Čemu uopće ovakvi spomenici?

Prije nekoliko godina na stranicama jednog dnevnoga lista, a u povodu prvih vijesti o podizanju spomenika važnoj osobi iz novije hrvatske povijesti kipara Kuzme Kovačića s visokim smo stupnjem nerazumijevanja Jurica Pavičić i ja završili ipak korektnu polemiku. Ukratko, zalagao sam se da se ne sudi kiparu na temelju njegova političkog uvjerenja ili teme koju donosi. Papagajski sam ponavljao da je kip prokleto sam, da je na čistini svoje vlastite moći i nemoći, da je njegova zadaća da artikulira sebe, a ne da tematski ilustrira, pozira, ili lamentira uokolo. Jer puka tema ne govori protiv kipa ni u njegovu korist. Jer još su jučer razni mišićavi terminatori s bombama (kragujevkama) u rukama stisnutih šaka, odlučna lica, kao i razni augustinčićevski skakavci zamijenjeni danas malim i velikim trgovcima domoljubljem koji su osjetili svoj povijesni i spomenički trenutak – premda je manje-više ostala riječ o našima i njihovima.

Pravo je pitanje; čemu uopće ovakvi spomenici? Je li figurativni spomenik preživjela spomenička forma? Ipak, reći da je u tom smislu Hrvatska posebna ne odgovara istini. Srodni se spomenici postavljaju i danas u zemljama mnogo dugovječnije i subjektivnije državnosti i kulture – u Francuskoj ili u Engleskoj. Figurativne su rekonstrukcije pokatkada jednako narativno sitničave, a dobri se primjeri na svim stranama svijeta broje na prste jedne ruke. Svagdje se zahtijeva spomenik pun dokumentarne potpunosti i razumljivosti. Ali sve što kipar (ne nužno i umjetnik) učini nije posljednja riječ estetike, niti je – ukoliko ne naruči Zagreb i Milan Bandić – posljednje pomazanje ukusa i dobre mjere. Jer spomenici koji niču u samu srcu Zagreba služe primitivnoj promociji, bahatosti i oholosti vladajućih koji su vladanje doslovno shvatili; udaranjem pečata!

Pravi je problem u Hrvatskoj:

a) Nasilništvom odozgo (naši-vaši, trenutne vladavine) i neukošću odozdo (razumljivost, prosječni ukus) stvaraju se djela puna banalnosti i doslovnosti. Kiparstvo nije bolje ukoliko samo promijeni gospodara. U tom smislu ni petokraka ni šahovnica ne vrijede više od pišljiva boba!

b) Više od pola stoljeća hrvatsku spomeničku javnu plastiku, ali i umjetnost u cjelini na životu drže ponajbolji duhovi koji se suprotstavljaju populističkom tzv. prosječnom ukusu upregnutu u razumijevanje (od prve) i u uništavanje najboljih novativnih moći.

c) Umjetnost nekoć, a posebice danas, mnogo je bolja od društvene i političke elite i konteksta u kojemu se rađala. Samo je razlika u tome što je bivši komunistički vođa za posjeta novootvorenom Muzeju savremene umetnosti u Beogradu punom njemu daleke i nerazumljive umjetnosti smogao snage otprilike reći: Ja tu ne razumijem ništa, ali neka vam bude, dok primjerice prvi socijaldemokrat Metropole to nikada neće reći. Evolucija je, vidimo, vrlo spora i često pomalo u rikverc. A takva je upravo sada.

Ali uz pitanje čemu ovakvi spomenici, znatno su opasniji gutači memorije zajedničkih prostora grada, sumnjivi investitori i njihovi politički sponzori. Posljedica je unifikacija prostora koji je upravo dizajniranjem svega i svačega ostao bez identiteta; od gradskih trgova na kojima se širi dizajnerska autorska ledenica do povijesnih spomenika (Dioklecijanova palača, splitska riva) koji ukazuju na kloniranje i tapeciranje invencije i memorije. Zar je potrebno stvarati nove pustinje na kojima ne vidimo čovjeka i na kojima ima nešto komemorativnoga i grobljanskoga (najnoviji Kvatrić u Zagrebu, ali i Šibenik)?

U povodu uništenja Zida boli nasilničkog postavljanja kipa Nikole Tesle, Stjepana Radića ili Ljudevita Gaja moguće je postaviti i ovakvo pitanje. Ako prava pomama i žeđ za ovakvima spomenicima potiče iz pasivnijih sredina (tzv. provincijskih) sredina, kako to da se u Metropoli sve u šesnaest postavljaju u srcu grada kiparski polupismeni i jadni uradci (jedan gori od drugih)?

Ako su, recimo, bez uvrede, Grude, Livno ili Jastrebarsko provincije, što je onda Zagreb sa svojim novim spomenicima nasađenim u središtu grada i to prema kriterijima primitivinijega i retrogradnoga koncepta figurativne (nužno razumljive) forme u kojima nitko i ništa ne stanuje s kriterijima koji su bili dovoljni Staljinu ili Enveru Hoxi. Riječ je o pravom jadu koji u odnosu na spomenike iz tzv. olovnih vremena (Radovani, Goldoni, Bakić) u istom prostoru u umjetničkom smislu predstavlja bljutavu vodicu.

Što je dakle s Metropolom koja jednu spomeničku memoriju (Zid boli) posebne osjetljvosti i tvorbe preseljava na drugu lokaciju – što je nemoguće?! Što je sa sredinom koja još i sada manijakalno traži dostojno mjesto Prvom Predsjedniku, a ne pada joj na pamet da bi se dostojno mjesto (i od ove zemlje) trebalo stvoriti, a ne svako malo tražiti glavu Bana ili Tomislava?

Riječ je o moći sirove sile i nemoći pameti. Riječ je ruralizaciji svijesti. To je proces koji globalistički završava fliperizacijom grada i kloniranjem njegovih prostora. To je tapecirani mozak upregnut u napredak i u stvaranje sličnosti svega i svačega.

Ive Šimat Banov