Slike u kršćanskoj ikonografiji

Slike u kršćanskoj ikonografiji

U svibnju 2007. održan je prvi znanstveni skup ikonografije i ikonologije u Hrvatskoj. U svibnju 2008. objavljen je prvi broj časopisa »Ikon«, zbornika koji objedinjuje izlaganja sa spomenutog skupa, organizirana pod naslovom Kristološke teme – riječi i slika u kršćanskoj ikonografiji. Ovo je početak kronologije intenzivna interdisciplinarnog dijaloga, koji su sa skupom i časopisom pokrenuli Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Rijeci u suradnji s Teologijom u Rijeci, područnim studijem Kršćanskoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu.

Znanstveni radovi na engleskom, talijanskom i francuskom jeziku stručnjaka koji dolaze iz Hrvatske, Italije, Izraela, Sjedinjenih Država, Slovenije, Švicarske i Velike Britanije obuhvaćaju kristološke teme uglavnom iz srednjovjekovnog razdoblja, no zastupljena su i ranija i kasnija razdoblja u kojima se tumači odnos tekstualnih predložaka i slike, uloga slike u stvaranju nove pobožnosti, promjena u izboru biblijskih tema...

Osvrnut ću se na pojedine tekstove koji svojim pristupima pokazuju specifičnu perspektivu, osobito zanimljivu za suvremena društvena i kulturna pitanja.

Janez Premk, u radu pod naslovom Nova ikonografija Krista i promjene u prikazivanju Židova u visokom i kasnom srednjem vijeku analizira načine negativnog prikazivanja Židova kako u likovnoj umjetnosti, tako i u crkvenim prikazanjima na temu muke, odnosno srednjovjekovnom kazalištu.

Analiza pokušava odgovoriti na pitanja: koja je uloga, ako ikakva, kršćanske umjetnosti u širenju antižidovskih osjećaja među kršćanima; je li umjetnost bila tek odraz postojećega lošega stajališta, ili je imala vitalnu ulogu u širenju netolerancije; je li umjetnost mogla svjedočiti tolerantnijem odnosu između dviju strana.

Autorovo je mišljenje da je visoki srednji vijek, uz humanizaciju predstavljanja Isusa Krista koji pati na križu, označio i prekretnicu u prikazivanju židovstva, ali i suvremenih Židova. Sukladno tome, uz antikizirajuće prikaze Krista i apostola, Židovi su prikazani u odjeći 13. i 14. stoljeća, dakle starozavjetni Židovi, krivci za Isusovu smrt, poistovjećeni su sa srednjovjekovnima. U nekim su primjerima slikarstva prikazani radikalno karikirani likovi Židova, s velikim kukastim nosovima, deformiranim očima i debelim ustima. Na primjeru Ecce homo umjetnika škole iz Schongauera (15. stoljeće) lik Židova ima negativniju ulogu od Pilata, koji je prikazan kao nevoljnik koji je popustio židovskom pritisku da osudi Isusa.

Motiv živoga križa, kasnosrednjovjekovna varijanta raspeća sa Crkvom i Sinagogom, također svjedoči o negativnoj simbolici židovstva. Na sjajno očuvanoj fresci iz crkve u Thörl Maglernu, Austrija, 1475, prizor je izveden prema načelu teze i antiteze: Bogorodica naspram Evi, Crkva naspram Sinagogi. Lik Sinagoge jaše na posrnulom magarcu, a glava mu je probodena mačem.

Prema Premku takav ikonografski razvoj nije bio samo stvar umjetnosti, nego diktata crkvenih dekreta i svjetovnih zakona te stajališta građanstva. Umjetnička je kreacija samo pomogla u afirmiranju postojećih predrasuda.

Dvije se autorice na različite načine dotiču ženskog pitanja s ikonografskog aspekta.

Yvonne Dohna razmatra ulogu žene u Rafaelovoj religioznosti te definira religioznost na ženski način, koja je povezana sa samosvijesti i individualnosti ženskih likova. Rafael žensku psihu prikazuje u svoj njezinoj složenosti: žena kao posrednica transcendentalnog, žena u promijenjenoj ideji ljubavi s muškarcem, žena kao individua.

Autorica takvu ikonografiju ženskih likova prepoznaje iz Rafaelova osobnog iskustva, no ujedno iščitava i odnos Rafaelova vremena prema vječnim temama duše, tijela, ljubavi, religioznosti.

Holly Flora u radu Tekst, slika i natpisi u ilustriranom rukopisu »Meditationes Vitae Christi« bavi se diskrepancijom slike i riječi do koje dolazi na nekoliko razina; nepodudaranje slike s tekstom rukopisa, s uputama koje je dao duhovni savjetnik te s natpisima koje je duhovni savjetnik dodavao uza sliku kao korekciju svjesno ili nesvjesno krivo prikazanih biblijskih scena.

