Kako preživjeti ljubav?

Kako preživjeti ljubav?

Knjiga eseja Ljubim tvoje usne tisuću puta okuplja eseje dvadeset pisaca (četrnaest hrvatskih, pet slovenskih i jedan bosanskohercegovački autor) koji su, zamoljeni od urednice Diane Pečkaj Vuković, napisali tekstove s temom partnerstva, ljubavi i seksa, sve odreda temeljene na osobnom iskustvu. Odmah valja reći da knjiga preispituje stereotipno razmišljanje kako postoje razlike između muškog i ženskog poimanja ljubavi, partnerstva i seksa. Baš kao što ne postoji nešto poput tzv. ženskog ili muškog književnog pisma (već samo dobra ili loša književnost), tako ne postoji ni muško ili žensko stajalište o ljubavi – ono što postoji mnoštvo je individualnih, pojedinačnih, osobnih stavova i razmišljanja o ljubavi, seksu i braku, koje smo u ovoj knjizi i dobili. Međutim, iako je riječ o razmišljanjima muških autora, ona se nužno ne moraju razlikovati od mišljenja njihovih partnerica, što uostalom neki od autora u svojim tekstovima i potvrđuju.

Knjiga Ljubim tvoje usne tisuću puta tematikom se pokazuje kao novi izdanak aktualnoga trenda mekšega proznog pisma hrvatskih autora poput Krešimira Pintarića, Ivice Prtenjače, Romana Simića, Marinka Koščeca, Radenka Vadanjela, koji su u najnovijim romanesknim radovima također pisali o muškarcima i njihovim ljubavnim vezama. Osim toga knjiga je nastajala u eri sveopće estradizacije medija i tabloidizacije naših života, a upravo je ta pošast ono čime se urednica – široj javnosti poznata kao scenaristica televizijske sapunice Ljubav u zaleđu – ponajviše namjeravala okoristiti, lukavo pretpostavivši kako će knjiga u kojoj pisci ispovjednim tonom pišu o vlastitim ljubavnim iskustvima svakako privući dovoljan broj zainteresiranih čitatelja (obaju spolova) ovisnih o žutom tisku i njegovim svakodnevnim ispljuvcima. Istina, nijedan od dvadeset zastupljenih pisaca ne pripada među poznate javne ličnosti niti je ijednu od njihovih faca moguće vidjeti na stranicama limunovom bojom obojena tiska, ali tuđa intima uvijek golica maštu i vječni je izvor zanimanja – pa makar to, kao u ovome slučaju, bila intima tamo-nekih-intelektualaca, kakvima se pisce obično smatra (iako mnogi takav epitet ne zaslužuju – no, bolje da ne skrećemo s teme). Nažalost rijetki su autori prepoznali tu tabloidno-estradizacijsku opasnost – tek možda Svjetlan Lacko Vidulić, Miha Mazzini, Feri Lainšček, Emir Imamović i Goran Bogunović – ali je znakovito da se upravo njihovi tekstovi izdvajaju vrsnoćom i zanimljivošću.

Tekstovi Lacka Vidulića i Ferija Lainščeka obilježeni su humornošću, sarkazmom i ironijom; dok Lacko Vidulić sarkastično ismijava stereotipno poimanje muškosti u tekstu prepunu njemu svojstvene i prepoznatljive verbalne akrobatike (koja tek na trenutke prelazi u afektiranje), Lainšček premješta narativnu perspektivu u treće lice te na duhovit način razmatra pregršt svakodnevnih bračnih situacija, svakoj od njih posvećujući zaseban prostor u obliku zasebne ironijom obilježene kratke priče. Lainšček je ujedno jedini autor koji se ne libi dotaknuti i tematike homoseksualne ljubavi. Emir Imamović također izbjegava ispovjednost te tekst piše u obliku fikcijske kratke proze nudeći ganutljivu ljubavnu minijaturu koja je, unatoč prostornoj ograničenosti, gotovo pa spremna za ekranizaciju. Eseji Mihe Mazzinija i Gorana Bogunovića najkvalitetniji su sastojci knjige. Za razliku od posve nezanimljivih, na egocentrizmu zasnovanih i književne vrijednosti lišenih eseja Željka Špoljara i Matjaža Pikala – tekstove Bogunovića i Mazzinija krasi promišljeno, estetizirano i vrlo inteligentno problematiziranje (ne)mogućnosti pretakanja emocija u riječi. Pritom je zanimljivo da oba autora povlače analogiju između ljubavi i književnosti, detektirajući neku vrstu kompenzacijske uloge u pisanju.

