Izvozni etno

Izvozni etno

»Sve je to poput lutrije, jer u svijetu ima toliko dobre glazbe i dobrih glazbenika da ti se mora i posrećiti. Tamara Obrovac je to jednom sjajno rekla – nakon deset godina mukotrpna rada – posrećilo mi se. Meni osobno pomoglo je to što sam spojio blues s našim podravskim melosom, jer lakše se prihvati nešto već poznato, ali na drukčiji način. Za sustavniji izlazak hrvatske etnoglazbe neophodan je čitav pokret, jer tu pojedinac teško nešto može«, kaže nam Miroslav Evačić, uz Tamaru Obrovac vjerojatno najpoznatije ime kada se spomene hrvatska etnoglazba u svijetu.

I zaista, koliko je domaća etnoglazba doista uspješan izvozni proizvod? Nažalost ne onoliko koliko ima potencijala. Jer, upravo ta glazbena vrsta trenutno je jedina koja na stranim tržištima ima nekakve šanse. Naime, za razliku od ostalih stilova, poput rocka ili jazza, koji nisu nacionalni, etnoglazba u svojoj biti to jest i samim je time jedinstvena. A u okvirima onoga što se danas naziva world music trendovi se mijenjaju svakih nekoliko godina, pa će nakon afričkih, azijskih, kubanskih i inih zvukova na red doći i neki drugi, svijetu posve novi.

Takva razmišljanja nameću nam se u povodu promocije CD-kompilacije Earthplugged – Croatian World Music, namijenjene predstavljanju na ovogodišnjem etnoglazbenom sajmu WOMEX u Sevilji početkom studenog. Tom prigodom, Etnoodjel pri Hrvatskoj glazbenoj uniji priredio je, u zagrebačkim klubovima Sax i Boogaloo, koncerte na kojima su se predstavili neki od domaćih etnoprvoligaša. Među njima čuli smo Lidiju Bajuk, promicateljicu mitskih motiva iz hrvatskoga pretkšćanskog svjetonazora koji njeguje svojim osebujnim izričajem, podravskog bluzera Miroslava Evačića, koji tradicionalnu glazbu zavičaja spaja sa zvucima američkoga juga u posve originalan izraz te otkrivateljicu zaboravljenih hrvatskih narodnih pjesama Dunju Knebl. Od sastava, predstavili su se Kries, kolektiv virtuozne svirke i energična scenskog nastupa, multiotočni Kopito, čije stilski raznorodne pjesme oslikavaju ljepotu i probleme života na moru, Afion s obradama tradicijskih pjesama s područja od Mure do Pirina te melankolični S.o.M. s međimurskim tradicionalnim napjevima podloženim teškometalnim zvukom.

Bila je to prigoda da se prisjetimo bogatstva i kvalitete domaće etnoscene, ali i da razmislimo o njezinim šansama na glazbenom području na kojem postoji golema svjetska konkurencija. Najbolji uvid u to imaju oni koji se bave njezinom promidžbom izvan granica.

»Hrvatska etnosekcija postoji već nekoliko godina i stalno nastoji predstavljati našu etnoglazbu na stranom tržištu. Treću godinu za redom WOMEX se održava u Sevilji i sve tri godine tamo smo i mi. Prve smo se godine tek upoznavali s priredbom i gledali kako sve funkcionira. Sljedeće smo imali svoj štand i malo se bolje predstavili, a ove godine ponovno imamo štand i pripremili smo četiri kompilacije – jednu Etnosekcije i tri diskografskih kuća Aquarius, Croatia Records i Kopito, posebno pripremljenih za tu priredbu, te novi album skupine Afion. Vidjeli smo kako to drugi rade, primijenili neke prokušane metode i namjeravamo napraviti korak dalje«, kaže Siniša Bizović iz Etno odjela pri Hrvatskoj glazbenoj uniji.

Već i dosad nešto se uspjelo napraviti – plasirati neke izvođače na strane kompilacije, a neke poslati na međunarodne etnofestivale ili zasebne koncerte. Skupina Kries, primjerice, već se promovirala u Engleskoj i dosta svirala u inozemstvu. Osim Tamare Obrovac i Miroslava Evačića, koje je prepoznao specijalizirani program radija BBC i koji su u inozemstvu imali odlične kritike, dobro je primljena i skupina Afion, koja je uz dobre kritike u stručnom tisku, baš zahvaljujući WOMEX-u, imala i dva koncerta u Moskvi, turneju po Francuskoj, nastupe u Švedskoj...

»To su sve mali koraci. Ali, mislim da ćemo strategijom kontinuiteta i prisutnosti jednog dana postići i nešto veće. Kad jedan od izvođača napravi pukotinu u zidu i probije tu barijeru koja nas dijeli od svjetskoga tržišta, to će biti ulaz i za čitavu scenu.

Hrvatska ima bogatu etnoscenu, od Međimurja do Dubrovnika, i tu ima velikih posebnosti. Recimo, premda su naše klape slične po načinu izvođenja mnogim svjetskim a capella ansamblima, ipak su drukčije i imaju posebnu notu. Ne mogu razumjeti da na razini države ne postoji svijest da bi se klape, kao promotor hrvatske kulture, odlično mogle ponuditi u svijetu. Da Finska ima klape, barem pet bi ih stalno bilo na top-100 ljestvici Billboarda. Jer, Finska na WOMEX dolazi s proračunom od sto tisuća eura, a mi sa tri i to je golema razlika«, tvrdi Bizović.

Taj hendikep može se, donekle, nadoknaditi posebnostima koje nudi naša etnoscena, ali specifične glazbe imaju i drugi.

»Posebnosti se traže, samo što je inozemno tržište tromo i čeka da mu se takva jedinstvena glazba ponudi. Država je tu bitna institucija koja te vrijednosti treba nuditi svijetu. No, Hrvatska trenutno u to ulaže 40.000 kuna godišnje, što je jako malo prema milijunu eura Švedske. Jasno da veliku razliku igra ekonomska razvijenost pojedinih zemalja, pa su tomu primjereni i rezultati. U svakom slučaju, ne smijemo čekati da netko dođe i traži našu kulturnu baštinu i glazbenu kulturu, nego ih mi moramo agresivno gurati na svjetsko tržište«, zaključuje Bizović.

Velimir Cindrić