Slike bačene u lice

Slike bačene u lice

MESS 2008. bio je bučna gozba s natrpanom trpezom i mnoštvom gostiju. A na trpezi je bilo mnogo toga – neke sjajne predstave, neke vrlo dobre i tek poneka predstava pomalo zalutala među gledatelje gladne teatarskih senzacija. Ali, baš takva gozba, na kojoj se stol slama od svega, trebala je mnogima od nas! I već na otvaranju MESS je pokazao zbog koga postoji. Naime, dodijeljena je Nagrada vjernom gledatelju, i to Desi Korenić (udovici Jurislava Korenića, koji je prije 48 godina osnovao MESS), kao redovitoj gledateljici predstava na svim festivalima dosad. Ta nagrada važan je znak da direktor MESS-a Dino Mustafić i gerilski entuzijastična ekipa Festivala odlučuju ustrajati na dragocjenoj osobini MESS-a, a to je istinska posvećenost publici, ne samo po izboru predstava za zahtjevne gledatelje nego i po brojnim propusnicama i niskoj cijeni karata (s obzirom na troškove Festivala), što postaje rijetkost u regiji. A MESS je u svom 48. izdanju bio na važnoj prekretnici. Ili, kako je to rekao Peđa Kojović iz Press-centra MESS-a: »Kao i svaki četrdesetosmogodišnjak i MESS je, da bi izbjegao krizu srednjih godina, odlučio da se ove godine upusti u avanturu, da proba nešto novo... da ove godine u svoje Sarajevo pozove dva puta više gostiju nego prošle i da brojem predstava nadmaši sve festivalske takmace u regiji... Da bi se 32 predstave odigrale preko 50 puta potrebno je... smjestiti preko 500 zahtjevnih gostiju...« A iz kvantitete, ipak, proizađe i kvalitet, ali i mogućnost uvida u to koja su to pitanja koja kazališni stvaraoci danas prepoznaju kao bitna. A novost je i uvođenje nekoliko programa. To su: World MESS (uvid u daleke, kazališno egzotične prostore, kao i neke bliže teatarske sredine), MittelEuropa (srednjoeuropski kulturni prostor, najjači segment Festivala), Future MESS (mladi redatelji iz regije), Children MESS (kazališne čarolije za djecu i odrasle), Premijere MESS (koprodukcije s kazalištima iz BiH i/ili regije). A u pratećem programu Off MESS našli su se dokumentarni film, koncerti i izložbe, a među njima i Pozorište u fotografskoj umetnosti Sterijina pozorja, s dojmljivim nagrađivanim fotografijama. Održana su i dvije radionice (dva workshopa) za glumce, a svaki dan i okrugli stol kritike (te rasprave znalački je i elokventno vodio kritičar Bojan Munjin). Selektori ovogodišnjega MESS-a bili su Dino Mustafić (glavni selektor) i Giorgio Ursini, a za predstave iz BiH Željka Turčinović. Publika je ocjenjivala sve predstave, a za stručni sud bila su zadužena tri žirija – službeni žiri MESS-a, kao i žiri Dnevnog avaza i magazina Dani. Žiri 48. MESS-a činili su: Blagoje Stefanovski, predsjednik (direktor Ohridskog leta, ministar kulture Makedonije), Jean Jourdheuil (kritičar iz Francuske), Ricard Salvat (teatrolog i sveučilišni profesor iz Španjolske), Varja Đukić (glumica CNP iz Podgorice) i Dževdet Tuzlić (urednik za kulturu na BHT1). Srebrni lovorov vijenac za predstavu u kategoriji Children MESS žiri je dodijelio predstavi Pika SMG iz Ljubljane u režiji Vite Taufera. O ostalim nagradama poslije, s iznimkom Nagrade Marko Kovačević, koju direkcija MESS-a od ove godine dodjeljuje za najbolji književni, esejistički ili publicistički rad iz područja scenskih umjetnosti, a koju je dobila makedonska kritičarka Ljiljana Mazova. Nagrada je nazvana po nedavno preminulu profesoru Marku Kovačeviću (1954–2008), prodekanu Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu i osnivaču odsjeka za dramaturgiju (kojega pamtimo i kao sjajna moderatora MESS-ovih okruglih stolova).

