Natrag k Silviju!

Onaj tko bi pokušao sporiti veličinu pjesničkoga djela Silvija Strahimira Kranjčevića, zasigurno bi teško izbjegao mnogoglasni prigovor o potpunoj neutemeljenosti toga stava. Kranjčević je naime, potpuno nedvojbeno, kanonski pjesnik hrvatskoga pjesničkog obzora, ali čini se kako se njegova pripadnost tom kanonu ne bi trebala temeljiti tek na razlozima koje u prilog toj tvrdnji može iznijeti književno-povijesna znanost. To ne zbog toga što nama, Kranjčevićevim čitateljima 21. stoljeća, ne bi bilo zanimljivo svratiti pozornost na teorijska pitanja razumijevanja Kranjčevića i nekih pojmova koji se često izgovaraju kad je riječ o njemu poput: poeta vates, najvažniji hrvatski pjesnik na prijelazu 19. i 20. stoljeća, pesimist ili povrijeđeni idealist, pegaz u jarmu, sputani genij, nego zato što plemenitu i potrebnom znanstvenom govoru o tim teorijskim pojmovima svakako treba prethoditi odgovor na temeljnije pitanje: tko je nama danas Kranjčević? Odgovor na to pitanje slojevit je i može biti mnogoglasan, ali izaberimo ovdje tek jedan od mogućih pristupa. Priznajmo naime da je možda odgovor na to pitanje, kako se s pravom spominjalo ovih dana, bilo lakše dati u na sreću minulim, olovnim vremenima. U to je doba instrumentalizirani Kranjčević morao podnositi zvijezde petokrake kao ideologijske dizajnerske interpolacije kojima su ukrašavani njegovi stihovi, posebice o četrdesetoj obljetnici njegove smrti, 1948. No, Kranjčeviću je s nama u tom vremenu ipak bilo dobro, jer je bio kućni prijatelj svima koji su svoja božićna drvca, makar i kriomice, voljeli ukrasiti i pokojom pradjedovskom trobojnicom, pritom nepogrešivo točno razumijevajući njegovu potrebu da svoju Hrvatsku krije u intimi, ispod svoje košulje, kao u pjesmi Moj dom.

A sada, kad je Kranjčević sa svojim pjesničkim blagom izišao iz ilegale, ne bi li mu, na tragu njegova ugleda, trebalo danas, stotinu godina nakon njegove smrti, zajamčiti ne samo konvencionalan, učtiv pljesak nego i – nova čitanja? Nisu li ona ipak otežana time što je i Kranjčević prisiljen podijeliti sudbinu većine naših nacionalnih velikana kojima se doduše divimo, ali ih gledamo tek kao portrete u masivnim okvirima, kojima je tako možda dana zaslužena čast – ali i oduzeta životnost. Na tom je tragu pokrenut koloplet svečanosti Dana Silvija Strahimira Kranjčevića, koje se od 27. listopada do 20. studenoga održavaju u Zagrebu, Senju i Sarajevu. Suorganizatori su tih svečanosti Institut Fontes Sapientie, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Filozofski fakultet Družbe Isusove i Školska knjiga.

Natrag k Silviju! – ta bi se želja mogla smatrati zajedničkim nazivnikom svih tih svečanosti, koje su započele otvaranjem izložbe rukopisne ostavštine Silvija Strahimira Kranjčevića u palači Narodnog doma Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, gdje se (u arhivu Odsjeka za povijest hrvatske književnosti HAZU) čuva najveći dio Kranjčevićeve ostavštine u Republici Hrvatskoj. Autor je izložbe kao i teksta letka izdana u povodu njezina otvaranja Ivica Matičević. Obrativši se nazočnima u toj prilici, upravitelj Odsjeka za povijest hrvatske književnosti Tomislav Sabljak istaknuo je iznimnu važnost Kranjčevićeva internetskog doma www.sskranjcevic.hr, gdje se još od 2002. može pogledati njegova digitalizirana ostavština, napomenuvši kako bi Kranjčević, koji je prvi hrvatski velikan s takvim portalom, uskoro mogao dobiti društvo u Matošu i Ujeviću. Ujedno je i predstavljen novi izbor Kranjčevićevih pjesama Heronejski lav u izdanju Školske knjige, čiji je predsjednik uprave Ante Žužul istaknuo kako je to prinos razvoju svijesti o vrijednosti istinskih nacionalnih velikana. Kranjčevićeve je stihove u toj prigodi kazivao glumac Siniša Ružić.

