Živim ne mareći za vrijeme

Živim ne mareći za vrijeme

Knjiga Ailleurs (Drugdje), koju je objavila pariška nakladnička kuća Arléa, donosi razgovore između J. M. G. Le Clézioa i Jean-Louisa Ezinea. Razgovori su emitirani na programu France-Culture u studenom 1998. Ovdje objavljujemo mali dio tog razgovora u prijevodu Dragutina Dumančića. Cijela knjiga Drugdje biti će uskoro objavljena u nakladi Ceres.

Jean-Marie Le Clézio, evo nas u baru Pont-Royal. To je mjesto omiljeno književnicima, to dobro znam, ali vas tu rijetko srećemo. Jeste li vi kavanski čovjek? Ne doimate se tako.

– Naprotiv, jako volim kavane. Posebno u Parizu, kavane su mi zabavne. Tu je uvijek živo, srećete mnogo svijeta i ponekad se vide i neobične stvari.

Hoćete li reći da i pišete u kavani?

– Da. To mi se događalo. To nije idealno mjesto, zbog buke, ali to mi se prilično sviđa.

Poput Nathalie Sarraute, ili poput Sartrea... Biste li mogli napisati cijelu knjigu u nekom bistrou?

– Ne, ne vjerujem. Ne bih mogao napisati cijelu knjigu na istom mjestu. To bi za mene bio neljudski napor, ostati cijelo vrijeme na istom mjestu da bih napisao knjigu. To pomalo pripada u natjecateljstvo... Ali bih zasigurno mogao tu pisati jer, zapravo, pisati i gledati okolo druge kako žive, to sigurno mora dati nešto.

Koja su vaša omiljena mjesta za pisanje? Vaša poticajna mjesta, vaše navike?

– Mislim da ih nemam. Ono što mi je najvažnije, to je papir. Lako zamaram oči i jako bijel papir mi smeta, što se ostalog tiče – stol, mjesto – sasvim mi je svejedno. Zapravo, dok pišem, ne čujem buku. Mogu pisati usred graje, to me ne smeta.

Negdje sam pročitao ili ste mi vi to možda rekli da ste svoj prvi roman Zapisnik napisali na plaži.

– To je djelomično točno. U to vrijeme čitao sam često na plaži. Plaža je ugodno mjesto za čitanje – i tamo sam, možda, oštetio oči...

Osunčana plaža zasljepljuje?

– Da; postaje posve bijela... Provodim mnogo vremena na plažama. Umjesto putovanja u žarke krajeve odlazio sam na plaže.

Plaža je ipak manje pogodna za pisanje od stola u kavani?

– Da... Ako isključivo trebamo ravnu površinu, plaža je manje pogodna. Ali ako pišemo na bloku ili na komadu papira, tada uistinu nije nepogodna.

A mjesta koja se kreću, vlakovi, primjerice?

– Da, to mi se sviđa. Jako volim pisati u vlakovima, ali u nekadašnjim vlakovima. Pišem u vlakovima u Meksiku, jer idu četrdeset kilometara na sat. Katkad se zaustave nasred polja i stoje po nekoliko sati, bez kretanja. Današnji vlakovi, u Francuskoj, voze prebrzo. Stalno se tresemo tako da je teško pisati. Zbog trešnje nam bježi olovka.

Zapravo, ono što vam se sviđa u meksičkim vlakovima njihovo je sporo kretanje.

– Njihova sporost. I još nešto iznimno – ne znam jeste li vi putovali Meksikom – platforma na kraju vagona. Tu se možete nalaktiti na ogradu i gledati kako promiču krajolici. To mi se sviđa.

Jeste li zapazili da sam vam tri ili četiri puta postavio isto pitanje na koje mi još niste odgovorili?

– Nisam, postavite ga ponovno!

Zašto bježite iz Francuske godišnje po šest mjeseci?

– Ah, ne, uopće ne bježim iz Francuske!

Sami ste to napisali i to dosta često; to je čak vaša omiljena riječ...

– Da, Knjiga bježanja. Ali nije riječ o bježanju od nečeg. Uopće je nisam tako zamislio.

Ni na samu početku?

