Glumčev obračun s kritikom

Glumčev obračun s kritikom

U posljednjem broju »Republike« 1980. tada 42-godišnji pjesnik i pripovjedač Branislav Glumac objavio je esej Kritika hrvatske »književne kritike« kao »tek uvodne opaske« seriji priloga koje je do kraja 1981. objavljivao uglavnom na stranicama istog časopisa. Na Glumčev esej prvi je u »Republici« reagirao Igor Mandić, a potom i Veselko Tenžera, u »Vjesniku«. Glumac je obojici replicirao, a sljedeće 1982. sve je svoje priloge objavio u knjizi istoga naslova.

Osim spremnosti sudionika polemike da se javno raspravlja o suvremenoj hrvatskoj književnoj kritici, jedva da bi se našla još ijedna točka u kojoj bi se suprotstavljene strane suglasile. A to je, uvjetno rečeno, sama dijagnoza stanja kako se tadašnja hrvatska književna produkcija ne prati ni dovoljno, ni na pravi način. No, u analizi mogućih uzroka i posljedica sukobljene strane bitno su se međusobno razlikovale. Vidi se to ne samo po tezama nego još jasnije prema terminologiji kojom se koriste. Kako se iza te terminologije može barem nazrijeti i ideja kritike kao središta njihova dijaloga, preko kritike razotkrivaju se također sama ideja književnosti, kao i njezina društvena pozadina, odnosno pozicija.

Središnje je mjesto u Glumca pojam kritičara, a potom kritike. Iako navodi nekoliko tipova kritike (marksistička, analitička, impresionistička, esejistička, tradicionalistička, novinska), teško je na prvi pogled razabrati što se pod kojim tipom podrazumijeva. Moguće je to uglavnom posredno, putem pojedinih predstavnika koje Glumac spominje. Tako se može zaključiti kako inicijator polemike favorizira impresionističku kritiku koju su po njegovu mišljenju prakticirali A. B. Šimić, A. G. Matoš i I. G. Kovačić. Prema poimanju s jedne strane pravoga kritičara, kojega Glumac naziva majstorom, a koji objedinjuje mišljenje, ukus i stil, s druge kritike kao umjetničkog čina, spomenuta su trojica ujedno uzorni impresionisti, dok su Igor Mandić i Veselko Tenžera njihovi epigoni. Štoviše, istoj trojki pripala bi i tzv. sudbinska upućenost na kritiku, što posredno potvrđuje još jednu Glumčevu tezu o piscima kao najboljim kritičarima, a donekle osnažuje i uvjerenje o njihovoj autoritativnosti koja se podrazumijeva.

Na drugoj strani, tj. onoj na kojoj su se našli Igor Mandić i Veselko Tenžera, osim pojma kritike, pa onda i kritičara, u raspravu su uvedeni i pojmovi poput komunikacije, medija, specijalizacije, profesionalizma, književne prakse, tržišta, monopola i konkurencije te politike i društvene pozicije književnosti, njezine kritike i kritike uopće. Riječ je o asortimanu koji predmet ove polemike ne samo proširuje nego ga istodobno izdiže na načelnu razinu, čime se dakako otupljuje i žanrovska oštrica polemike, što objektivno pravim polemičarima i nije u interesu.

Dok Glumac sa svim svojim polemičkim žarom ostaje u domeni pomalo romantičke ideje književnosti kao subjektivne kreacije čiji su arbitri i sami pisci koji nastupaju i kao njezini ocjenjivači, dotle na drugoj strani njegovi oponenti uvode ne samo moderne medijsko-recepcijske parametre koji sudjeluju u proizvodnji književnosti i njezinih institucija nego u dobroj mjeri iskazuju i subverzivan stav prema konkretnome društvu čije načelne procjene i razumijevanje književnosti objektivno nisu bez utjecaja na tu istu književnost i njezine institucije. Štoviše, glede političke pozadine, polemika se i vodila sa sviješću o njezinoj sjeni koja bdije i koju je bolje izbjegavati ako ni zbog čega, a ono zbog same naravi predmeta, iako se pokazuje da to na kraju i nije sasvim izvedivo. U tome smislu karakteristični su i rezultati ove polemike.

Naime, dok se Glumčev može iščitati iz teze kako u nas kritika ne radi svoj posao jer je nema, a nema je jer nema pravih kritičara, koji se očito takvima rađaju, i to je za njegov naraštaj – za razliku od krugovaškoga – jednostavno peh, druga strana ne samo da tvrdi suprotno, tj. da kritike ima, već ona i ne može biti drukčija od književnosti i kulture u kojoj djeluje. Pa ako i ne udovoljava zajedničkim željama – a ne udovoljava, tu su obje strane suglasne! – to nije ni zbog nekih iracionalnih razloga, nego zbog konkretne kulture koja ne živi kritički, a to, dakako, više nije pitanje kritike ili kritičara, nego društvene klime.