World MESS i kazališna egzotika

No, osvrnimo se sada samo na neke od predstava ovogodišnjeg MESS-a koje su dobile nagrade (jer nam prostor ne dopušta da se pozabavimo svim predstavama koje to zaslužuju). Istina u prijevodu redatelja Michaela Lessaca (The Colonnades Theatre Lab, New York i Market Theatre, Južnoafrička Republika), specifičan je mjuzikl koji je dobio Srebrni lovorov vijenac za najbolju predstavu u kategoriji World MESS. To nije bila velika predstava, iako je njezina neobična forma zasnovana na zanimljivu istraživanju, ali se nismo stidjeli pokazati potresenost autentičnim ljudskim i kazališnim svjedočanstvima žrtava apartheida. Čudovišta i čuda: Povijest kastrata, suvremena je satirična opera, trećeplasirana po glasovima publike, a izveo ju je Teatro de Ciertos Habitantes (Mexico) i režirao Claudio Valdés Kuri (više puta nagrađivan), koji je i na MESS-u dobio Zlatni lovorov vijenac za najbolju režiju. Putem sudbina muškaraca kastriranih da bi mogli pjevati kao soprani pratimo univerzalnu bizarnu nit koja povezuje svakojaka sakaćenja naše prirode u ime umjetnih i efemernih atrakcija. Redatelj temi pristupa stilski precizno, ali očarava i duhovitošću i smjelošću pothvata kojim se na primjeru kastrata mačo-kultura poigrava nekim elementima vlastitog identiteta. Čehovljeva Ivanova u režiji Dimitra Gočeva zagrebačka publika Festivala svjetskog kazališta imala je priliku vidjeti nedavno, pa ćemo samo reći da je Zlatni lovorov vijenac za režiju ravnopravno dodijeljen Gočevu za Ivanova i Valdésu Kuriju za Čudovišta i čuda, dok je jedan od tri glumačka zlatna lovor-vijenca dobio Samuel Finzi za ulogu Ivanova.

Srednja Europa u igri Povijesti i Priče

Trilogija Proces-grad dobila je nagradu Avazov zmaj što ju je dodijelio žiri »Dnevnog avaza« u sastavu: Almir Imširević, Anila Gajević i Amel Suljević. Taj kolektivni projekt Bacača sjenki iz Zagreba, redatelja Borisa Bakala i glumaca koji proširuju granice vlastite umjetnosti, najizvorniji je projekt ovogodišnjeg MESS-a i zato će se još dugo pamtiti. Uz Odmor od povijesti, prvi dio trilogije, nakratko smo se odmorili od buke i bijesa oko nas i od arbitra Povijesti, ali smo se istovremeno ispunili nekim svojim pripovijestima, koje su nas same našle kad smo utonuli u osluškivanje drugih i samih sebe. U Ex-poziciji, drugom dijelu trilogije, svatko sa svojim glumcem-vodičem zaputili smo se na imaginarno putovanje nizom priča (a neki su se i vraćali po novo putovanje dok su se glasovi o Ex-poziciji širili Sarajevom mameći na uzbudljivu teatarsku pustolovinu). S putovanja smo se vratili ozareni neobičnim doživljajem koji nadilazi okvire kazališnog (što je možda i razlog zašto je ova trilogija dobila samo jednu nagradu).

Brechtovi Bubnjevi u noći makedonskoga redateljskog čarobnjaka Martina Kočovskog i Narodnog teatra Vojdan Černodrinski iz Prilepa jedan su od vrhunaca Festivala. Cijeli glumački ansambl djelovao je na sceni poput savršeno usklađena mehanizma. Kočovski je maštovito i nevjerojatno precizno orkestrirao sve segmente teatarskog rituala, koji su se slili u pravu simfoniju s euforičnim ritmom uzbudljivih scenskih slika, simbola i glazbe. Dosegnuli smo trenutke potpuna predavanja prizorima što oslobađaju iracionalne reakcije u nama, čistu emociju. Bila je to sjajna, velika predstava, a na MESS-u je dobila mnoštvo nagrada: Srebrni lovor vijenac kao najbolja u programu MittelEurope, nagradu okruglog stola kritike TmačaArt, a Kočovski je dobio i jednu od dvije nagrade Jurislav Korenić za najboljega mladog redatelja. Sclavi / Emigrantska pjesma studija Farma u pećini (red. Viliam Dočolomanský) dobila je Grand Prix (Zlatni lovorov vijenac za predstavu u cjelini) festivalskog žirija, kao i najvišu ocjenu publike (9,50), a već je nagrađena i na Festivalu malih scena u Rijeci (za vrijeme MESS-a gostovala je i u ZKM-u). Iako je posrijedi izvođački perfekcionizam vrsnih plesača, daleko je to od predstava koje pamtimo po tome što su glazbom, pokretom, plesom i inventivnim redateljskim intervencijama znale bez izgovorene riječi stvoriti cijeli jedan univerzum.

