Smijeh djeteta u Zlatnim kolicima

Smijeh djeteta u Zlatnim kolicima

Svakim novim izdanjem Zagreb Film Festivala sve je uočljivije njegovo skretanje u mainstream i dodvoravanje srednjostrujaškom ukusu trendovske art-publike, praćeno prilično dvojbenim favoriziranjem takozvanih kućnih redatelja i nekritičkim dijeljenjem nagrada autorima koji su se upravo u Zagrebu predstavili europskoj kinopublici. Dok je prošle godine takav slučaj bio s Andrejem Zvjagincevim, ruskim filmašem kojem sam nakon fascinantna Povratka i sam bio spreman udijeliti epitet novog Tarkovskog, no koji je na 5. ZFF-u nezasluženo pobijedio slabom, vizualno dojmljivom, ali izrazito pretencioznom i dobrano ispraznom art-dramom Izgnanstvo, ove je godine Zlatna kolica za najbolji dugometražni igrani film odnijela belgijska crnohumorna komedija Rumba. Film redateljskog, scenarističkog i glumačkog trojca Dominique Abel, Fiona Gordon i Bruno Romy, autora filma Ledenjak, pobjedničkog naslova 3. ZFF-a, imponira emotivnošću te inventivnim, duhovitim i životnim detaljima, no u cjelini ostavlja dojam skromnim sredstvima realizirane, nerazrađene, nezaokružene i nerijetko odveć infantilne vježbe na zadanu temu o životu i ljubavi. Dominantan nadrealistički postupak, vrlo efektan u sekvencama plesa sjena na zidu i plesanja rumbe na površini mora, nadograđujući basterkitonovskom burleskom, poetikom animiranoga filma i gegovima posuđenima iz TV-serijala o Misteru Beanu, autorski trio stvara neujednačenu cjelinu koja se doima poput zbroja ne uvijek osmišljenih ni dramaturški opravdanih gegova i situacija improviziranih u hodu, tijekom sama snimanja. Pritom su razvidne i nedosljednosti u karakterizaciji protagonista Fione i Doma, pučkoškolskih učitelja plesa i tjelesnog odgoja koji se, da bi izbjegli samoubojicu, u prometnoj nesreći pretvore u tjelesno odnosno mentalno hendikepirane pojedince. Isprva postulirana kao racionalnija polovica para, Fiona odjednom, nakon što joj amputiraju nogu, doživljava neobjašnjivu jednokratnu transformaciju u iracionalnu osobu koja će, kad joj plamen zahvati drvenu nožnu protezu, bez prevelika uzbuđivanja dopustiti da joj pred očima izgori čitava kuća. Temeljni problem djela i leži u tome da njegove najbitnije sastavnice, dramaturška koherentnost, psihološke i karakterne osobine likova te često i elementarna logika, bivaju žrtvovane na račun manje ili više uspjela gega i dosjetke.

Najuspjelijim ostvarenjem prikazanim na festivalu držim iznimno intrigantnu, tjeskobnu i mračnu meksičku dramu Pustinja duše, koju kao redatelj i suscenarist potpisuje autor nagrađivanih kratkih filmova Rodrigo Plá. Vremenom radnje smješteno u Meksiko 1928. godine, u doba u kojem vlast represijom i zvjerskim zločinima progoni kršćanstvo, Pláovo je djelo epska priča o ocu Elíasu, obiteljskom čovjeku koji mimo svoje volje skrivi tragediju velikih razmjera, izgubi razum i vjerskim fanatizmom u znak pokore dušu odluči iskupiti izgradnjom crkve. Ispripovijedana iz vizure njegova sina Aureliana, darovita slikara vjerskih motiva koji desetljećima svjedoči očevoj destruktivnosti i uništavanju obitelji, Pustinja duše iznimno je zrela i snažna, vrlo sugestivno režirana, vizualno dojmljiva i gdjekad nepodnošljivo pesimistična studija vjere, nadanja, iskupljenja, devijantne religioznosti i totalitarizma, koja jasno korespondira i s današnjim vremenom. Grijesi otaca uvijek progone i sustižu emotivno prikraćenu i obogaljenu djecu, a razdjelnica između posvemašnje predanosti (umjetničke kreativnosti) i ekstremne destruktivnosti gdjekad je vrlo teško razaznatljiva i gotovo nepostojeća. Ona je opredmećena u Aurelianu, senzibilnu mladiću koji mržnju prema ocu (posredno i prema Bogu) kanalizira kroz incest, djelomični samoizabrani autizam i mahnito udaranje očeva mrtva tijela u završnici, a iskupljuje izradom živih slika religijskih motiva. Valja se nadati da će Pláov drugi dugometražni igrani film osvanuti i na redovitom kinorepertoaru.