Na sam dan stote obljetnice smrti Silvija Strahimira Kranjčevića, 29. listopada, na Filozofskom je fakultetu Družbe Isusove održan znanstveni skup Kranjčević u našem vremenu. Otvarajući skup njegov je domaćin Anto Mišić, dekan Filozofskog fakulteta DI, naglasio kako je riječ o proslavi njegova života, a ne smrti, o čemu jasno govori činjenica da se i stotinu godina nakon pjesnikove smrti okupljamo oko njegova djela koje nije izgubilo aktualnost. Na skupu su svojim prinosima sudjelovali: Antun Pavešković, Krešimir Čvrljak, Ivan Bekavac Basić, Antun Česko, Daniel Miščin, Miroslav Rožić, Ivan Čulo, Hrvojka Mihanović-Salopek, Božidar Petrač, Zdravko Gavran, Ana Batinić, Vladimir Lončarević i Vlado Vladić. U zborniku čiji je izlazak planiran početkom 2009. naći će se još i radovi Krešimira Nemeca i Joze Ćavara. U znak poštovanja prema njegovu prinosu istraživanju Kranjčevića tim će radovima biti pridodan i rad koji je o Kranjčevićevoj devedesetogodišnjici izložio Ivo Frangeš.

Kako su Kranjčevićeve svečanosti nezamislive bez njegova rodnog grada, 31. listopada obilježena je njegova godišnjica u Senju dvjema manifestacijama. Prvo u Osnovnoj školi Silvija Strahimira Kranjčevića, čija je ravnateljica Rosanda Prpić govorila o ponosu imenom škole i velikim sugrađaninom. Djeca te osnovne i senjske srednje škole pripremila su prigodni program Kranjčeviću u čast, a Daniel Miščin održao je predavanje Kranjčević Senju i Senj Kranjčeviću. U drugoj prilici, uz otvaranje novih prostorija senjske Gradske knjižnice, Senjanima su Heronejskog lava predstavili Miroslava Vučić i Daniel Miščin, a njegove je stihove kazivao Siniša Ružić.

Kranjčevićevi će se dani nastaviti predstavljanjem spomenute knjige pjesama Heronejski lav te knjige pisama Skriveni svijet Silvija Strahimira Kranjčevića, u izložbeno-prodajnom prostoru Školske knjige u sklopu Interlibera na Zagrebačkom velesajmu. Knjige će predstaviti Krešimir Nemec, Ante Žužul, Miroslava Vučić i Daniel Miščin, a Kranjčevićeve će stihove kazivati glumci Vedran Mlikota i Siniša Ružić. Kranjčevićeve će svečanosti biti završene u Sarajevu, kada će osim polaganja cvijeća na grob Silvija i Ele Kranjčević knjige biti predstavljene u ambijentu Kranjčevićeve radne sobe, koja se čuva u sarajevskom Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Osvrćući se na sve te događaje, valja se upitati: hoće li biti moguće nakon njih nekako ocijeniti njihov uspjeh? Odreknemo li se kvantitativne metode, pa odustanemo tu ocjenu donositi na temelju broja javnih svečanosti i sudionika u njima, na tragu smo mnogo boljega kriterija: Kranjčevićevi će dani uspjeti u mjeri u kojoj nadrastu prigodničarstvo i daju nam poticaja da iznova osjetimo koliko je veliki Kranjčević uistinu naš. Natrag dakle – k Silviju!

Daniel Miščin