Zemlja prekriženih

Zemlja prekriženih

Tri koraka

U ovom je danu i

ovdje je negdje; hvatamo je

u hodu, a možemo i predosjetiti,

u kutu oka skok, ona je

zaronila u bistro more,

i slobodna je pjesma

upravo napisana.

*

Zašto se hvatati onog što je bilo

ako pritom ne nađemo i rupu za svjetlo

u ugasloj žeravici

prošlog neba – neku iskru za ponijeti

u sljedeći dan?

*

Crtati slovima, pisati zvukom, u oku kamere zaustaviti pokret;

čak i naslovi poglavlja romana koje nećemo nikada napisati

mogu biti poezija.

Vodostaj

U posljednjih nekoliko mjeseci

posjetili su nas prijatelji

iz Kenije, Japana, Australije,

a mi ne mrdamo nikuda, na balkonu

mjerimo rast agavi, mandarini i limunu

i crvenom cvijeću koje nepozvano raste

iz mahovine.

Sadimo drveće

onima koji dolaze kasnije,

volio bih reći, ali to nije istina.

Uspješni smo spariti plavi cvijet

sa žutom haljinom i zamisliti kapi

ljubičastog na svakodnevnom nebu.

U ljubavi, lako ćemo krijesnice u vrtu

zamijeniti padajućim zvijezdama koje

poput divljih konja jure preko rubova

poznata nam neba.

Ali djeci ćemo podijeliti savjet

kojem je davno istekao rok trajanja,

i to je otprilike to,

dan za danom.

Djeca motociklisti

Asfalt vibrira uznemiren

provalom proljetne vrućine

diže se para

davno zaboravljenih

naftnih mrlja.

Miris benzina

budi sjećanje na sreću

četrnaestogodišnjaka

pri paljenju

izgaranju

potisku

kotača motocikla u vrtnji.

Teško konjaništvo klipova u jurišu

blistave kapi motornog ulja

tragovi prolaska Zemljinom korom

pri velikoj brzini

pjena

na svjećicama zaostaje

u zraku ...

Djeca motociklisti

kao muhe na raskršćima

paukove mreže.

Pogled kroz zjenicu pčele

Čitam Mandeljštamovu poeziju

kakvu si vrašku disciplinu imao, Osipe,

od hrđavog snijega u Sibiru sagraditi

od zvuka izoliranu nastambu –

dok nije izgorjela i posljednja svijeća

snivao si bez vremena, prostora i boja

ali zadržao si riječ Ljubav od propadanja.

Neki kažu da je Spinoza bio pčela,

ali zjenica pčele pripada Mandeljštamu.

Pčelo, leteći čipu povijesti,

Ahilova peta ti je što ne vidiš noću

i što spavaš u zoru baš onda

kada vriju bojna polja i

kada plemena marširaju.

Očevi i sinovi

Prvi put nakon velikog broja godina

imam u ruci novčanicu od punih tisuću kuna,

s likom Ante Starčevića, takozvanog oca domovine.

Držim je pri sebi samo na mah, jer već sam

na redu u banci gdje plaćam račune.

Onakav si kakva sam te zamišljao, oče,

tvoja brada prošarana mudrost, oči

duboke, znatiželjne, ali ne činiš se sretan

što gledaš u svog sina. Iznenađen jesi,

ali radostan nisi. To sam ja kakav jesam,

oče, tvoj je sin već ostario čekajući na red

da te upozna.

Podzemni grad

Duboko ispod ovog grada

još jedan grad, špilje i

sedam tisuća metara tunela, a ispod

cilindrične rijeke i kanali,

još jedan podzemni grad,

nama nepoznat.

Ovi slijepi zidovi,

uleknuća, putanje u kamenu

nevidljive šišmišima

strugane stoljećima od medvjeda

da se ne izgube u vrijeme

zimskog sna.

Ovdje smo se mi izgubili kao djeca

tražeći izlaz iz šume prije mraka,

kada padne noć, lako je pasti u neku

od skrivenih rupa za zrak

podzemnog grada.

