Nebo se smješka na ljude... i namiguje

Nebo se smješka na ljude... i namiguje

U rodnom mjestu pjesnika Dragutina Tadijanovića, Rastušju, osnovano je u travnju 2008. Društvo Dragutina Tadijanovića. Članovi Društva mladi su ljudi kojima je cilj njegovati spomen na djelo i lik Dragutina Tadijanovića, a pjesnikovi stihovi i misli ostaju im vječno nadahnuće u radu i životu. Ovaj tekst tek je mali dio zahvale i sjećanja na omiljenoga pjesnika.

Dragi Pjesniče!

Da je riječ mentor poetična i blaga, tako bih Vam se obratila... jer ja sam vam gospodična učiteljica, a moju najdražu nastavnu metodu opisali ste u stihovima:

...pustio bih djecu pred školu:

Gledajte, djeco! A poslije ćete sjesti uokrug

i svaki će pričati šta je vidio.

Zato Vam se i obraćam kao učitelju života, kao čovjeku i pjesniku. U pjesmama, kad nakratko zaustavimo svoju utrku s vremenom, otvaraju se duhovne oči i uši, bude emocije, strasti, snovi, duša se vine u Parnas. Ne želim se prisjećati čime ste se bavili, koga poznavali, kako književna kritika opisuje Vaša književna djela ili sama secirati Vaše tekstove operirajući ih književno-znanstvenim pojmovima. Nismo postajali studentima književnosti da bismo preciznošću prirodnih znanosti opisivali pjesnički svijet. Jednostavno, imam toliko povjerenja u Vašu poetsku ispovijed pa Vam želim pričati šta sam vidjela u Vašim pjesmama, a čega sve više nedostaje ovdašnjim ljudima i svijetu.

Napokon: Zašto ja pišem? Zar da se govori o meni? Nije li sve taština? pitate se kao punoljetan momak početkom proljeća 1923. Pred kraj svog života, pak na bolesničkoj postelji, jedva ste čekali da otvorite onaj svoj muzej. Sada Vam je vjerujem, s nebeskih pašnjaka, sasvim svejedno govori li se o Vama i odmjeravamo li koliko ste velik pjesnik bili.

Autobiografski stihovi i to što ste tako iskreni u njima naveli su me u početku na razmišljanje kako jeste bili tašti kad ste gladovali glumeći gospodina u gradu, a kod kuće u Rastušju plodova s oranica u izobilju. Ili, to što niste imali djece da biste se posvetili svom poslu... ako se književno stvaranje i opisivanje može nazvati poslom. Sada se u nešto zrelijim svojim godinama, eto, divim smjelosti, upornosti, Vašoj ljubavi prema umjetnosti i što ste se odlučili za osobit, drukčiji, nesvakodnevan život. Kakav to žar tjera čovjeka da se probija, da gladujući trpi da bi se razvijao, ostvario sve potencijale koje prepoznaje u sebi, da bi i bez čvrsta oslonca i očeve potpore smjelo koračao prema svojoj viziji života?

Ogoliti svoju dušu, priznati što osjećate, kako razmišljate, danas nije neka atrakcija. Mnogi pišu pred globalnim auditorijem. Mediji diktiraju obrazac ponašanja jer i ne htijući nesvjesno bivamo ozračeni nehumanošću, tamom... Dok jedni olako prodaju svoju intimu, drugi pohotno gutaju, tješe se i smiju tuđoj boli, nakaradnosti. Svagdje interes. Ovdašnji svijet – dolina suza. Rekli biste mi, vjerojatno: Ništa novo pod suncem!

Osamim se stoga rado, izložim Vašim stihovima i tako slažem duhovni mozaik, poetski svijet zbog kojeg ste mislili da se vrijedi boriti. U njima vidim mlada čovjeka koji je zaljubljiv (u Jelenu, Leliju, Sulamku, Mariju, Mirjanu...) i voli naivno, tužno, nesretno, radosno, iskreno, neproračunato! Koji u poznoj dobi svoje Sabrane pjesme posvećuje uspomeni na ženu za ljubav i prijateljstvo tijekom sedamdeset jedne godine! Koliko ljudi može svjedočiti danas da tako umiju ljubiti!? Zanese me snaga, mir i smisao u pejzažnim pjesmama koje veličaju ljepotu i jedinstvo prirode i čovjeka te su tako kontrast današnjoj otuđenosti. Prepoznajem nomada koji se ne boji novih početaka, novog rađanja, koji se nije prilijepio uz sigurnost svoga doma, ali se isto tako nikad u mislima nije razdvojio od majke, oca, brata Đure, sestara, bake, svoga zavičaja, svoga Rastušja. I nadasve, u pjesmama nazirem biće koje osjeća krhkost i nemoć te se pita o smislu postojanja. Nakon bajkovita dječjeg doživljavanja Boga otkriva se poniznost vjernika koji Božju sintagmu neka bude volja tvoja preuzima kao konačni smiraj.

I to je onaj raskorak između Vašeg intimnog poetskog dnevnika i javnog pokazivanja intime suvremenoga svijeta. On je utemeljen na ljubavi. Ja nisam kobni ptičar što vreba skriven u lišću. Taj svjetonazor poželim da prepoznaju i moji učenici kad, baš onako kao u pjesmi, sjednemo uokrug i ne serviram im svoje zaključke, nego čitamo i oni misle svojom glavom. Raduje me što se gotovo u svakoj školskoj čitanci nalaze Vaše pjesme. Voljela bih da na učenike prenesem žar da čitaju i vole Vašu poeziju. Zašto ste pisali? Jer ste ljudsko biće puno strasti prema životu i jer ste živjeli dostojanstveno, s idealima, s vizijom. Zato pjesnici pišu – da nam se smješkaju s neba, ohrabruju nas i uče ustrajnosti, strpljivosti, smislu, Ljubavi.

Marija Sučević