Tenzija provizornog rasporeda

Tenzija provizornog rasporeda

Gliptoteka Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u jednom je trenutku listopada, osim stalnoga postava, ugostila čak četiri izložbe – skulpture Ante Orlića, fotografije Marije Braut, projekt Ivana Meštrovića za cavtatski mauzolej i slike Mladena Galića. Iako je svaka pojedinačno iznimno zanimljiva jer obrađuje tematske opuse ili pojedine serije, Galićevi recentni radovi najmlađi su u njihovoj kronologiji. Galić tim radovima nastavlja redukciju, minimalizam i apstrakciju kojima se bavi od šezdesetih na ovamo, a u predstavljenim Galićevom djelima čini se kako redukciju zamjenjuje minimalizam koji pak prednost prepušta boji.

U trima dvoranama drugoga kata glavne zgrade Gliptoteke u Medvedgradskoj ulici bili su postavljeni slikarski radovi Mladena Galića koji su pod naslovom Dan drugi nastali unatrag dvije godine. Autori izložbe, Zvonko Maković i Leonida Kovač, prije točno tri godine priredili su veliku Galićevu retrospektivu u zagrebačkom Domu HDLU, gdje su obuhvaćeni radovi koji su nastali od 1963. godine do tada, objekti, ambijenti, prostorne instalacije... Galić je jedan od prvih hrvatskih umjetnika koji je zajedno sa Ljerkom Šibenik, Miroslavom Šutejem i Antom Kuduzom sudjelovao na ambijentalnim izložbama te izložbama-objektima, Hit Paradama, u Galeriji SC u drugoj polovici šezdesetih, a njegovi raniji ciklusi Prostori zvuka i Prostorne činjenice bitni su za razumijevanje izložbe u Gliptoteci. Stoga su Maković i Kovač logično odabrani i u nastavku Galićeva izložbenoga niza unutar kojega je i sam autor sudjelovao kao fotograf te grafički oblikovatelj popratnog materijala.

Pedesetak slika različitih formata koje u cjelini karakteriziraju radikalna slikarska redukcija, apstrakcija i minimalizam nazvano je istim imenom – Dan drugi. Iako Galić rabi boju kao glavni izvor formiranja slike, vidljivo je da je ploha ta koja prevladava. Svodeći plohu na čistu, bojenu materiju, bilo da je potpuno geometrijski apstraktan, ili se, na nekim radovima, konkretno iščitava njegov slikarski potez, Galić je uvijek dosljedan. Slike su to koje ništa ne prikazuju ili, kako to precizno u katalogu definira Leonida Kovač – one su nereprezentacijske. Iz tih neprezentacijskih slika, kojih su glavne karakteristike one same, možemo razgledati sve moguće oblike kojih se Galić dotiče. Nematerijalno nam se s Galićevih najnovijih slika koji put i može učiniti organičkim, ali samo u strogo određenim granicama i na subjektivnoj razini. Naslage konstantne boje, vibrantnost površina, izražajnost u jednakim omjerima na dijametralno različitim formatima od velikih triptiha do malih sličica te svojevrsna koloristička eksplozija svakako su prepoznatljivi u cijelome ciklusu. Galićev razasuti potez, vidljiv na nekoliko radova, cijeloj priči daje još jedan osobit dodir – dodir skromnosti i veličine. Tu je veličinu prepoznala i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, kada je Galiću prije koju godinu dodijelila nagradu za područje likovnih umjetnosti za cjelokupni umjetnički rad.

Maković u tekstu kataloga vidi nove Galićeve radove kao dijalog s onima najstarijima. Slobodan i proizvoljan raspored elemenata unutar slike ipak je odmak od Galićevih prijašnjih radova, a on sâm kao da danas još i više iskušava nebrojene slikarske mogućnosti; bilo da je riječ o jednoliko koloriranim plohama, bilo da su posrijedi isprepletene i zamrljane površine, ili radovi iz kojih gotovo radikalno izlaze bijela, siva, crna ili crvena podloga. Uza sve to, Galić još i pojačava kolorističke kontraste, uvodeći nas tim kontrastima u samu sliku, razmišljajući o njoj kao o pukoj materijalnoj činjenici. Prostor koji Galić toliko voli u cijelom svom opusu u ovim slikama nije zaboravljen, samo je uvjetovan kolorizmom. Oblici s njegovih slika, kako piše Leonida Kovač, »kao-da-lebde i kao-da-plutaju slikarskim kadrom«. Na prvi pogled, u Galićevim djelima redukciju zamjenjuje minimalizam, koji pak uzmiče pred kolorizmom. Iva Körbler na stranicama »Vijenca«, u osvrtu na izložbu iz 2005, piše o Galićevu slikarstvu kao o »likovnoj higijeni«, a ta se likovna higijena nastavila do danas. Čitajući bibliografiju koja je popisana u katalogu izložbe, izviru naslovi pojedinih objavljenih tekstova poput Polje mogućeg Tonka Maroevića, Oko u akciji Zvonka Makovića, Ispitivanje međuprostora Želimira Koščevića ili Umjetnost na trasi reduktivne apstrakcije i minimalističke poetike Marine Baričević. Nastali za različite prilike, svaki od njih gotovo do u srž pogađa karakter Galićeva slikarstva. Iako sam u naslovu ovoga teksta – a nadam se da mi neće biti zamjereno – posudio misao iz Makovićeva teksta iz kataloga, Galićevi radovi zaista izazivaju svojevrsnu napetost. Njihov naizgled provizoran raspored unutar slikarskoga platna radikalno titra iz vidljiva ili manje vidljiva Galićeva poteza.

Marko Kružić