Ogoljeni krik

U čak nekoliko predstava na ovogodišnjem MESS-u glumci su se razodjenuli pokazujući golo ljudsko tijelo kao ogoljeni krik, vapaj za ljubavlju upućen iz emocionalne pustinje, poraz u pokušaju samorealizacije u seksualnosti bez osjećaja ili čak u nasilju. To više nije bila čak ni arhetipska borba erosa i thanatosa, nego sami thanatos, koji je već gotovo uzurpirao vlast nad životima u koje smo zavirili, a dobrim dijelom čak i vlast nad erosom. Ipak, kroz pukotine koje je ostavio eros u povlačenju thanatosu su se suprotstavljale jednostavne geste ljudske dobrote. Tako je bilo i u predstavi Buđenje proljeća (program Future MESS), koju je prema tekstu Franka Wedekinda režirala Selma Spahić. Iako je ta predstava Otvorene scene Obala (pri sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti) nastala u procesu školovanja glumaca i redateljice (Selmi Spahić, rođenoj 1986, to je bio diplomski rad), riječ je o važnoj pojavi u kontekstu kazališne scene BiH, regije, ali i relevantnog međunarodnog festivala kakav je MESS. I ne čudi što je žiri Selmi Spahić dodijelio Specijalnu nagradu za hrabar istraživački rad u teatru i što je mladi glumački ansambl dobio nagradu Hrabri novi svijet magazina »Dani«, »zbog iznimne hrabrosti u interpretaciji uloga«, uz komentar da je »prelaženje granica i kršenje tabua u teatru iznimno važno, posebno uzimajući u obzir trenutnu društvenu situaciju u BiH«. I zbilja, bio je to hrabar kolektivni čin mladih glumaca koji su se suočili s mrakom oko nas i u nama i pritom se razodjenuli (tjelesno, ali i emocionalno) izloživši svoju osobnu i glumačku ranjivost pogledima publike (koje je dio reagirao tihim osudama, dok je većina ocijenila predstavu visokim ocjenama stavivši je uz prosječnu ocjenu 9,13 na četvrto mjesto). Alarmantno aktualna i strašna tema, dosljedno provedena koncepcija predstave i precizan glumački izričaj opravdali su takav pristup. Cijeli glumački ansambl pokazao se dorastao tako delikatnu pothvatu (uz preciznu tjelesnu ekspresiju mladih glumaca i tek pokoju slabost u obliku loše dikcije nekoliko glumica), dok su najteže zadaće imali Boris Ler, Irma Alimanović i Jasenko Pašić. Redateljica Selma Spahić, uz smjelost kakvu daje samo darovitost, uspjela je iz ljudskoga mraka izvući dojmljive scenske slike, koje u nama traju i nakon što se predstava završi. I dok smo u potresnoj krhkosti Melchiora (u sjajnoj interpretaciji Borisa Lera, mladoga glumca fascinantne karizme) prepoznali vapaj mnogih za rukom spasa, podsjetili smo se da živimo izvanredno stanje ugroženosti svih aspekata ljudske osjećajnosti te da takvo stanje traži njihovu ponovnu afirmaciju. Bilo je još mnoštvo predstava koje su nas podsjećale upravo na to, a Buđenje proljeća moglo bi se u tom smislu promatrati i kao zaključna riječ velikoga dijela programa MESS-a. Uz solidan broj predstava koje su naišle na povoljne reakcije, MESS je ispunio još jednu misiju – afirmiranje mladih autora i glumaca kojima treba dati posla. Odmah! Ali, pokazao je i nešto važnije od toga – da nam je potreban društveno relevantan teatar koji neće bježati od toga da nam »u ogledalu pokaže vlastiti lik« i da nam tu sliku baci u lice. Makar ona pokazala među nama emocionalne i moralne Nakaze (ime predstave Dine Mustafića prikazane na MESS-u), kakve smo vidjeli u mnogim predstavama koje je Mustafić uvrstio u program, a ta je njegova odluka angažman itekako potreban u sadašnjem društvenom, umjetničkom i civilizacijskom kontekstu. Došao je trenutak da se i najstrašnije slike bace u lice bez pardona! I bez obzira na licemjerne komentare. Zapravo, upravo zbog njih tu rukavicu treba baciti svom snagom!

Jelena Gajević