Pjevanje zatvorenih očiju

Pjevajte i budite sretni, gostovanje Kraljevskog flamanskog kazališta iz Bruxellesa u sklopu ciklusa Europsko kazalište u Zagrebačkom kazalištu mladih

Pjevanje zatvorenih očiju

Kazališna gostovanja treba ljubiti. No, ponekad je teško otkriti razlog koji stoji iza nekih od njih, a pravi je primjer predstava naslova Pjevajte i budite sretni s kojom je do ZKM-a svratilo Kraljevsko flamansko kazalište iz Bruxellesa. Iako statusa slična domaćim takozvanim narodnim kućama, riječ je o kazalištu očito bitno naklonjenijem raznovrsnijem repertoaru, spremnu na eksperiment ili barem naznaku eksperimenta i kazališne igre u njezinoj, uvjetno rečeno, neočekivanosti. Pogled na sezonsku brošuru s nevjerojatnim brojem najrazličitijih produkcija potvrđuje da je zapadnoeuropskim kućama slična profila ipak važno s jedne strane komunicirati s publikom, a s druge omogućiti pristup posvećenoj pozornici drukčijim estetikama. Nije to tek pitanje novca, nego i hrabrosti ili – dobre volje. Zato je možda bilo važno i ovdje pokazati kako institucija tako zvučna imena može odraditi i nešto nalik insceniranoj pjesmarici i pritom takav proizvod poslati na turneju. S druge strane, možda je riječ tek o odrađivanju duga, ili stvaranje budućeg.

Bilo kako bilo, predstavu Pjevajte i budite sretni najlakše je opisati kao eklektičnu mješavinu, kao da su se zabunom na istoj pozornici zatekli Carmina Burana i Crna zemlja Arpada Schillinga. Iz nacionalne pjesmarice posuđeni napjevi, navodno uporabljivi pri javnim i sasvim privatnim okupljanjima nad kolijevkom, lijesom ili božićnim pečenjem, izmjenjuju se sa skečevima koji komentiraju sadašnjost jedne od država koja je inicirala europske integracije dok danas jedva i sama sebe drži na okupu. Unatoč zavodljivosti melodija baštine, tekstovi tih napjeva uglavnom su ratničke tematike i snažno religijski obojeni, a u paralelnoj montaži s prizorima iz europskog života – od divljanja neonacista, preko prikrivena građanskog rasizma do obične neuroze izazvane idiličnim obiteljskim okupljanjem – nude obrise prošlosti i sadašnjosti onoga što samo stanovnici država-kandidatkinja još ne žele vidjeti. Iako je znao glazbeno osuvremeniti stare tekstove pa je posudio čak i od Nicka Cavea, redatelj Rudd Gielens ipak nije imao hrabrosti od završne scene polagana (od)umiranja stvoriti i zaključak. Na trenutak se, naime, činilo da će na životu ostati samo ratni invalid, pijani svećenik i imigrant očito azijskog podrijetla koji se, nimalo slučajno, čak i na svečanoj večeri ne odvaja od vrećice s reklamnim sloganom koji u prijevodu glasi »Pa nisam glup!« Takav bi prizor, uzme li se u obzir i naslov, tada zaista zaslužio svoju temu na još mekoj granici između integracija i dezintegracija, ali vjerojatno ne i turneju.

Igor Ružić