Tu se moglo sresti

kostur rimskog vojnika,

leoparda ili nosoroga iz pretpovijesti,

možda i škrinju s blagom crne kraljice.

U izbočenoj mrlji tinte tamo na vrhu,

u zamku od karbona i papira,

nekada je bilo zidina, dvostrukih

bedema i visokih branič-kula.

U drevnom Medvedgradu

nisu svijetlile baklje,

bile su to krijesnice i

oni vileni.

S medvjedima pod ruku

i s risom na ramenu

Crna Kraljica zvonila bi šumom

neku molitvu na aramejskom

ili psovku na mađarskom ili

svom zagorskom,

volim svoj grad sve više i

ovu medvjeđu planinu izoranu

od Sigismundovih konja u jurišu

i željeznih kola bačvara i kotlokrpa,

planinu kamenih svatova, patuljkovih dvera,

vilinskih pećina, majmunova prolaza,

planinu toliko malu na karti svijeta

da su je zaobišle plamene kočije

svetog Ilije i da zlo tu otpuštano

nitko ne može kontrolirati;

sela u noćima uvijek pod stražom

sve do zadnje voštanice, lomače

postavljene u strahu od gavrana,

koji je letio kao izvidnica

Crne Kraljice, jer ona će:

»ukrasti djecu za robove

začarati muževe za ljubavnike

žene pretvoriti u coprnice«

Crna Kraljica jedan –

dva – tri,

nitko te više nije mrzio od ljudi

svih tih sela u podnožju Medvednice

a živjela si u samoći svoje male kapelice

od osam uglova svijeta i uzgajala

vratiželje, cvijeće koje ne postoji

nigdje u svijetu

i provodila dane u iščekivanju

gledajući sve dalje u ravnicu

dok nisi usahla u kamen.

Kamen je popucao i dvorac se srušio

a oni su prenosili s koljena na koljeno

kako bacaš svoje ljubavnike s tornja i šalješ

gavrana da kopa oči tvojim slugama.

Kako se kupaš noću na mliječnom

putu slaveći putenost s vješticama

iako suze tvoje samoće dale su seljanima

zdenac, bistro jezero u godini suše.

– nosila si crno zato što si bila

razdvojena od voljenog, nestalog u ratovima –

A sada zmije poskoci čuvaju ulaz u tunel

koji vodi od Medvedgrada sve do Markova trga

gdje kažu da je zakopano tvoje ukleto zlato,

i da poslije samo tri koraka tim rudnikom

onaj koji dotakne blago primit će na sebe

tvoju drevnu kletvu.

Spasila si svoj rod od tatarskog konjaništva

zbog tebe njihovi konji nisu zobali sijeno

na oltarima Krista kralja u katedrali

i jahači iz dalekih stepa nisu pili iz

lubanja biskupa i gradskih otaca.

Tvojim je medvedgradskim topom

upravljao osobno vrag i otjerao Tatare,

obećao je odvesti te tvom dragom

i morala si mu zato predati i Medvedgrad i

svoju zemaljsku ljepotu, koja tužna sudbina,

zato Kraljičin zdenac

kao znamen tvoje ljubavi

nikada ne presušuje.

Svijet nije takav kakvim se čini…

Kada sam prestao pisati svime

osim običnom olovkom – ne znam,

jednostavno sam shvatio da nema

ničega što se ne može izbrisati

i da nikada ne postoji samo jedna

nego više je istina i evidentno

da nema raja na zemlji, pakao,

naprotiv, nikada nije napustio

svijet u kojem prebivamo;

vlast nam broji korake,

a vrag kroji odijela.

Tko je istjerao vraga iz Jeruzalema?

Kada se vrag probudio iz duga sna opazio je ga da nitko na ulicama ne prepoznaje. Neugodno iznenađen, hodao je svijetom i zagledavao se – namjerno napadno – u lica ljudi. Tko je istjerao vraga iz Jeruzalema, pitao je, ali nitko mu nije odgovarao. Malo je ovdje ljudi protiv kojih se isplati boriti, mislio je vrag zgrožen viđenim. Danas me svi oponašaju, žele zasjesti na moj tron, svijet je za mene postao dosadno mjesto.