– Ne; i to je sigurno ono na što vam nisam dao odgovor. To je zato što sam uvjeren da za mene odlazak u Meksiko nije bijeg. U tom pogledu ne mogu se uspoređivati s Artaudom. Ne bježim ni od čega određenoga, ne progone me nadrealisti. Ne bježim pred nečim posebnim, nisam dezerter... Naprotiv, prati me osjećaj da me nešto zove. To je pomalo kao saznanje da zrakoplov u letu ne klizi po donjoj strani krila nego po gornjoj – reći ćete mi da previše spominjem avione, no uvjeren sam da je to dobar primjer. Na primjeru aviona važno je shvatiti da on ne leti kao ptica, da se ne oslanja na krila, nego je usisan, usisnom snagom on usmjerava letnu stazu prema gore. Uvjeren sam da u svojim putovanjima, ni u kom slučaju ne bježim od Francuske, osjećam se samo privučen Meksikom. Nisam pristaša starih ograda; jednostavno me privlači Novi svijet.

No, što nalazite danas u Meksiku u smislu sreće i čarolije?

– Pa, način života koji bih nazvao individualističkim. Stanovit otklon od stvarnosti. Mislim da onaj koji živi u Meksiku, osobito ako živi na selu, može vidjeti da ljudi s nepovjerenjem gledaju na sve što se smatra korisnim, na sve što se smatra nužnim – profit, primjerice, i na određen način i na rad, rad koji se provodi u svrhu prinosa. Mislim da se griješi kad se nerazvijenost i siromaštvo na taj način pravdaju. Smatram da siromaštvo potječe iz davnijih vremena, od vremena kolonijalnih potresa, a to će reći od lošega rasporeda bogatstva.

Siromaštvo nije uključeno, po vama, u sustav sadašnje civilizacije?

– Ne, sigurno nije. Kad su došli Španjolci, Meksiko je bio razvijen kao i Europa. I tu su nailazile godine gladi i suše kao i u Europi. Ekonomska je razina bila ista. O razlikama se može govoriti samo u tehničkom pogledu. U Meksiku je tehnika bila više arhaična. Ali vjerujem da ono što veže drevni Meksiko – zapravo taj magični Meksiko – s modernim Meksikom, to je ta sposobnost da se ne obaziremo na stvarni život; to znači da ne treba stvarni život smatrati najvažnijom stvari; to znači da treba prihvatiti, na primjer ideju da drveće ima dušu. Kad oni siju kukuruz i naiđu na krasno stablo usred njive, eh, pa, oni ga zaobiđu iako ono čini smetnju; stablo ostaje gdje je i bilo. Važnije je da tu bude stablo nego polučiti nekoliko ari kukuruza više.

Istina je da američkoindijanske kulture počivaju na snovima, da kultiviraju snoviđenja i da čak imaju božanske obrede.

– Taj dio snova i danas je jako prisutan, jednako snažno kod Inka kao i kod Azteka. Smatram da je cjelokupno američkoindijansko društvo obilježeno tom mogućnošću korištenja snova. Oni ne smatraju stvarnost kao konačno rješenje svih problema.

Kako teče vaš život u Meksiku?

– Uglavnom živim ne mareći za vrijeme, prema kretanju sunca.

Na barbarski način.

– Ali dio života provodim u pisanju, a to nije barbarski način, često putujem, obilazim mjesta. Život mi je mnogo više vezan uz ljude nego ovdje u Francuskoj. U Meksiku je lakše susretati ljude. Njihovo društvo nije osakaćeno barijerama kakve susrećemo u Europi. S ljudima se lako dolazi u dodir.

Čak i posredovanjem tišine?

– Također posredovanjem tišine. Upravo tako, jer tišina se ne doživljava kao odsutnost govora, nego kao drukčiji način izražavanja. Mogli bismo usporediti tišinu Indijanaca s nenasiljem Indijaca u Gandhijevo doba. Kad Meksikanci nemaju riječi, onda to znači da imaju nešto važno reći. I treba ih razumjeti. Pa i na političkoj razini, jer često tišina je ta koja je jača, koja govori snažnije. Možda ne toliko na razini nacionalne politike koliko na razini lokalne politike. Mogu vam iznijeti primjere koji će vam se učiniti neobičnima, a koji su ipak važni: pretpostavimo da neki župnik želi promijeniti zvono na crkvi. Selo se ne slaže, ono nalazi da je staro zvono posve dobro. No, nema drugoga načina da se župnik urazumi osim neodlaženja u crkvu. Tako, zahvaljujući toj snazi, staro zvono vraća se na svoje mjesto. To se već događalo... Vjerujem da se to moglo dogoditi zahvaljujući američkoindijanskoj kulturi. Stvari postaju razumljive i kad ih se i ne izgovori, one se moraju razumjeti, kako se kaže, i kad se izgovore s pola riječi, a ponekad bez ijedne riječi.

