Privlačni svijet oskudice

Privlačni svijet oskudice

Novu proznu knjigu Damira Miloša (Rijeka, 1954) Meke ulice nakladnik najavljuje kao nastavak njegovih Kornatskih priča (2006). Obje su se knjige pojavile kod istog izdavača (Naklada Ljevak), u istoj biblioteci (Biblioteka 21) i kod istog urednika (Edo Popović), ali to, jasno, nije razlog što je u dosadašnjim prikazima spomenuta urednička naljepnica automatski prihvaćena te se ta proza tretira kao svojevrstan roman u nastavcima. Razlog je tomu prije svega u činjenici da autor čitatelju nudi istog naratora, iste likove (termin koji ovdje doista valja uzeti uvjetno), iste teme, mjesto zbivanja, vrijeme, svjetonazor, način oblikovanja građe, kompoziciju…

Već je uz knjigu Kornatske priče zapaženo da može funkcionirati i kao zbirka priča (na što upućuje njezin naslov), i kao kratki roman vrlo labave konstrukcije u kojem se po nekoj srodnosti ulančavaju priče/poglavlja. Slično se može reći i za Meke ulice, samo što se nakon te knjige pitanje odnosa prema prethodnoj ne javlja na razini nastavljanja, u smislu što je bilo dalje, nego ostaje dojam kao da je sugerirani nastavak naprosto zbog nekog banalnog razloga odrezan ili zaboravljen dio prvotnoga jedinstvenog teksta. Pa i ako nije tako, u nekom budućem izdanju Miloševih djela bilo bi jedino logično (književno opravdano) da se Kornatske priče i Meke ulice tiskaju kao jedna (jedinstvena) knjiga. Doduše, u tehničkom smislu – upravo zbog fluidnosti koncepcije te proze – roman i ne mora završiti ovdje gdje mu je sada kraj; on je još sasvim otvoren. Moguće je tako zamisliti da autor dopiše još nešto epiloških stranica, gdje bi se, recimo, pozabavio prošlošću glavnoga lika, ili nekim obratom u njegovu shvaćanju svijeta.

Generička neodređenost – lelujanje između priča i romana – umekšavanje granice koja strogo determinira i razdvaja književne vrste, u skladu je, pa onda i u funkciji, s autorovim nastojanjem da u svijetu koji on oblikuje umekša, relativizira ili poništi granicu između zbilje i fikcije, realnog i nadrealnog, života i sna. Njegov je glavni junak, inače pripovjedač u prvom licu (s ponekim odstupanjem, npr. u priči/poglavlju Dar s neba), bjegunac iz onoga što zovemo današnjom urbanom civilizacijom u samotnički, gotovo pustinjački svijet Kornatskog otočja. Ali ovdje nije riječ o inačici uobičajenoga, najčešće očekivanog mizantropa i gnjevnog pobunjenika kojemu se svijet toliko zgadio da je odlučio ostaviti takav život i skloniti se u okrilje prirode. U trenutku kad se našao na Kornatima Milošev protagonist očito nije sasvim svjestan nagomilanih frustracija te je taj potencijal (neke buduće, možda eruptivne) pobune realizirao zapravo slučajno, »došao [sam] na nekoliko dana iz grada, odmoriti se« (Proversa, Kornatske priče), a nakon dugogodišnjega boravka kaže: »Nisam želio s Kornata otići bez razloga, kao što sam ovamo došao. (…) Da li sam počeo shvaćati, ili samo umišljati, razloge svojeg dolaska na ove otoke?« (Rođaci, Meke ulice).

O samu protagonistu, o čvrstim i vjerodostojnim činjenicama iz njegova života čitatelj će doznati vrlo malo, u povremenim i sporadičnim naratorovim šturim izjavama, primjerice da je došao iz grada, da ima »više od pedeset godina«, da je dijete nevjenčanih roditelja, da »nije vidio žene otkako je njegova umrla«. Ali ne znamo što je prije radio i kakvim se poslovima bavio, u kakvim je materijalnim prilikama živio, s kim se družio, u kakvim je odnosima sa ženom bio. Nema konkretne izjave ili barem pravih indicija koje bi sugerirale zašto je protagonist odlučio zamijeniti gradski život za taj samotnički (reklo bi se: nedovoljna književna motivacija postupka), ali možda je upravo to nepostojanje čvrstog razloga ono što najbolje govori o situaciji čovjeka suvremene civilizacije: nezadovoljan je životom koji ga je poklopio, ali živi inertno, po svakodnevnom automatizmu, a otiskuje se na drugu stranu tek slučajno, stjecajem okolnosti, kao što se to dogodilo s Miloševim junakom?

Dolazak na Kornate za njega je radikalna životna razdjelnica, koja ga istodobno i plaši i privlači, a povremeno se, reflektirajući prošlost, izražava u iskazima »ovdje je sve pomalo nenormalno« i »Da li pomalo ludim?«. Pokazuje se ipak da unatoč raznim vrstama oskudice osjeća »zadovoljstvo što može živjeti na ovom mjestu« i da godinama ostaje na otoku bez želje da se vrati gradskoj »udobnosti«, prema kojoj osjeća potpuno otuđenje (Pogreb). Ali površno bi (i pogrešno) bilo zaključiti da Miloš uzdiže prirodu (divljinu, primarno) na račun urbanoga (civilizacije); njegov junak jednostavno u novoj sredini, u kojoj se bori i s mnogim teškoćama kakvih u gradu nema, nalazi veću mogućnost vlastitog ispunjenja; »u svemu tome ima nečeg božanskog«.

Miloševa je proza u dvjema posljednjim knjigama gusta, rečenica je sažeta, kadšto s neočekivanim, inverznim poretkom riječi, s težnjom za već pomalo zaboravljenim efektima očuđavanja (impresivan potencijal koji autor sjajno realizira). U toj prozi nema hermetičnosti ni eksperimenata kakvima je nekad znao šokirati tradicionalniju publiku. Koristeći se elementima različitih žanrova i poetika – u realističku podlogu upleće se fantastika, legenda, erotika, putopis, ironijski diskurs, nadrealističke sekvencije – Miloš usmjerava junaka na promišljanje otočne svakodnevice pa pred nama iskrsavaju u sasvim novom svjetlu slike mora, sunca, kamena, kiše, vjetra i oluja, riba, ptica, brodova, kruha… i poneke brodske posade i njihove tajne. Novo viđenje istih stvari najčešće je znak da je posrijedi umjetnost svjesna svojih korijena i svoje prirode. Proza vrijedna vremena koje joj posvetite.

Strahimir Primorac