Ovo, dakako, nikoga ne amnestira od odgovornosti koju preuzima već samim izborom da se bavi, primjerice, književnom kritikom, ali zato mora biti svjestan da ulazi u područje samo jednoga mogućeg oblika prakse koja nije lišena ni teorijskih implikacija poput onih koje Mandić lucidno postavlja u obliku pitanja: »Je li moguća znanstvena i racionalna kritika koja bi uključivala toliko traženi vrijednosni sud, ako znamo da se umjetnička vrijednost ne može dokazati ni sa kakvim znanstvenim mjerilima? Vrijedi li književna kritika kao djelo po sebi, ili samo kao refleks djela o kojemu piše?«

Bez obzira na svojevrsnu rezignaciju kojom odiše završnica Glumčeve polemike, činjenica da je na reakciju izazvao dvojicu vodećih kritičara, i to rijetkih profesionalaca – Mandića i Tenžeru, posve je dovoljna da na ovu polemiku iz današnje perspektive gledamo kao na važan književnopovijesni prilog. Ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog niza načelnih pitanja o književnoj kritici koja je ova polemika potaknula. U tome pogledu ona zauzima istaknuto mjesto u povijesti žanra i može se uspoređivati sa sličnim polemikama koje su se vodile u našoj novijoj književnosti.

Glumčev obračun s hrvatskom književnom kritikom po žestini najviše podsjeća na polemike mladoga Krleže, manje na nešto ranije sukobe korifeja naše moderne Matoša i Milana Marjanovića. U prvome slučaju moglo bi se reći kako Glumca s mladim Krležom povezuje ne samo poražavajuća ocjena stanja hrvatske književnosti, odnosno njezine kritike, ili doživljavanje sebe ponajprije kao umjetnika, a otuda i kritike kao umjetničkog čina koji pomiruje artističku slobodu i društveni (tzv. lijevi) angažman, već još više poricanje književnokritičkih kompetencija npr. jednome Dragutinu Prohaski i ruganje njegovoj beamterskoj sigurnosti i jalovoj profesorskoj učenosti itd. Međutim, dok je Prohaska ustrajavao barem u obrani onoga što literatura naziva »intelektualnim ugledom«, a u ime kojega ni jedan Antun Barac nije mogao otrpjeti Krležin napad na autore o kojima je pisao i mislio pozitivno, ostali prozvani u Glumčevoj polemici – baš kako je Mandić i predviđao – nisu javno reagirali.

Glumcu, njegovim suvremenicima i prethodnicima jedno od zajedničkih bilo je pitanje funkcije književnosti, pa se cjelokupna kritička praksa sagledava kao borba za književnu autonomiju, odnosno prihvatljivu društvenu poziciju. U tome smislu i Glumčeva se polemika čita kao jaki znak u prvome redu procesa emancipacije književnosti od drugih društvenih područja i afirmacije vlastitih kriterija prema kojima će funkcionirati bez presudna utjecaja npr. ideologije, religije ili didaktike. S druge strane ista polemika ukazuje na pravce istraživanja književnosti kao proizvodnje, komunikacije i potrošnje unutar ekonomski i politički uvjetovanih procesa, gdje i književnost zadobiva identitet vidljiv u raznim praksama pisanja i čitanja, pa tako i kritičkog vrednovanja.

Ništa manje važan nije i još jedan faktor, a to je činjenica da je riječ o polemici unutar koje se sukobljavaju u osnovi dva različita stila. Dok je Glumčev izrazito polemičan, tj. sveden na jezične strategije kojima je svrha s jedne strane efektno pozicionirati svoje javno ja, s druge, minorizirati protivnika, dotle je Mandićev i Tenžerin stil relativno emocionalno i logički kontroliran, usmjeren na predmet i cilj da referira o bitnim aspektima predmeta javne rasprave. Suprotno Glumcu, ta dvojica – pokušavajući kontekstualizirati predmet rasprave i na dovoljnoj udaljenosti držati eventualne svjetonazorske i ideološke razlike – čine to ponajprije na temelju vlastitoga iskustva, dok Glumac svoju polemičku citatnost rado ovjerovljuje autoritetima poput Alberta Thibaudeta, čija se Fiziologija kritike, pokraj sve svoje lucidnosti, i u Hrvatskoj doživljava pomalo anakrono jer se »gotovo ni riječju ne pita o metodi kritike«, kako je to još 1961. pisao Svetozar Petrović. Glumac i ovdje potvrđuje ključna obilježja svoga stila, koja nalazimo i u njegovu beletrističkom opusu, a usmjerena su u prvom redu na proizvodnju vlastite individualnosti i ovdje također najčešće po cijenu oponiranja i osporavanja svake vrste pravila i konvencija – od ortografskih i leksičkih do ideoloških i žanrovskih – kako se to može razabrati od relativno davne autorove zagrepčanke 1974. do najnovijih 145 sjećanja na ljude 2008.

Ako se složimo s tvrdnjom Stanislava Šimića da se po tome kako se polemizira može procjenjivati neka kultura, odnosno s Igorom Mandićem da je polemika dobra sve dok se ne zađe u tuđi džep, lonac i krevet, onda Kritiku hrvatske »književne kritike« Branislava Glumca i njezine reakcije valja čitati i kao pozitivan znak kulture polemiziranja. Pogotovu uzme li se u obzir vrijeme i politički sustav koji je upravo ulazio u završnu fazu, bitno gubeći na rigidnosti između ostaloga i na taj način.

Vinko Brešić