Konzerviranje ukusa

Konzerviranje ukusa

Dumasova Dama s kamelijama paradigma je melodrame. Roman koji je uzdrmao licemjeran moral pariškoga društva sredinom 19. stoljeća poslužio je kao izvor nadahnuća drugim umjetničkim medijima.

Baletna scena poznaje nekoliko uprizorenja, među kojima se izdvaja Dama s kamelijama Johna Neumeiera kao ključno djelo baletne neoklasike 20. stoljeća, jedno od onih kojima je uveo inovacije u tradiciju cjelovečernjih baleta sa sadržajem.

Balet Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu praizveo je novu Damu s kamelijama koreografa i redatelja Dereka Deanea na glazbu američkoga skladatelja starije generacije Carla Davisa. Riječ je o poznatom skladatelju, autoru glazbe za, primjerice BBC-evu seriju Ponos i predrasude ili film Ženska francuskog poručnika. Filmska glazba mu je u krvi, pa se zato valjda ne može oteti njezinim utjecajima. Za baletnu Damu s kamelijama, pristupajući joj banalno kao melodrami, napisao je glazbu u stilu holivudskih limunada iz četrdesetih godina. On kao skladatelj ima pravo napisati bilo što, ali pitanje je kako se to usuđuje donijeti u grad i na pozornicu koji od 1961. imaju Muzički biennale, koji su u toku sa suvremenim kretanjima u glazbi, u sredini koja ima niz nadarenih i odlično školovanih skladatelja svih naraštaja?

Odgovor je jednostavan. Dereku Deaneu za koreografski rad potrebno je okruženje kiča i sada je to definitivno dokazao. U Trnoružici i Pepeljugi kič mu je osigurala scenografska suradnica Roberta Guidi di Bagno, ovdje ga je dobio u glazbi. Njegova koreografska imaginacija zadržava se na površini glazbenoga predloška s kojim vrlo rijetko uspijeva uspostaviti dublje veze. Toj površnosti trebaju izvanjski bljeskovi scene, kostima ili prezaslađenost glazbe da bi je zamaskirali. U koreografije unosi ili bezrazložno teške elemente ili oni, kao ovdje, nemaju težine i beskrajno se ponavljaju isti pokreti soutenua i arabeski. Jedini mu je cilj doslovno prepričavanje sadržaja, čime ne samo baletnu fabulu nego samu baletnu umjetnost svodi na razinu crtanoga filma. Damu s kamelijama mehanički je prebacio u baletni medij. Nije uspio nadograditi izvornu Dumasovu melodramu i pretopiti je u drugi medij kao što je to uspjelo Verdiju u operi, Georgeu Cukoru u filmu s Gretom Garbo ili Neumeieru u baletu.

Glavni problem koji proizlazi iz djelovanja Dereka Deanea u Zagrebačkom baletu posljednje četiri godine jest konzerviranje ukusa publike koji se dugi niz godina ne pomiče sa stajališta sagledavanja standardnih djela baletne klasike kao plesnih bajki. Od 1960-ih godina počinju djelovati John Neumeier, John Cranko i drugi majstori koji stvaraju nova neoklasična djela, a stara klasična djela počinju promišljati na nov način. To znači da će Petipaova i Ivanovljeva koreografija Labuđeg jezera ostati ista, nepromijenjena, vječna, ali će se djelo dramaturški i režijski promisliti i postaviti drukčije od bajke. Bajke pripadaju među korice knjiga na policama dječjih soba. Doba bajki odavno je prošlo osim u repertoaru Zagrebačkog baleta. Zašto naša kulturna sredina nema prilike vidjeti i procijeniti klasična baletna djela 20. stoljeća, u čemu za svijetom zaostajemo više od tri desetljeća? Zato jer je postavljanje tih baleta skupo i organizacijski složeno. A koliko koštaju engleski koreograf, američki skladatelj, njemački scenograf i australski dirigent nove Dame s kamelijama?

Od Deaneova koreografskog rada u Zagrebu koristi je možda mogla imati tek nekolicina solista koji su ostvarili poneku dobru ulogu. Ansambl nije imao velike koristi ni mogućnosti napredovanja, od zamorne Trnoružice do sadašnjih minimalnih zahtjeva u Dami. Solisti u manjim ulogama, Mirna Sporiš, Jegor Menjšikov, Ilir Kerni, Andrej Izmestjev, Andrej Barbanov, Nataša Sedmakov i drugi, dali su solidan prinos.

Scenograf, oblikovatelj svjetla i autor projekcija Thomas Mika te kostimografkinje Dženisa Pecotić i Emina Tataragić dopadljivim su ostvarenjima postigli stilski ugođaj djela. Projekcije s mnoštvom kamelija dopunjavale su taj ugođaj, dok je vizualizacija Margueritina duha ili duše koja se uzdiže u nebo deplasirana. Dirigent Michael Collins osigurao je korektnu izvedbu orkestra HNK.

Sretan je svaki koreograf koji za Marguerite Gautier ima plesačku ličnost Milke Hribar Bartolović. Likom, izgledom i tjelesnim habitusom predoređena je za nju. Plesala je graciozno, proživljeno, s lijepim krhkim rukama. Pronašla je pravu mjeru kojom je od glazbe i koreografije izvukla poticaj za nadahnuto tumačenje i vlastitu nadgradnju lika. Partner u ulozi Armanda bio joj je prvak Stuttgartskog baleta Ivan Gil Ortega, prvak istog ansambla u kojem su se afirmirali Cranko i Neumeier. Derek Deane nije mu dao mogućnost da pokaže plesačku izvrsnost. No, zato se u ključnom trenutku, na samu kraju kada Marguerite umire, odrekao melodrame nakon što je se tako doslovno držao cijelu predstavu. Nakon što je Armand otišao s kovčegom (?!), Marguerite je umrla sama.

Davor Schopf