Lijepo ugođena kiparska revija

Lijepo ugođena kiparska revija

Ukoliko nekoga mirne duše još za života možemo nazvati živućim klasikom hrvatskoga kiparstva, onda je to zasigurno Dušan Džamonja. Gotovo da i ne postoji domaći teoretičar odnosno likovni kritičar koji o njemu barem ponešto nije napisao; od velikih inozemnih autoriteta osobito su ga cijenili Giulio Carlo Argan i Pierre Restany; Herbert Read uvrstio ga je u svoju nezaobilaznu sintezu A Concise History of Modern Sculpture; djela mu se nalaze u posjedu ustanova kao što su Museum of Modern Art u New Yorku, Nazionalgalerie u Berlinu, Tate Gallery u Londonu, Musée d’Art Moderne de la Ville de Paris u Parizu, Museo Nazionale d’Arte Moderna u Rimu ili Collection Peggy Guggenheim u Veneciji... Postoji, dakle, više nego dovoljno razloga da svaka Džamonjina izložba iznova privuče veliku pozornost struke, ali i šire javnosti. Za izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt, ipak, zanimanje je čak i dodatno povećano. Zbog čega? Prvo, riječ je o retrospektivi koja obuhvaća doista sve faze Džamonjina stvaralaštva, čak od četrdesetih godina prošloga stoljeća pa sve do danas; drugo, izbor izloženih skulptura, crteža i modela – njih oko 170 – nije obavila neka stručna i neutralna osoba sa strane, nego je to učinio osobno autor uz isključivo oslanjanje na vlastitu zbirku; i, treće, ova izložba predstavlja zapravo svojevrsnu vizualizaciju prijedloga za veliku donaciju gradu Zagrebu.

Posjetitelj je doista u mogućnosti na primjeren način pratiti i sagledavati sve mijene i kreativne pomake do kojih dolazi u višedesetljetnom Džamonjinu stvaralaštvu. Izlošci su postavljeni pregledno i uglavnom kronološkim redom, a nedostatak najmonumentalnijih skulptura ili projekata što nisu u umjetnikovu vlasništvu, ili se pak nalaze u eksterijerima, nastojalo se kompenzirati kvalitetnim fotografijama. Možda je upravo takvih fotografija moglo biti i više, pa makar i pod cijenu redukcije broja izloženih crteža odnosno malih skulptura. Uvažavajući, dakako, činjenicu kako je izložba osmišljena i koncipirana ponajprije u svrhu prikazivanja onoga što autor namjerava donirati gradu Zagrebu, ipak se ne možemo oteti dojmu kako je, isključivo zbog edukativnih razloga, valjalo ići na snažnije zastupljenu fotodokumentaciju.

U prvoj prostoriji na izložbi prikazani su Džamonjini umjetnički počeci, iz kojih se jasno može nazrijeti oslobađanje od bilo kakvih oblika akademizma te naglašena težnja zatvaranju volumena i pojednostavnjivanju skulptorskih formi. Boravak u Parizu i tamošnje proučavanje staroegipatske i arhajskogrčke skulpture u tom su smislu zasigurno odigrali određenu ulogu. Ali, u to doba Džamonja upoznaje i stvaralaštvo slavnoga Henryja Moorea, čija će ga se oblikovna izražajnost snažno dojmiti. Dotad dominantna ljudska figura posve će nestati iz njegovih kipova, volumeni se rastvaraju, a postupno – ponajprije kroz motiv jelena – iščezava i svaki oblik figuracije, također pod utjecajem tzv. nove britanske poslijeratne skulpture (Lynn Chadwick). Tako nastaje dojmljiva serija skulptura, tzv. svite. Sve to može se pratiti u nekoliko sljedećih prostorija. Istodobno s intenziviranjem prostorno-tvarnoga dijaloga, Džamonja počinje snažno eksperimentirati s teksturama svojih skulptura, a samim time i s njihovim materijalom. Otpočinje, dakle, tipično džamonjinski suživot drveta i metala, mekoga i tvrdoga, toploga i hladnoga odnosno organskoga i anorganskoga, unutar kojega će realizirati neka od najdojmljivijih djela. Iako, jasno, nije bio prvi umjetnik koji je izumio tehniku spajanja zavarivanjem metalnih oblika, čavli i lanci postat će njegov zaštitni znak, ali to se može reći i za začudno dinamične i gotovo dijalektičke odnose što ih na mnogim skulpturama uspostavlja između njihova vanjskoga i unutrašnjega prostora.

Tijekom šezdesetih godina prošloga stoljeća Džamonja doživljava puno priznanje, pa će početi nadolaziti i velike državne narudžbe spomeničkoga karaktera. Zamisli mu postaju izrazito monumentalne, sve više poprimajući arhitektonske dimenzije i karakteristike. Opasnost otkliznuća u patetiku i grandomaniju u takvim je slučajevima izrazito prisutna, ali Džamonja u takvu zamku – iako katkada balansira blizu nje – ipak nikada ne upada, ponajprije zahvaljujući bogomdanoj vizualnoj kulturi i istančanu osjećaju za prirodni okoliš.

I noviji Džamonjini radovi zadržavaju visoku razinu onih prethodnih. Osobito su dojmljive bile moćne skulpture izložene 1999. na zagrebačkom Tomislavovu trgu u sklopu izložbe u Umjetničkom paviljonu. Tada je stari majstor pokazao kako kvalitetno profilirana i individualizirana autorska poetika uvijek može biti svježa i zanimljiva, bez obzira na istodobno postojanje i nekih zacijelo aktualnijih umjetničkih izričaja. Prava je šteta što i ovom prigodom nije izložena barem poneka fotografija koja bi dokumentirala tadašnji izgled parka oko Umjetničkoga paviljona.

Izložba u Muzeju za umjetnost i obrt vrlo je dobra izložba, a njezini eventualni nedostaci – nema ih mnogo – na neki paradoksalan način izviru, zapravo, iz njezinih prednosti.

Vanja Babić