Premda je riječ o djelu koje se mjestimice doima razmjerno proračunatim zadovoljstvom za mase, humorna romantična socijalna drama Moskva, Belgija neobično je zreo i promišljen kinoprvenac belgijskoga televizijskog redatelja Christophea Van Rompaeja. Snimljeno prema scenariju cijenjenoga književničkog dvojca Pata van Beirsa i Jean-Claudea van Rijckeghema, Flamančevo je ostvarenje vrlo duhovit, nenametljivo režiran, živim i slikovitim karakterima napučen te životnim sitnicama bogat križanac komedije, socijalne drame i karakterne studije. Van Rompaej voli svoje antijunake i suosjeća s njima, slojevito tipičnim obiteljskim situacijama i detaljima muško-ženskih odnosa profilira njihove osobnosti, pritom nikad ne otklizujući u karikaturu, no u drugom dijelu filma ipak postupno donekle lipše pod teretom klišeja i očekivana sretnog završetka. U stvaranju mikrosvijeta disfunkcionalne obitelji iz radničke četvrti Moskva u gradu Ghentu autor se opravdano oslanja na izvrsne nastupe glumačke postave predvođene fantastičnom i iznimnno ekspresivnom Barbarom Safarian.

Humorna egzistencijalistička drama Sinegdoha, New York, debitantski redateljski projekt gotovo kultnog i visokokonceptualnim eksperimentima sklona scenarista Charlieja Kaufmana, zasigurno je najhermetičniji i na prvi pogled najbizarniji film prikazan na festivalu. Na prvi pogled, kažem, jer Kaufmanovo djelo ambicioznijem i strpljivijem gledatelju nudi donekle očekivano, no nerijetko začudno bogatstvo redateljeva autorskog univerzuma. Film teško prepričljiva sadržaja i neobičnih temporalnih skokova storija je o njujorškom kazališnom dramatičaru Cadenu Cotardu, vudialenovskom čudaku i hipohondru nesređena obiteljskog života opsjednutom kreiranjem predstave koja bi na najcjelovitiji i najvjerodostojniji način prikazala sam život. Premda Kaufman film napučuje odveć ekscentričnim karakterima, iako gdjekad poseže za pretjeranim doslovnostima te nerijetko odveć ponavlja i podcrtava poruke djela, pritom često (namjerno?) prelazeći rub karikature i groteske, njegov je film radikalna eksplikacija neobjašnjivosti umjetničke osobnosti i nemogućnosti stvaranja savršenog umjetničkog djela. Dakako, umjetničko je ostvarenje i život sam, nesavršeno i puno promašenih epizoda, a glavni junak s vremenom postaje sporedni lik, potom epizodist i naposljetku statist koji tavori na marginama vlastitog djela i egzistencije. Kaufmanov film nudi nepresušne mogućnosti interpretacija i tumačenja i vrijedi ga preporučiti svakom ambicioznijem filmofilu.

Odluci da se Zlatna kolica za najuspjeliji dokumentarac predaju u ruke Kineza Chao Gana, autora filma Crvena utrka realizirana u kinesko-njemačkoj suprodukciji, uistinu se nema što prigovoriti. Jer, riječ je o djelu koje, pričom o nehumanom i često izrazito grubu i okrutnu drilu koji prolaze šangajska djeca, među kojom su budući vrhunski gimnastičari i olimpijski prvaci, nudi grub, neposredan i nimalo uljepšan pogled na današnju Kinu. Dok se zbunjeni šestogodišnjaci i njihove vršnjakinje sa suzama u očima i pod strogim okom trenera muče na gimnastičkim spravama i bolno izvijaju u pokušajima savršena oblikovanja svojih nejakih tijela, otkrivamo detalje o njihovim skromnim roditeljima i siromašnim obiteljima koje u priželjkivanom sportskom uspjehu potomaka vide priliku za izlaz iz neimaštine i mogućnost boljega života. Uglavnom ne shvaćajući razloge zbog kojih moraju podnositi izolaciju i nepodnošljivu psihofizičku torturu trenera kojima je pedagogija često posljednja rupa na svirali, mladi gimnastičari tima Shanghai Luwan djeca su prisiljena na ubrzano traumatično sazrijevanje, klinci kojima je pod parolama veličanja domovine i slavljenja Komunističke partije Kine nepovratno oduzeto djetinjstvo. Dok se oni mukotrpno grče i plačući vise na ručama i izvode gimnastičke vježbe, gledatelj se ne može oteti dojmu tezičnosti, pristranosti i određene želje za udvaranjem Zapadu Ganova filma. Naime, posve je jasno da identičnu torturu prolaze i mladi američki, britanski ili njemački, kao i gimnastičari iz svih drugih zemalja koji će svoje vještine jednoga dana s Kinezima odmjeriti u natjecateljskom parteru. U tom se smislu pokušaj sagledavanja kineskih sportskih uspjeha kroz prizmu totalitarnoga duha i komunističke ideologije čini donekle trivijalnim i promašenim. Put do zvijezda i vrhunaca uvijek je i za svakoga posut trnjem, a bilo kakvo jednoumlje i ideološka isključivost na to imaju vrlo malo utjecaja, tek možda kao unaprijed zadane poželjne vrijednosti i navodne vrline kojima valja težiti. Diplomirani profesor kineske književnosti i magistar televizijskih studija Chao Gan to zasigurno vrlo dobro zna, no jednako tako zna i kako privući pozornost zapadne publike.

