Dijalog s tradicijom

Dijalog s tradicijom

Dok se u hrvatskom kazalištu u najnovije vrijeme sve više zapaža težnja za povratkom tipa teatra naoko zaboravljena Ljubiše Ristića (koji u današnjim izdanjima poput riječkoga Turbofolka, viđena na Gavellinim večerima, u usporedbi s Ristićevim iz osamdesetih godina pokazuje, doduše, više provokativnosti, ali nažalost u ovom slučaju znatno manje redateljske darovitosti), naši srpski susjedi vode otvoren dijalog s tradicijom starijega datuma, vraćajući se manje poznatu Nušiću, odnosno njegovu rijetko izvođenu tekstu Tako je moralo biti, s kojim je Jugoslovensko dramsko pozorište iz Beograda uspješno ispunilo završnu večer ovogodišnjih Gavellinih večeri. Riječ je o obiteljskoj drami tragična završetka koja je srpsku i hrvatsku praizvedbu, u Beogradu i u Zagrebu (glavnu mušku ulogu igrao je Andrija Fijan) imala 1900. i 1901. i, što se tiče Zagreba, sve do ovoga gostovanja više se nije vraćala, dajući s razlogom u repertoarima prednost Nušićevim neodoljivim komedijama.

Sada se ugledni redatelj i adaptator teksta Egon Savin, koji je bio afirmiran već u bivšoj državi (u nas je Dalibor Foretić s posebnim zanimanjem pratio i visoko cijenio njegov rad) prihvatio ambiciozne zadaće – priznatoga komediografa o čijim komedijama u kazališnoj knjižici ove predstave, doduše, on kaže da su »isuviše vedre, familijarne da bi razotkrivale današnje društvo« rehabilitirati kao nepravedno zapostavljena dramskoga pisca, smatrajući čitav Nušićev umjetnički opus jednako vrijednim i važnim. Bez obzira na nedvojben uspjeh predstave i odličan odjek kod srpske kritike spremne nakon premijere Tako je moralo biti od prošle godine u Nušiću vidjeti Ibsena na srpski način, izvedba u vještoj redateljevoj adaptaciji, sažetoj na dva i pol sata igre bez stanke i oslobođenoj prekomjerne moralističke retorike, teško će ikoga uvjeriti u umjetničku ravnopravnost te nadasve dobro krojene, na temeljne motive i odnose usredotočene melodrame s Nušićevim nenadmašnim komedijama, koje bi, da nisu tako jedinstveno i nerazdvojno povezane s izvornim koloritom govornoga jezika i zbog te svoje nedostižne vrline teško prevodive, jamačno postigle još više uspjeha i na svjetskoj pozornici.

»Jedan je od rijetkih naših pisaca kojemu je pošlo za rukom da bude aktualan i u starosti«, napisa o Nušiću Velibor Gligorić. To je rečeno točno, ali nedovoljno. U promišljenoj i dosljednoj izvedbi kakvu je donijelo ovo gostovanje Branislav Nušić kao kazališni pisac aktualan je i sedamdeset godina nakon smrti. Bilo je i prije pokušaja izvedbi Nušićevih mladenačkih drama u potrazi za sukladnošću sa senzibilitetom novijih vremena, no kao što je to svojedobno pokazala vrlo dopadljiva, visoko estetizirana, duhovita beogradska predstava građanske drame Pučina na Sterijinu pozorju, činilo se to s lagano ironičnim odmakom, na način blage persiflaže nekadašnjega kazališta. Od redatelja Savina beskrajno je daleko potreba za ironiziranjem. Naprotiv, njegov odnos prema srcedrapateljnom melodramskom kazalištu bivših epoha kao i prema nekadašnjem patrijarhalnom Beogradu za kakvim čezne Nušić melankoličan je i nostalgičan. S izvrsnim glumačkim ansamblom u kojem su među starijima u gledalištu i ovdje visoko cijenjeni glumci Predrag Ejdus, Mihailo Janketić, Miodrag Radovanović skladno uigrani s njima doraslima pretežito mlađim glumicama i glumcima od kojih neke tek upoznajemo (Anita Mančić, Nebojša Dugalić, Radmila Radovanović, Jelena Petrović, Vojin Četković, Radovan Vujović) u scenografiji i kostimima Angeline Atlagić koja blistavo rekonstruira pretenciozni salon i odjeću u domu i obitelji koja umije živjeti samo visoko iznad svojih mogućnosti – redatelj uz mondene manire, od kojih odudara patrijarhalna jednostavnost uloge stranca tome načinu života koju ostvaruje Mihailo Janketić, potiče izvrsne glumce na naglašene izraze osjećajnosti, visok ton, plemenit patos koji u toj, gotovo bi se moglo reći virtuoznoj, predstavi ne zvuče nimalo staromodno, nego istinski uvjerljivo. Ne nedostaje ni mjestičnoga humora, rafinirane starogradske pjesme, komičnih efekata i dosjetki poput sobaričina razmještanja raskošnih vaza sa cvijećem na mjesta gdje će ih gosti uočiti.

Ono što duboko potresa Nušića kao pisca, građanina i moralista prije više od stotinu godina svuda je nazočan današnji problem koji se u piscu vjernoj izvedbi duboko tiče sadašnje publike, koja je i u Zagrebu predstavu pozdravila s oduševljenjem. Najkraće rečeno, Tako je moralo biti igra je novca i časti. Novac je čovjekova sudbina kojoj je sve podređeno. Svi odnosi među ljudima, ljubavi, prijateljstva, raspoloženja, novcem su obojeni. Ritam i tempo igre diktira panika zbog dugova i ucjena koja raste do usijanja. Pobjednika nema. Novac može slaviti samo Pirovu pobjedu. Iz zaborava je izvučen zaboravljeni, danas za ismijavanje pogodan pojam časti kojemu se, barem na pozornici, nastoji vratiti dostojanstvo.

Poslije nedavnoga gostovanja Jugoslovenskoga dramskoga pozorišta u Zagrebačkom kazalištu mladih s predstavom drame Skakavci Biljane Srbljanović sudjelovanje na Gavellinim večerima nastavlja dobro došlu suradnju s renomiranim Jugoslovenskim dramskim pozorištem.

Opet nešto nevažno na kraju. Nikada se ne zna gdje će nas zadesiti tiskarska greška. Tko se osvrće na sitnice? Zove li se mladi glumac Vujović kao u beogradskoj publikaciji ili Vučković kao u našoj, to je prepušteno vašem slobodnom izboru. Ili je i to nastavak provincijalizacije na zagrebački način?

Marija Grgičević