Najveća pustolovina

Ne treba osvajati planinske vrhove,

Kako bismo znali da je rođenje djeteta

Pustolovina najveća, i daleko prije svih drugih,

O tome nas uče tri sveta kralja,

Tri slobodna jahača u nepoznato,

Koji putuju za jutarnjom zvijezdom,

Iako znaju da je ne mogu dostići,

Ali vjeruju da treba pokušati

Slijediti njezin put.

Zemlja prekriženih

Poput divna konja

pala na raskršću

od uboda otrovnih muha

i već napola izjedena

od lešinara,

tako je i naša zemlja

sada puna starih ljudi,

koji će se skromno ispričati

ako vam se pogledi susretnu

kada oni na opustjeloj tržnici

podignu odbačeni komadić povrća,

a možda i cijeli krumpir ili dva,

ako bude sreće za te unaprijed

prekrižene ljude.

Preko rijeke i u šumu

Saši Meršinjaku

O smrti poezije izvješćuju nas iz dana u dan, bilo to u pobjedničkom ili gubitničkom tonu, svejedno je. U isto vrijeme, mi vidimo da je s poezijom sve u najboljem redu, nesmetano teče umrežena u institucije kao neizostavna grana, štoviše, kao drvo s kojeg su izrasle druge grane. Poezija prima poticaje za statistiku i mjerenje rasta, jarbol je nacionalnoj zastavi u školskim udžbenicima, imamo ljude zadužene da prate njezin kronološki slijed. Ležeći na poeziji može se sagraditi karijera. Imamo procjenitelje kakvoće i učinkovite sustave za pročišćavanje.

Imamo oltare, mistične žrtvenike, kako bismo poeziju pustili da buja i guši se u krateru svoje mladosti, ali imamo i zdence ljekovite vode, recepte dugovječnosti. Imamo i konzervatorski odjel, kako bismo poeziju, čak i mrtvu, zadržali od propadanja.

Imamo i švedske stolove.

Jedini su problem poezije pjesnici.

Kada se pojave pjesnici, sve pada u vodu. Nevolja je što oni remete društveno priznat položaj poezije, i gospodarski i politički. Dobronamjerno ćemo ih upozoriti da se uklope, inače zlo i naopako. Kada dođu teško bolesni na domjenak Društva poezije, pustit ćemo konobara da ih diskretno otprati do sobice za poslugu.

Mi možemo preduhitriti potrese.

Naša seizmološka mjerenja pokazuju kako su epicentar svakoga potresa pjesnici. Moramo ih otjerati dalje preko rijeke i u šumu.

Tomica Bajsić, pjesnik, prozaik i prevoditelj. Rođen u Zagrebu 1968. Školovao se u Školi primijenjenih umjetnosti i studirao tri godine na Likovnoj akademiji u Zagrebu. Primio nagradu Goranovo proljeće za zbirku Južni križ, 1998, i nagradu Dobriša Cesarić, 2008, za zbirku poezije naslovljenu Zrak ispod mora, koja će biti objavljena u siječnju 2009. Prevođen na francuski, engleski, njemački, španjolski, poljski, ruski, slovenski, slovački. Honorarno radi i kao crtač.

Objavio:

Južni križ, poezija (Goranovo proljeće, 1998)

Pjesme svjetlosti i sjene, poezija (AGM, 2004)

Dva svijeta i još jedan, putopisna proza (Naklada Ljevak, 2007)

Ana i vila Velebita, slikovnica, crtež i tekst (NP Velebit, 2007)

U pripremi: Okavango, proza, Pobuna obješenih, poezija i proza, Južna pošta, poezija Latinske Amerike, u biblioteci časopisa »Poezija«.

Važniji prijevodi:

– Španjolske pjesme ljubavi i progonstva – izbor poezije, preveo i pripremio (DHK, Zagreb, 2002)

– Sve do srca svijeta – Izabrane pjesme Blaisea Cendrarsa, preveo i pripremio (MD, Zagreb, 2003)

– U Patagoniji – prijevod putopisa Brucea Chatwina; SysPrint, 2006.

Sead Begović