Mani Gotovac i(li) YES. ZGB.

Umjesto vremenu i prostoru primjerena uvodnika ponekad urednik, pa bio i v. d., mora odgovariti provokacijama, kakve »Vijencu« i meni podmeće gospođa Mani Gotovac, a koje je »Vijenac« objavio u prošlom broju poštujući zakon o tisku na koji se dotična gospođa pozvala. Izbjegavši napisati utemeljen prigovor na tekst Palanački kulturni brend, Igora Ružića, objavljen u »Vijencu« br. 380, gospođa je na palanački ili njojzi razumljiviji varoški i malomišćanski način, sročila zabrinjavajući tekst o »Vijencu« i mojim (ne)doraslostima uređivanja tih novina. To i ne čudi, jer pobijati utemeljene argumente može samo netko tko čita »Vijenac«, a ona se hvali da ga ne čita, netko tko seriozno promišlja, a pogotovu osmišljava kulturni program velikih ambicija, kakvim gospođa drži manifestaciju Jesen u Zagrebu, odnosno YES.ZBG.

Dakle, umjesto o analitičkom i kritički napisanu Ružićevu tekstu, koji se ozbiljno pozabavio zagrebačkom kulturnom jeseni, gospođa patetično zdvaja i žali za odlaskom s mjesta glavnog urednika Mate Marasa, žali za njegovim nadahnućem i samozatajnosti, koje ona nikada nije imala. Zbog odlaska Marasa i velike brige za hrvatsku kulturu ona se eto mora baviti prošlošću, zanimanjem i neznanjem v.d. glavnog urednika, kojemu ni ime ne spominje jer je za nju valjda mizerno.

Ništa novo kad se radi o dotičnoj gospođi, koja iz svoje ptičje perspektive ne vidi ništa što je ne veliča, što je ne hvali, što joj se ne divi, što je ne obožava i što ne može iskoristiti za svoje malomišćanske, godinama uobičajene teatrološke, a zapravo egoistične poslove.

Gospođo majko hrvatskoga teatra, zgrnuti na jedno mjesto sva jesenska zagrebačka kulturna zbivanja i hvaliti se time kao autorskim konceptom, više je nego nepristojno! A više nego komična jest vaša sintagma »premijera španjolskog metafizičkog zračnog kazališta«. Kakva isprazna konstrukcija za neznalice! No to nije ništa novoga kada se radi o vama koji se cijeli vijek bavljenja teatrom razmećete frazam, a koje ste odasvud napabirčili i od njih kreirali svoj teatrološki ezopovski vokabular. Žali Bože truda! Zato preda mnom, a osobito pred javnošću, ne navlačite masku svoje zabrinutosti za »Vijenac« i hrvatsku kulturu i ne skrivajte se iza imena živih i mrtvih (»Mate Marasa, Igora Zidića, Sloterdijka, de Bottona, Brečića, Vlade Gotovca i drugih«), koja u svijetu kulture nešto znače. Poštenije je priznati da je Ružić bio u pravu i da je vaš koncept zapravo plagijat, što ste nesvjesno i priznali napisavši da se tako što već radi ili se radilo u Parizu, Madridu, Rimu, Grazu...

A glede moje bezimenosti, gospođo umirovljenice, ja vas molim da me i dalje svrstavate u mizerije vaše veličine jer ću tako izbjeći vaš meduzin klobuk i biti svoj. Tako neću postati jedan od vaših pobočnika koje fantastično koristite za svoje palanačke, malomišćanske interese, za »uspjehe« svega što radite i za svoju megalomaniju kojoj se i Ptice i Žabe rugaju. Naročito se ne brinite za moje neznanje smišljanja »naslova za pojedine, ma koliko isprazne tekstove«, kako ste ustvrdili, jer je po vašoj uvrijeđenosti više nego očito da je naslov izvanredno pogodio »u sridu«. Dakle, nisu posrijedi moje, već vaše palanačke, pardon, malomišćanske mušice. Vas to žulja, a ne mene.

I »za ne umorit vas dugim besjeđenjem« ja i dalje ostajem što sam bio, pa i glumac, a naročito »novinar s bojišnice«, čime se ponosim. Jer dok sam ja po ratištima živio i umirao s onima koji su branili i vašu slobodu vi ste zagovarali teatar koji se nije bavio sudbinama i smrtima tih ljudi, bavili ste se kazališnim politikanstvom. To činite i danas. Zato se ne pozivajte na Euripida jer bi se zgrozio nad vašim nerazumijevanjem tragedije i tragičnoga. A što se tiče vašeg spomena »gospođe teatrologinje koja iz državno ružičastih obzora obračunava s tragedijskim /od Euripida…/ ili ‘mračnim’ temama kod nas a sve u slavu sapunica-žanra«, molim vas da svoj animozitet prema toj gospođi objavite recimo u engleskom teatrološkom časopisu New Theatre Quarterly, gdje je ta teatrologinja već objavljivala i to veoma stručne teatrološke tekstove.

Na kraju, gospođo umirovljenice, uživajte u svojim umirovljeničkim danima vjerujući da ste benefaktotum hrvatskog kazališta i hrvatske kulture. Bolje vam je to nego da vas nerviraju tekstovi koji su točna anamneza vaših megalomanskih nauma. Ne izlijevajte žuč na sve one koji misle drukčije od vas. To vam je temeljni postulat uljudbe i demokracije za koju se zauzimate, kako sami to često ističete. U očekivanju vašeg odgovora za sada Adio...

Andrija Tunjić