Filharmonijino buđenje za Noć vještica

Filharmonijino buđenje za Noć vještica

Nakon jednomjesečnog uhodavanja, Zagrebačka filharmonija ponovno je na vrhu svoje uigranosti, na tragu zlatnog doba. To je dokazala koncertom u petak, 31. listopada, koji je kako programski tako i interpretativno zadovoljio najviše glazbene kriterije. Evergrinski program krojen prema ukusu sladokusaca započeo je simfonijskom pjesmom Danse macabre Camillea Saint-Saënsa, završio nebeskim Rekvijemom Gabriela Fauréa, a između ta dva francuska romantička, tematski opravdana, naslova smjestio repertoarni i uvijek rado slušan Prvi koncert za klavir i orkestar u b-molu, op. 23 Petra Iljiča Čajkovskog. Idealan izbor koji je prigodno obilježio večer uoči Svih svetih (popularno zvanu Noć vještica) poklopio se i s odličnom pripremljenosti orkestra. Nakon ljetne stanke i lošeg ozračja zbog duljeg izostanka šefa dirigenta zbog bolesti naši su se filharmoničari u radu s nekolicinom gostujućih dirigenata posve vratili u pogon. Na koncertu na kojemu je prema planu sezone trebao ravnati upravo šef dirigent, maestro Vjekoslav Šutej, program je povjeren jednom od njegovih prethodnika na tom mjestu, možda i našem najvećem živućem dirigentu Pavlu Dešpalju. Njegovo odlično poznavanje orkestra, izvrstan sluh i neiscrpna stvaralačka energija dirigenta skladatelja, koji nažalost odveć rijetko piše, nadahnuli su svakoga glazbenika na maksimalno iskorištavanje skrivenih aduta svojih izvedbenih mogućnosti. I već u uvodnoj simfonijskoj pjesmi Danse macabre, u kojoj se živopisni Camille Saint-Saëns dobro zabavlja rišući ples mrtvih, orkestar se odlično uživio u groteskni izraz đavoljega zvukovnog jezika uz resko guslačko vodstvo koncertne majstorice Sidonije Lebar. Skladna zajednička svirka, osobito unutar kompaktnih dionica dubokih i visokih gudača, pripremila je publiku na jedan od vrhunaca ove koncertne sezone. Središnji dio večeri s pravom je zauzeo nastup francusko-američkog pijanista ruskoga podrijetla Eugena Indjića. Jedan od najvažnijih pijanista starijega naraštaja na današnjem glazbenom obzorju poznato je ime hrvatskih koncertnih pozornica, ali već dugo nije dobio prigodu za nastup s orkestrom u velikoj dvorani Lisinskog. Samo tri dana nakon solističkog recitala u Samoboru s posve drukčijim programom, sastavljenim od minijatura Debussyja, Schumanna, Ravela i Chopina, Indjić je nastupio kao solist u najpoznatijem klavirskom koncertu svih vremena. Možda upravo jer ga pjevaju »već i vrapci na grani«, Prvi klavirski koncert u b-molu Čajkovskog jest i bojišnica na kojoj i najveći lome koplja. Na tom se svima nam poznatu terenu mogu jasno uočiti nečije iskonske kvalitete, mogućnost sjenčanja boje, spretnost, muzikalnost, kreativnost, ali i iskrenost prema zvanju. Na sve te i slične izazove, gestom džentlmena staroga kova, Eugen Indjić uz neodoljivo šarmantni smiješak na licu odgovara bez muke i pretjerane geste, opušteno, ali uronjeno u građu i glazbeno zbivanje. Zvonki, prirodni zvuk Steinwaya izvire pod njegovim prstima dok slijedi logična uporišta fraze, naglašavajući pijanistički važne momente i osluškujući pozorno orkestar u momentima kada se ciljano stapa s njegovim zvukom. U njegovoj se svirci skladno stapaju svi sastojci njegova umijeća, puni klavirski zveket u tradiciji ruske pijanističke škole, američko savršenstvo bisernih trilera te kolorističko majstorstvo i sitna agogička nonšalancija u francuskoj maniri. Puni poštovanja za pijanista i dirigenta, u partituri Čajkovskoga uživali su i Filharmoničari, koji su i inače u svijetu prepoznati kao odlični interpreti slavenskoga romantičkog repertoara. Osobito osvježenje među njima bio je zamjenik vođe dionice violončela, mladi Vinko Rucner, koji je zabljesnuo u solističkoj temi drugoga stavka. Gromoglasne ovacije publike potaknule su neumornoga solista na smirenu izvedbu posljednje Chopinove Mazurke u dodatku prvog dijela večeri.

Kako je Fauréov Rekvijem nakon Mozartove i Verdijeve najpoznatija misa za mrtve u povijesti glazbe, tako je i njegova partitura nezahvalno štivo za nesavršene interpretacije. Zboru Hrvatskoga narodnog kazališta iz Zagreba kao da je trebala proba više da sasvim svlada suzdržani zapjev u oratorijskom stilu. Na dobru tragu bio je njegov zborovođa Ivan Josip Skender kada je glasove uvježbavao na tanko, ujednačeno pjevanje sotto voce, ali prozirna Fauréova nebeska glazba otkriva sve ono što operni spektakli vješto skrivaju: nejednake boje glasova i probleme s intonacijom u dinamici pianissimo. Kao što je opernim pjevačima preporučljivo bavljenje solo-pjesmom, tako je i opernom zboru dobro s vremena na vrijeme okušati se u koncertnom repertoaru, u svrhu higijene svih vokalnih izraza. Maestro Dešpalj dodao je upravo opernu dramatičnost u to duhovno ostvarenje, čiju su sakralnost podvlačili šaroliki registri orgulja za kojima je muzicirao Mario Penzar. Kao anđeo s neba zvučala je nepogrešiva i uvijek dosljedna sopranistica Marija Kuhar Šoša u najpoznatijem stavku djela Pie Jesu, dok je u stavcima Offertoire i Libera me njezin kolega bariton Alen Ruško zvučao pomalo stegnuta glasa.

Uglavnom, Filharmonija nam posljednjim plavooktavnim programom najavljuje uzbudljivi nastavak svoje koncertne sezone u Lisinskom.

Jana Haluza