Osim što im je zadala temu o kojoj će pisati, urednica je od pisaca zatražila i da u svoje eseje umetnu tekst grafita sa zagrebačkoga gornjogradskog zida, koji ju je, kako naglašava, i potaknuo na stvaranje knjige: »U svojim snovima ljubim tvoje usne tisuću puta«. Zanimljivo je bilo, a često i vrlo zabavno, registrirati na koje su se sve načine, a uvijek uz vidljive teškoće, autori trudili taj grafit učiniti dijelom svoga teksta, jer je razvidno da su to činili na silu, uglavnom bez dobre ideje. No Bogunović se čini se jedini od njih dvadeset zaista zamislio nad smislom te rečenice jer je samo njegovo razmišljanje na tragu ideje o neuzvraćenoj ljubavi kao okidaču za ukrašavanje zida upravo tim riječima. To je sugerirano već u početnim riječima grafita »u svojim snovima«, što su zastupljeni autori previdjeli.

Zajednički je nazivnik u tiskanim ogledima teško pronaći, ali prevladavaju tekstovi koji se svode na puke kronike ljubavnih veza, bilo da su skončale raskidom ili su pak okrunjene brakom koji još traje, i ti se bezidejni eseji ne odmiču dalje od banalnosti, uz tek pokoje zrnce humora (tekstovi Damira Markulja, Gorana Duke, Željka Špoljara, Domagoja Jakopovića, Matjaža Pikala, Bernarda Jana, Zorana Pongrašića, Nebojše Lujanovića). Ipak, ono što donekle povezuje većinu tekstova ironija je kojom su u većoj ili manjoj mjeri oplahnuti, a od takvih svakako treba izdvojiti autoironičan ogled Gordana Nuhanovića kao najduhovitiju u knjizi zastupljenu prozu, u kojoj se autor podrugljivo odnosi prema kroničnom nedostatku mačizma u svome karakteru. Za razliku od Nuhanovićeva teksta, esej Mire Gavrana i unatoč ironijskom impostiranju nije duhovit, nego tek zamoran i banalan, te ostavlja dojam pukog odrađivanja jer započete teze ostavlja nerazrađenima. Među mračnije i morbidnije tekstove pripadaju eseji Vinka Moederndorfera i Tomislava Patarčića, od kojih posljednji provocira mačizmom i pritom odveć afektira, dok je njegov slovenski kolega najslobodniji u tretmanu seksualne tematike, ali je prilično kontradiktoran u svojim tezama. Esej Borisa Becka pak iritira pretjeranom autorovom samoljubivošću i porivom da se svidi čitatelju, što tek donekle uspijeva ublažiti Beckova iznimna erudicija i inteligencija, a Alen Galović razoružava bolnom iskrenošću, ali ne uspijeva izbjeći patetiku.

Na kraju još valja reći i da, osim što je kvalitativno neujednačena, s većim brojem nezanimljivih i banalnih tekstova u odnosu na manji broj intrigantnih i literarno vrijednih, knjiga je ispala žrtvom loše koncepcije jer je drukčijim rasporedom tekstova mogla biti razbijena monotonija kojom je obilježena sredina knjige. Bogunovićev je esej kao vrhunac knjigu trebao i zatvoriti, što bi barem donekle umanjilo slabašan dojam koji u ovome obliku Ljubim tvoje usne tisuću puta ostavlja.

Božidar Alajbegović