Titula najiščekivanijeg i najgledanijeg dokumentarca prikazana na festivalu zasigurno pripada filmu EKV – Kao da je bilo nekad redatelja Dušana Vesića. Izvorno realiziran kao televizijska miniserija od četiri polusatne epizode, odnosno premontiran i ponešto skraćen za potrebe kinodistribucije, dokumentarni film povjesničara, rock-kritičara i stručnjaka za politički marketing Dušana Vesića priča je o povijesti Ekatarine Velike, jednog od najvažnijih bendova nekadašnje Jugoslavije, koji i danas, više od dva desetljeća nakon nastanka njihovih najboljih pjesama i četrnaest godina nakon smrti frontmana i utemeljitelja Milana Mladenovića, uživa izniman ugled i trajni kultni status. U oporoj storiji o Ekatarini Velikoj i njezinim protagonistima, tragičnih sudbina prerano preminulih od infarkta, AIDS-a i raka, na određeni način zrcali se i tragedija poslijetitovske Jugoslavije, a Vesović tu priču iznosi sugestivno, dinamično i nimalo patetično, kloneći se žaljenja za mladošću i mistificiranja tzv. bolje prošlosti.

Mišićavi Chris Bell, autor američkog dokumentarca Veći, jači, brži, u svom prvencu dosljedno i dostatno uspješno slijedi dobitnu formulu koju je patentirao kontroverzan i samoreklami itekako sklon oskarovac Michael Moore. Potaknut stanjem u vlastitoj obitelji, u kojoj je s dvojicom podjednako mišićave, no ponešto praznoglavije braće u provinciji odrastao pumpajući se steroidima i obožavajući filmske atlete poput Arnolda Schwarzeneggera, Sylvestera Stallonea i Hulka Hogana, Chris Bell je s godinama neugodno shvatio da je postao žrtvom medijske manipulacije i kulta nacije na steroidima, društva u kojem se bezobzirno forsiraju kompetitivnost, psihofizička snaga, nadmoć i pobjeda. Zaključivši da su sportski duh formuliran latinskim izrazom citius, altius, fortius, odnosno brže, više, jače, njegovi sunarodnjaci odavno degenerirali u nemilosrdnu, korporacijskim kapitalom i primarnom željom za zaradom vođenu utrku u brzini, veličini i jačini, Bell sebi i gledateljima postavlja pitanje što učiniti kad shvatiš da izbor između medijski kreirane lažne slike zbilje i istinskog života znači i izbor između dobra zdravlja i osobnog odnosno obiteljskog zadovoljstva s jedne, te autodestruktivnog slijeđenja dominantnih društvenih normi s druge strane. Ozbiljnu analizu odabrane teme spretno nadograđujući humornim pristupom i ironijskim kao i autoironičnim odmakom, Bell kreira neosporno populistički usmjeren i lako gledljiv, no i dovoljno angažiran i ozbiljan film.

Unatoč u uvodu spomenutih zamjerki, i ovogodišnji je Zagrebački filmski festival očekivano brojnoj publici koja je pohodila Studentski centar u cjelini ponudio izbor mahom vrijednih, intrigantnih i poticajnih naslova, podjednako u sekciji igranog i dokumentarnog filma, zbog čega svakako zaslužuje palac gore.

Josip Grozdanić