutoj poetskoj sintagmi, u živopisnoj slici, u čeznutljivom utišanom sjećanju.

A u tome i jest otajstvo pjesme, ali i – otajstvo ljubavi, koja nas motivira da i dalje tražimo svoje, simbolički rečeno, »izgubljene ključe«:

Prije ljubavi je tišina velika kao svemir,

valovlje u zvjezdanoj noći na otvorenu moru;

prije ljubavi je daljina, prisna daljina i nemir,

srebrna mjesečina plimu što doziva skoru…

Prije ljubavi je tišina, velika kao svemir.

(Prije ljubavi)

Pjesnik mediteranske duše Antun Milovan promatra i vidi svijet oko sebe. Njegovi Bijeli i Visoki oblaci odišu životom poput ljudi. Oni »na obzorju«, »krupneći se šute«; baš kao i ljudi »pohlepom i brigama smeteni«. Antunova istinska zatravljenost poznatim i bliskim istarskim krajolikom oživljava Stablo, Krošnju i List: … »Trpi zemlja, stablo, vjetar, more trpi – i, trpeći, s nečim neznanim se bori« (Stablo). Doista, lirika Antuna Milovana, onako stišana i zamišljena, izriče nespokoj i pritajenu tugu, ali se ne predaje, ufajući se u Ruku, »nevidljivostvarnu« koja će »pridržati« samotno ljudsko biće, kad mu bude najpotrebnije (Molitva).

Ljerka Car Matutinović