Bračna patologija in vitro

Bračna patologija in vitro

Još od odveć ambiciozna, no intrigantna debitantskog ostvarenja Krhotine iz 1991. godine, preko dijelom tezične i pretjerano crne, ali svakako zanimljive urbane drame Isprani, potom naglašeno društvenokritički intonirane drame Crvena prašina, do njegova najzrelijeg ostvarenja, mozaično strukturirane urbane egzistencijalističke drame Tu, jasno se ocrtavaju filmske preokupacije, autorski senzibilitet i životni svjetonazor Zrinka Ogreste. On je rezignirani skeptik, filmaš duboko svjestan društvene stvarnosti, svih socijalnih, gospodarskih, ali i političkih problema domaćega prezenta. Ogresta je senzibilan autor zgađen zanemarivanjem tradicionalnih obiteljskih vrijednosti, naglašeno moralistički, katolički konzervativac koji razumije suvremenost, no teško prihvaća njezine negativne aspekte. Njegovi su filmovi opori i tjeskobni, a njihovi protagonisti postupno gube sve iluzije, prilično okrutno suočeni s uzaludnošću borbe protiv socijalnih nepravdi i(li) društvenog licemjerja. Ipak, kao umjetniku nerijetko sklonu odveć jakoj gesti i gotovo plakatnoj simbolici, Ogresti se često događa da u korist cjeline zanemari ili zapostavi detalje, a da na račun karakterne zaokruženosti i punine protagonista naglasi poruku djela. Toga srećom nema u njegovu najnovijem ostvarenju, odlično režiranoj, hiperurbanoj, vizualno dojmljivoj (fotografija Davorina Gecla) i vrlo intrigantnoj egzistencijalističkoj drami Iza stakla, za nastup u kojoj je fantastična Jadranka Đokić ljetos nagrađena pulskom Zlatnom arenom za najbolju žensku ulogu. Nagradom publike u Motovunu ovjenčan film, za koji je Ogresta scenarij napisao u suradnji s dramatičarkom Ladom Kaštelan, opora je, tjeskobna i slojevita storija o složenom ljubavnom trokutu. Nelagodni ugođaj cjeline, egzistencijalna tjeskoba kaotične svakodnevice središnjega protagonista, egoističnog i arogantnog arhitekta Nikole, kao i navještaj tragičnih zbivanja koja slijede, jasno su naznačeni od sama početka, od uvodne sekvence u kojoj preljubnik Nikola, zarobljen u zagrebačkoj prometnoj vrevi, promatra radnika koji postavlja cestovnu signalizaciju. Taj će radnik u završnici, kao posve neočekivan i unekoliko nezgrapan deus ex machina, hicem iz pištolja nehotice skriviti konačnu tragediju, točku na i (ras)pada Nikolina života. Osim iz Hugoovih Jadnika posuđenom rečenicom »Ništa nije neminovnije od nemogućeg« navedenom u zaglavlju, bračni i životni sunovrat Ogresta otvoreno sugerira uvodnim detaljem kosa koji ugiba nakon udara u vjetrobran protagonistova automobila. Autor mudro dovoljno vremena poklanja oslikavanju karaktera i psihologizaciji svih vrhova ljubavnoga trokuta, egoista Nikole (donekle odveć ekspresivan Leon Lučev kojeg je trebalo obuzdati u psovanju i mrkim pogledima), senzibilne Maje koja cinizmom nevješto pokušava prikriti ranjivost, ogorčenost i očaj, te Nikoline kolegice i ljubavnice (uobičajeno uvjerljiva Daria Lorenci), mlade žene uhvaćene u procijep romantičnih snova i grube zbilje. Stalnom uporabom kamere iz ruke koja neprestano podrhtava, kao i mjestimice nejasnom i zamućenom fotografijom, Ogresta efektnim pseudodokumentarističkim postupkom dodatno naglašava urbani kaos, ali i gotovo opipljivu netrpeljivost i mržnju među supružnicima. U Majin i Nikolin stan, moderno dizajniran poput zlatna kaveza u kojem caruju hladnoća, egoizam i licemjerje, kamera kao da potajice i voajerski zaviruje slučajno bilježeći njihovo mehaničko i odsutno obavljanje sitnih svakodnevnih rituala, ali i distanciran odnos prema kćeri. Njihov brak i nesretne sudbine neprekidno promatramo iza stakla, in vitro, kroz prozor ili vjetrobran automobila, u odrazu zrcala i retrovizora, a jedina osoba kojoj je omogućen kratkotrajan bijeg iz urbanoga pakla u mir Brača je ljubavnica, upravo ona koja će svoje osjećaje naposljetku platiti životom. Sve je neprekidno u grču, od bračnih i preljubničkih dijaloga, preko naoko neobaveznih prijateljskih razgovora do seksa, a osobito vrijedi izdvojiti majstorski režiranu sekvencu obiteljskoga susreta u vrtu Majinih roditelja, susreta u kojem iz nedovršenih rečenica, prigušenih kretnji i međusobnih pogleda biva jasna sva složenost odnosa među prisutnima. Gledateljsku nelagodu, psihološka stanja likova i pseudodokumentarni pristup naglašavaju i stalna okolna buka i žamor s ulice koje naglo prekida hitac iz pištolja, nakon čega se u završnom kadru prvi put u filmu čuje izvanprizorna glazba, solo čelo Elegija za Sebastiana Knighta finskoga skladatelja Aulisa Sallinena, koju izvodi Frans Helmerson.

Nažalost, baveći se mračnim naličjem i patologijom institucije braka, Ogresta se najvećim dijelom zadržava na površini, ocrtavajući završnu fazu njegova raspada, a ne propitkujući temeljne razloge bračnoga brodoloma Maje i Nikole. Pritom on nije ni Bergman, ni Antonioni, ni Chabrol, jer mu nedostaje suptilnosti u pristupu odabranoj temi. Uz to što je Nikola antipatična osoba s kojom je nemoguće poistovjetiti se, pa i razumjeti je, ukupne dojmove o filmu donekle kvare i određena tezičnost i prevelika doslovnost. Tako s retrovizora samoživoga preljubnika i razbijača obitelji Nikole upadljivo visi krunica, njegova kći čita vjeronaučnu knjigu naslovljenu Za stolom ljubavi i povjerenja, dakle upravo s temom onoga čega joj nedostaje u obitelji, a jedna pčela ugiba u namjerno preokrenutoj čaši, opet iza stakla.

U cjelini, premda je njegov novi film ponešto inferioran spomenutom prethodniku Tu, Zrinko Ogresta se i svojim najintimnijim i prema njegovim riječima osobnim iskustvima prožetim djelom potvrđuje kao zreo i promišljen filmaš koji se uglavnom uspješno oslobodio akademizma i pretencioznosti, i čije nove filmove valja očekivati s velikim zanimanjem.

Josip Grozdanić