Tamo živite pokraj šume?

– Ne, pokraj vulkana. Živim točno u podnožju vulkana koji se rodio 1946. Mislim da je to najmlađi vulkan na svijetu. Zove se Paricutin. Privukao me taj vulkan. Moj je otac bio pretplaćen na englesku geografsku reviju »Geographical Magazine«, i sjećam se da sam davno gledao fotografije tog vulkana koji se upravo rodio i bio sam očaran. Jednog dana saznao sam da se to dogodilo u Meksiku, otišao sam ga vidjeti i tamo sam se nastanio.

Kako ste se nastanili?

– Nastanio sam se u selu podno tog vulkana.

Neko malo selo?

– Da, posve malo selo.

Imate li haciendu?

– Nema više haciendi u Meksiku, tomu je kraj. Nakon revolucije toga više nema.

Kakvi su vaši odnosi s ljudima iz sela?

– Moji odnosi sa susjedima su onakvi kakve bih mogao imati, pretpostavljam, sa susjedima u Normandiji.

U Normandiji bi to bilo složenije.

– Možda. Teško je uspoređivati jer Francuska više nije ruralna zemlja. To me pomalo žalosti, uistinu; mislim da je Lévi-Strauss osuđivao tu činjenicu, ali nije moguće vratiti se unatrag, u najmanju ruku teško je promijeniti ono što je već porušeno. Stari ruralni krajolik više ne postoji. U Meksiku on još postoji. Znam mjesto, ne daleko od mjesta gdje stanujem, koje bi, uokvireno činilo sliku naslikanu u 18. stoljeću. Vidi se konjska zaprega, djeca koja trče, salaš, slabašan dim u daljini, veliko drveće. Maloprije smo govorili o tišini, mislim da je i to u Meksiku važno. Meksička kultura nije gromoglasna kultura, ona se ne nameće, uostalom, njezine su mogućnosti skromne da bi se mogla nametati; riječ je o kulturi koja krči svoj put na posve drukčiji način od zapadne kulture. Ljudi u Meksiku čitaju knjige, oni posuđuju knjige. Kad gledaju na televiziji neki film – da uzmem najčešči slučaj – i ako je film na engleskom, oni sjedaju ispred ekrana bez obzira što ne govore engleski. Sami izmišljaju dijaloge, nastoje odgonetnuti radnju filma gledajući izraze lica, tako oni stvaraju neku vrstu kazališnoga komada prema kojem objašnjavaju film. U njih još nalazimo inventivnu stranu koja je posve nestala u Europi, tako mi se čini.

Vozimo se autocestom prema jugu. Ne samo radi zadovoljstva vožnje. Imate cilj: tražite nešto, nekoga. Uputili smo se prema Milly-la-Forętu. Što ćete tražiti u Milly-la-Forętu?

– Kao prvo, šumu. To je krajolik koji me najviše privlači u pariškoj okolici. Svuda oko Pariza postoji pojas drveća koja potječu, kako kažu, još od Franaka i Gala. Samo se to sačuvalo od tih vremena, i u Parizu se to najbolje osjeća. Čim iziđete iz Pariza i ugledate te zidine drveća koje okružuju grad, zapanjeni ste tim kontrastom. Želim također vidjeti polja s kukuruzom. Vidio sam dosta lijepih njiva kad sam, jučer, dolazio u Pariz. Vjerujem da je to bilo u području koje je donedavno bilo zapušteno, i koje su sada uredili za uzgoj kultura. Šume su, naprotiv, sačuvane. One su od neizrecive važnosti za metropolu poput Pariza.

Ali vi ne tražite samo šumu u Milly-la-Forętu, ni kukuruz. Riječ je o drukčijem lovu i drugom blagu. Vi tražite riznicu sjećanja, zar ne? Došli ste, uostalom, s putokazom.

