Svijet neočekivano prisan

Svijet neočekivano prisan

Lijepo je iznenađenje uzeti u ruku ukusno opremljen svezak Tote j’ bolje stati, tvrdo uvezan i lijepo oslikan, što ga je ove godine, 2008, izdao Ogranak Matice hrvatske u Umagu. Nosi podnaslov Predaje i legende s Bujštine. Tu novu knjigu pripremio nam je i uredio Zlatan Varelija.

Kada tu knjigu rasklopi čitatelj kojega životni put nije posebno povezan s Bujštinom, nenadano doživi kako je uronio u nepoznat svijet. Svijet nepoznat, a ipak neočekivano prisan. I odmah mu je jasno koliko je takva knjiga nedostajala. Nedostajala je, dakako, Bujštini, koja želi i svjesno biti sobom. Ali je ne manje, nego možda čak i više, nedostajala hrvatskoj kulturi, gdje god ona živi, nedostajala je Hrvatskoj koja želi i svjesno biti sobom. Kada se takav čitatelj malo zadubi u velike stranice, što djeluju kao ploče, ispisane lijepim i vrlo čitkim tiskom, postane mu jasno da je Bujština za njega do toga časa bila ono kako je neumrli i neponovljivi Branko Fučić nazvao cijelu Istru: terra incognita – nepoznata zemlja.

U knjizi su skupljeni zapisi lokalnih predaja koje se odnose na Bujštinu i u velikoj većini potječu s nje. To su pripovijedanja kojima svijet hrvatskoga jezika tamo oživljuje tlo na kojem sam živi, osmišljuje ga i tumači, izražava ga i predstavlja, na prvom mjestu sam sebi. »Predajama su se određivali i potvrđivali«, kako kaže uređivač u svojem predgovoru. I tako opstali, dodajemo.

Na početku knjige skupljene su predaje koje objašnjavaju odakle su i kako Buje i Umag dobili ime, kako je postala Savudrija i kako je postao svjetionik na njoj, kako su nastale rijeke Dragonja i Mirna što svojim tokovima obuhvaćaju tu zemlju i odjeljuju je od kopnenoga okoliša. U takvim se predajama objašnjava širi okvir svijeta u kojem žive ljudi na Bujštini. A druge predaje objašnjavaju pojedinosti. Takve su pojedinosti odgovori na pitanja kako su došli Kozlovići po kojima se zove jedno naselje u Bujštini, kako je sagrađen zvonik u Materadi, o strašnoj tajni koju čuva veliki i duboki izvor zvan Bulaž, otkuda imena mjestima Materada i Petrovia, kako je u nekim prilikama ukinuto podavanje desetine i druga. A čitatelj izdaleka, kako god ne može prihvatiti ta tumačenja kao prava, čitajući to, odmah osjeti neslućenu prisnost s tim krajem. Od toga mu je Hrvatska potpunija.

Za sebe stoje predaje o strašnom Atili, rušitelju i pustošitelju. Nema dvojbe da je to povijesna memorija, ali tako daleka i tako zamućena da joj nije moguće odgonetnuti jezgru. Tu su se slila sva sjećanja na ratne strahote i na patnje naroda od nasilništva stranih i velikih. Nemoguće je sasvim zatomiti pomisao, kako god iracionalna bila, da je tu već anticipirano zbivanje za Drugoga svjetskog rata. Uspomena je to na ratnu poharu i izraz odbojnosti koju miran i staložen svijet osjeća prema njoj.

Neiscrpne su u Bujštini kao i drugdje lokalne predaje o zakopanom blagu. To se blago iskopava, ali s tim iskopavanjem nisu čista posla. Tu vrag ima svoje prste. Zakopano blago nije lako iskopati. Samo prividno je odloženo, zapravo je izgubljeno jer je zla sila stavila na nj svoje šape. Ali to blago ne da mira, ne prestaje vabiti na iskapanje. Predaje o iskapanju blaga prepleću se i sa sjećanjima na arheološka iskopavanja. Ta su sjećanja, dakako, iz novijega vremena.

Pripovijedanja o Orku ili Mraku iznenađuju svojom dobrodušnošću. Osjeti se u njima uvijek nešto jeze, ali zapravo u njima ništa strašna nema, događanje koje se pripovijeda završi dobro i blago. Mnogo su manje bezazlene predaje o dušama pokojnika ili one o mori. Ta je naprosto mučna i vrlo napasna. Štriga pak ili štrigo (vještica ili vještac) doista su opasni, naprosto čine zlo svake vrste. Ali krsnik ih suzbija i pritekne ugroženom čovjeku u pomoć. Karakteristično je pripovijedanje o čovjeku koji se po noći vraća kući, napadne ga štriga ili štrigo u liku neke životinje, ali ga potjera krsnik, obično u liku šarenoga psa i onda prati kroz noć do kućnih vrata. Štrigo i krsnik tuku se po noći. Poprimaju lik raznih životinja. Po noći se naganjaju, bore na raskršćima. A sve su to zapravo poznati ljudi iz poznatih naselja, susjedi i rođaci. Te nas predaje uvode u fantastičan svijet u kojem se dobro i zlo stalno sukobljuju. Nikada nema mira. Kaže se to: »Štrige i štriguni i fudlaki (vukodlaci) bi po noći uničili jude da ni kresnika.« I Vukodlaci čine zlo, a kad umru, treba im zabiti čavle u pete ili ih probosti grabovim kolcem.

Kovitlav je to svijet i nemiran. Kraj njega posve nestaje jednoličnost života na selu kakvim se pričinja neupućenu promatraču. Bujština od toga oživljuje kao i stara Helada u svojim mitovima. A od toga i čitatelju izdaleka zadire pod kožu. Zadire svojim domaćim jezikom koji susrećemo u mnogima od tih zapisa u kojima nam govori sam kazivač, a predaje i legende nisu prepričane književnim. Taj je domaći jezik vrlo raznolik. Raznolikost potječe od kolonizacija slavenskoga stanovništva na Bujštini. Njih je priređivač u svojem predgovoru spomenuo i upozorio na njih, a bilo bi dobro da je o tome rekao više, pa i gdje su se koji naselili. No u svoj svojoj raznolikosti taj je domaći govor sasvim i prepoznatljivo hrvatski. Uoči se to već pri prvom susretu. To pak što se on u svojem slavenskom biću na Bujštini susreće i dodiruje s jakim i vitalnim romanskim elementom, ali i s germanskim, jer taj je kraj bliz velikoj europskoj jezičnoj tromeđi, udarilo je biljeg tim govorima i oni su po njem među svim hrvatskim jedinstveni. Predstavljaju osobito izražajno bogatstvo. Tako nam je i hrvatski jezik kad se s njima upoznamo potpuniji.

Doista treba zahvaliti Zlatanu Vareliji za njegov mukotrpan i zauzet rad, za predanu samozatajnost, za knjigu koja nam otvara toliko vidika i kao sve najvrednije potiče nas i pomaže nam da otkrijemo sami sebe. A Matica hrvatska putem ogranka u Umagu ispunila još jednom svoju pravu zadaću, sve nas je obogatila, a pokazala i kako treba raditi i koliko je još posla.

Radoslav Katičić