Potankom analizom autorica otkriva specifičnu ulogu ženskih likova koji se, odjeveni u duge smeđe halje, pojavljuju kao promatračice prizora, iako se u samu tekstu ne spominju. S obzirom da se uključivanje svjetovnih likova u svete prizore uglavnom odnosilo na likove kraljeva, plemića, crkvenih otaca ili donatora, Holly Flora tu ikonografiju prepoznaje kao snažan odnos prema klarisama, za čiji je samostan nastala prva kopija rukopisa oko 1350. godine. Osobito je suptilna metafora u sceni obrezivanja Krista, gdje je Bogorodica prikazana kako, skrivena iza zastora, promatra prizor. Osim aluzije na klarise, koje su u 14. stoljeću bile strogo odvojene od ostalog svijeta i skrivene iza samostanskih zidova, scena je neobično zanimljiva jer je, prema autorici, jedini takav poznati primjer.

Nije poznato koliko su redovnice imale utjecaja na kreiranje rukopisa, no posve je jasno da je on oblikovan upravo prema njihovim duhovnim potrebama.

Spomenuti radovi pokazuju smjer kretanja ikonologije prema drugim znanstvenim područjima, među ostalim iščitavajući duboka filozofska pitanja, koja su danas često mjerilo razvoja tolerancije, demokracije i općeg razvoja društva: pitanja odnosa prema vjerskim manjinama i položaju žena.

Odnos pak prema subverzivnom te kritiku ustaljenih obrazaca unutar umjetničkog i kulturnog predstavlja Jerica Ziherl u radu o ikonografskim transgresijama na temu Kristova raspeća. Analizirajući umjetnička djela 20. i 21. stoljeća autorica prikazuje kako zabrane mogu proizvesti sasvim nova simbolička polja, čime daje značajan prilog ikonologiji suvremene umjetnosti.

Veći broj tekstova predstavlja reinterpretaciju ili donosi novine u čitanju i razumijevanju sadržaja poznatih umjetničkih djela, naglašavajući potrebu za preispitivanjem teza u okviru recentnih saznanja i novih metodoloških pristupa. Tako dva teksta tematiziraju zidne mozaike Eufrazijeve bazilike u Poreču, čija iznimna izvedbena i sadržajna kvaliteta predstavlja posebno mjesto u povijesti umjetnosti.

Kristološki ciklus Eufrazijane u Poreču bila je tema dvaju radova, Galit Noga-Banai i Marine Vicelja Matijašić. Izraelska znanstvenica u tumačenju apsidalne dekoracije naglašava važnost eshatološke poruke, a da bi se ona razumjela potrebno je i donju zonu apsidalnog zida ukrašenog mramornom inkrustacijom, a ne mozaicima, uključiti u interpretaciju. Naslon biskupskog sjedišta, ukrašen križem kojeg s obje strane flankiraju gorući svijećnjaci, kao centralni motiv dekoracije donje zone dio je simbolike ponovnog Kristovog dolaska, a biskup koji sjedi na katedri točno ispod, blizu vjernika, postaje živući lokalni svetac.

Marina Vicelja Matijašić kristološki program Eufrazijeve bazilike čita odozgo prema dolje, od slavoluka, preko intradosa luka, apside, do donje zone apsidalnoga zida, pri čemu se Kristov lik prikazuje u različitim oblicima: kao Svevladar, janje, dijete u krilu Bogorodice, svjetlost u rukama anđela te križ. Svaki oblik nositelj je drukčijeg značenja, odnosno, pokazuje drugu stranu Kristove naravi i drugu razinu vjerske poruke. Isus je i vladar i učitelj, vječni život, mudrost, svjetlost i onaj koji svojom mukom na Golgoti iskupljuje grijehe svijeta. Takva interpretacija podcrtava izrazito kristološku tematiku cijelog programa naspram interpretacije i teze o prikazu Marijina ciklusa ili mariološke ikonografije.

Ostali tekstovi koji nisu prikazani u ovom pregledu također pokazuju nova znanstvena dostignuća ikonografskih studija i zanimljive komparativne pristupe, a možda su najbolju pozivnicu napisale Marina Vicelja Matijašić i Veronika Nela Gašpar, organizatorice znanstvenog skupa i urednice »Ikona«:

»Ikon« je časopis koji promovira ikonografske studije. Raspon sadržaja i tema kojima se studiji bave vrlo je širok, no osnovna zadaća je razjasniti i predstaviti ulogu i funkciju ‘slike’ u prostoru i vremenu u kojem je nastala, te današnju recepciju i razumijevanje ‘slike’ izvan njezinog konteksta. Kako se u humanističkim znanostima sve više brišu stroge granice pojedinačnih disciplina, tako je i promatranje ‘slike’ odnosno vizualne umjetnosti i njezinog značenja postao dio multidisciplinarnog pristupa. Publikacija želi predstaviti različite perspektive u poimanju i interpretaciji ‘slike’ upravo koristeći se recentnim dosezima u istraživanjima različitih grana.

Prvi broj novopokrenute edicije želi stručnoj, ali i široj publici, približiti, u Hrvatskoj slabo zastupljene, ikonografske studije te tekstovima uglednih stručnjaka promovirati istraživanje značenja vizualnih medija u različitim prostornim i vremenskim isječcima, u njihovoj općenitosti i posebnostima, s posebnim naglaskom na prezentaciji nacionalne umjetničke baštine u kontekstu europske povijesti umjetnosti.

Ivana Podnar