– Da, tražim kuću koja se nalazi u četvrti Saint-Vulfran, predgrađe de Milly, i nisam siguran da ćemo je pronaći. To je građanska kuća s kraja proteklog stoljeća, s dva velika dimnjaka na krovu. Obrubi vrata i prozora su od cigle. Mnogo je kuća koje odgovaraju tom opisu. Ja tražim tu kuću jer je moja majka tu rođena. Ona je tu provela prve dvije ili tri godine života. Sama se toga dakako ne sjeća. Uvijek sam slušao kako govore o tom selu Milly, koje za mene ima čarobnu moć. Zamišljam utvrdu izgubljenu usred šume, gotovo selo drvosječa. Ne znam hoću li se razočarati!...

Imate li isto lice u Meksiku kao i ovdje?

– To sam se i sam pitao jer jako sličim nekom strancu...

Ovdje ili tamo?

– Pogotovo tamo, ipak! I nakon nekog vremena počeo sam se pitati nisam li promijenio boju. Nemam zrcala, ne mogu se vidjeti, ne gledam se često.

Nemate zrcala tamo, u kući?

– Općenito, izbjegavam zrcala. Ne volim previše taj predmet; on me uznemiruje. Sjećam se da sam ga skrivao ispod pokrivača u doba adolescencije. Nisam ih podnosio. Zrcala mi ostavljaju dojam prozora kroz koji me netko gleda. Slično fotografiji. Jako je lako domoći se nekoga lica s pomoću fotografije. To vrlo lako otvara prolaz. Dakle, nakon nekog vremena pitao sam se nisam li promijenio boju kože, kose i očiju; zato što američki Indijanci, kad ih sretnete, doista imaju poseban način da se ne nameću, tako što vas ne gledaju u lice pa vi postajete uvjereni da ste isti kao i svi drugi. To je, u biti, cilj kojem težite.

Imate li dojam da ste isti čovjek u Meksiku i u Francuskoj? To mora biti svaki puta veliki šok.

– Da, dosta je teško prelaziti iz jednoga svijeta u drugi. Uistinu mi se čini da sam u nekom smislu interkontinentalni shizofreničar! Ima trenutaka kada sam doista dvostruk. Zamišljam da hodam kao u Meksiku, a nalazim se u nekoj ulici u Parizu; to tako ne valja. Čak se ni pogled ne upućuje na isti način. U kraju u kojem živim, u Meksiku, pogled ne zastaje ni na čemu u blizini. Upućen je u daljinu. Nema mnogo građevina i raspoznaje se samo drveće. Zamislite mornara koji je proveo cijeli život na brodu; stavite ga u grad: jednako tako, nikad se neće moći prilagoditi. Čini mi se da je tako i sa mnom.

Sasvim smo blizu Milly-la-Foręta. Što mislite o ovom krajoliku? Kako vas se doima?

– Nalazim ga jako lijepim; posebno je jako lijepa svjetlost. Reklo bi se da je propušta šuma.

A ta kuća, jeste li sigurni da je ona još tamo?

– Ne, uopće nisam. Ne znam što se s njom zbilo. To je posve obično zdanje. Ne znam hoću li je pronaći. Sigurno neće biti lako; nalazimo se u četvrti koja se zove predgrađe Saint-Vulfran. Imam razglednicu koja će nam pomoći da kuću prepoznamo.

U svakom slučaju, sada ulazimo u Milly. Tu je, dakle, živio jedan od vaših djedova?

– Da, moj djed po majci, otac moje majke. On se tu nastanio. Bio je liječnik, seoski liječnik. Sjećam se da su pričali kako se vozio u zaprežnim kolima kad je obilazio bolesnike. Uvijek je nosio pištolj jer se govorilo da ima bandita u šumi. Majka mi je pričala o ovom kraju, u razdoblju prije Drugog svjetskog rata bilo je jako hladno, temperatura se spuštala ispod 25 stupnjeva, klima je bila oštra. Ona smatra da svoje savršeno zdravlje duguje činjenici da je rođena u Millyju.

Cocteau je imao kuću u Milly-la-Forętu. Je li Cocteau kao književnik utjecao na vas?

– Da. Cocteau je bio profinjen čovjek. Znamo da se prepuštao strastima, porivima, a ne razumu. Jako volim njegove crteže.

O, da, njegovi crteži! Ali on nije bio blizak s prirodom.

– Ne, ipak je bio. Priroda je ono što ljudi stvaraju. Čini se čak da su ljudi stvorili i šume. Bez čovjeka šuma ne može rasti – sve je obilježeno čovječjim znakom.