Tadijanovićev amarcord

Kao što je životom i žilavom vitalnošću izišao izvan uobičajenih okvira, i svojom poezijom Dragutin Tadijanović, ne niječući neke opće značajke poezije svog vremena i prostora, u koječemu iskoračuje iz njihova obzora očekivanja, štoviše zaokuplja nas svojom posebnošću. Zagonetka tadijanovićevske jasnoće, preobrazbom materijalnog u nematerijalno, koju nam zadaju neke Tadijanovićeve pjesme, ali u stanovitom smislu i njegova poezija u cjelini, ne približava tu poeziju području šifriranog jezika ni modernističke novosti. Ona je istodobno i elementarna i složena iz raznih razgovijetnih sastavnica, što znači da je možemo racionalno raščlanjivati, ali je doživljavamo prije svega neposredno, gotovo, remboovski rečeno, svim osjetilima.

Sastavnice Tadijanovićeva poetskog diskursa treba tražiti u više smjerova. Prvi upućuje na pjesnikovo zanimanje za kontekst suvremenoga pjesničkog govora, a to je u prvom redu poezija Antuna Branka Šimića kao ekspresionistička vizija svijeta određena elementarnim oprekama prirode – grada, ljubavi – smrti, radosti – tuge. Strogost Šimićeva stila, njegov slobodni stih koji preformulira formativnost vezanoga stiha, svojim ekspresivnim stakatom snažno se doima Tadijanovića. Otklanjanjem ponude stila Nazora i gričana, Šimićev stih ostaje najjačom poukom o pisanju koju baštini od hrvatskoga pjesništva. Šimić ga uči kako biti jezgrovit i bitan do simbola, kako svesti osnovne egzistencijalne situacije na arhetipske slike. Tadijanović dodaje slobodnom stihu depatetiziranost i dezideologiziranost govorne fraze bilo da je pokupljena sa sela ili s gradske ulice, zahvaljujući čemu je, kako navodi Pavao Pavličić, otkrio poetičnost nepoetičnoga i, u tu svrhu kao činilac očuđenja, uveo u pjesmu vlastitu biografiju.

Tadijanović je od početaka bio zaokupljen ulogom govora u klasičnoj njemačkoj poeziji, u Hölderlina i Goethea, kao regulatora pjesničke emocije i stilizatora pjesnikove osobnosti u kontekstu njegovih emocija. Tadijanovića u njih manje zanima sama forma koliko načini kako ona uspijeva transformirati jezik. Ne čudi stoga klasični prizvuk nekih Tadijanovićevih stihova, pogotovu onda kada nastaje sažimanjem i ritmizacijom građe pjesme u ožetu okosnicu pjesničke ideje ili kad asocira sredozemno ozračje kao mjesto pjesnikove omiljene kontemplacije tragovima Goethea.

Posebno mjesto u Tadijanovićevu pjesničkom diskursu zauzima uzor biblijskoga govora, posebno Pjesma nad pjesmama. Biblijski stih osjeća se u proznoj opuštenosti njegova stiha, a ljubavna tematika pogoduje izrazu suzdržane čežnje, tako čestu u Tadijanovićevoj ranoj poeziji. Tako Tadijanović izrijekom spominje Sulamku iz VII. glave Pjesme nad pjesmama, u kojoj se podrobno opisuje ženska ljepota. Dojam Biblije na Tadijanovića, recimo u pjesmi Ostavljen iz 1929, očituje se također u manjoj ili većoj patetizaciji, odnosno arhaizaciji teksta mijenjanjem uobičajenoga mjesta pridjeva i zamjenica (postpozicijom) u rečenici. To je na neki način u suprotnosti s nastojanjem Tadijanovića prema prirodnosti i svakodnevnoj običnosti njegova poetskog sloga, pa ipak taj kompromis zvuči autentično tadijanovićevski. Asociranjem Biblije uvodi se u njegov pjesnički slog memorijska gustoća i zgodimice gnomska jezgrovitost. Premda piše slobodnim stihom, Tadijanović ne zapostavlja versifikacijski aspekt ukoliko mu pomaže da rasporedom akcenata olakša stih. Točno je stoga Nazorovo zapažanje kako Tadijanovićeva versifikacija »odgovara sadržaju pjesme i u skladu s pjesničkim osjećajem«. Korak dalje pa smo došli nadomak onoga što Slamnig naziva »besjedovnim stihom«. Slojevitost versifikacijih asocijacija navela je Šoljana na sud kako je u Tadijanovića riječ o »suzdržanom i strogo funkcionalnom artizmu«.

Jedna od važnih sastavnica tadijanovićevske poezije njezin je izraziti autorefleksivni i metapoetski interes, koji proizlazi iz jake gravitacije pjesnikova ega, a koji također nudi objašnjenje heteronimije iz njezina ranog razdoblja, kao svojevrsna pokušaja bijega iz te gravitacije. Tadijanović od samih početaka unosi u svoje stihove opaske i razmišljanja o njihovu nastajanju kao svojevrsnu zrcalu u kojemu sebe gleda dok piše, čita i inače. Prva dva stiha pjesme Osmijesi Lema Kamena nude nam jednostavno predočenu sliku pjesničkog Narcisa:

Preda mnom uvijek stoji ogledalo. Kada čitam.

Ili kada pišem.

To zrcalo navodi pjesnika da se upita ne samo o svom izgledu, nego i onome čime se bavi, o svojoj poeziji. To upravo čini u Intimnim stihovima iz 1923. u 13 fragmenata gdje se pita:

1 – Jesam li pjesnik?

Tko će mi odgovoriti.

Il ja sâm? Ili vrijeme?

2 – Napokon: zašto ja pišem?

Zar da se govori o meni?

Nije li sve taština?

Tadijanović u svojoj poeziji traži višestruku potvrdu svoga čina pisanja, tako u Pjesmi o ljubavi mojoj piše o tome kako piše ljubavnu pjesmu te prvu pjesmu upisuje u drugu. Činjenica da Tadijanović uvijek sebe vidi kako piše navodi ga na datiranje pjesme kao presudni čin svog osobnog kulta pjesme i sebe kao njezina posvećenika. Nadalje, vidjeti sebe u činu pisanja stvara stanovit očuđujući odmak kojim viđeno dobiva posebnu plastičnost i jasnoću. Jasnost Tadijanovićevih slika, obasjanih nekim prvobitnim »suncem jasnoće«, nije dakle plod naivna, izvorna pogleda, nego naprotiv reflektirana pogleda koji lomu svake slike dodaje svijest o vlastitu nastanku.

Jedno od najljepših mjesta Tadijanovićeva pjesništva, dvostih:

Jutarnja zvijezda o nebo pribodena:

Pozlaćen orah viseć na božićnom drvcu.

kao da uprizoruje snagu fiksiranja pogleda u predmet pa zatim njegova odraza u poredbi. Cijela pjesma prenosi svježinu geneze te metafore diskontinuitetom slika koje su kristalizirane svakom pojedinom skupinom stihova. Dok prvom skupinom vlada sugestija zimske noći, u drugoj već je riječ o zori, u trećoj se otvara proljetno ozračje cvatnje, u četvrtoj čuje se ptičji pjev, u petoj se prizor tegobna oranja pretapa u sliku prvobitnog obreda u počast Zemlje. Pet diskontinuiranih stihova spaja se u jedinstveni imažistički slijed kojega je iznimna dojmljivost ostvarena preskocima, odnosno izostavljanjem kontekstualnih spojeva.

Fenomen jasnosti Tadijanovićeva pjesništva ne sastoji se ni u potpunom poistovjećenju pjesnika s pjesmom, ni u kakvu seizmografskom prijenosu koji bi pjesmu činio dokumentom, tragom, odrazom. Naprotiv, dojmljivost ciklusa Dani djetinjstva proizlazi iz kakvoće objektiviranosti i rekonstrukcije prošlosti. Te se pjesme pozivaju na svog autora na način koji nije presudan za njihovo neposredno razumijevanje. Kako njihova naracija tek neznatno stilizira svakidašnji govor govornoga subjekta pjesme, njima čitalac nije potreban kao suradnik i sustvaralac. Škrtom metaforičnošću, realističnošću i suzdržanošću one se na svoj način približavaju nultom stupnju pisanja po dojmu što ga ostavljaju da su pjesnikove emocije u potpunosti postale emocijama pjesme. Čarolija Tadijanovićeve poezije očuđeno je djelo pjesmom raščarana čarobnjaka.

Gledajući s razdaljine, najbolje stranice Tadijanovićeva pjesništva čine se dojmljivi amarcord, bila riječ o zavičajnoj pričuvi sjećanja ili iskustava iz kasnijeg života. Ne zaboravimo na Frangešovu pripomenu kako je Tadijanović, usprkos zalogu Rastušja, ipak urbani pjesnik koji djeluje snažno zato što piše iz gradskog otuđenja. Onoga časa kad bude prekinula memorijska prijetvorba Tadijanovićeva pisma, a to će se dogoditi nakon cezure nepisanja između 1945. i 1953, pjesnik će u Govoru tišine i nakon njega postati kroničar svoje poezije i poetski evidentičar svoje svakodnevice: tadijanovićevski Narcis sve će se češće ogledavati u vlastitoj poeziji, u funkciji koje će malo što drugo još imati važnosti. To znači da će ona, poezija, koja mu se činila uvijek važnija od zbilje, postati sjećanje na sjećanja, a pjesnik će se odavati nápasti dokumentiranja njezina nastajanja do u tančine iscrpna vremenskog zapisa.

»Kritika ni do dana današnjega nije kazala ono bitno o mojem djelu.« Nije nevjerojatno da je Tadijanović očekivao da ga kritika postavi na najviše mjesto hrvatske poezije 20. stoljeća. Tadijanović je u mnogom premašio kriterije ljestvica.

Najvažnija je Tadijanovićeva zasluga, osim baštine stihova kristalizirane jasnoće, što je postao nezamjenjivom sponom između poezije prve polovice 20. stoljeća i poratnog pjesništva s valovima njegovih modernizama koji nas još zapljuskuju. Danas nam se štoviše udio Tadijanovića u mnogočemu čini čak modernijim od modernosti njegovih nastavljača. Nikad hrvatski jezik za našega života nije tako jasno progovorio kao u Dragutina Tadijanovića. »Svijetlimo sa zemlje / u svemir beskrajni.« Zahvaljujući Tadijanoviću, mi smo svjetlo zemlje.

Zvonimir Mrkonjić