Zbilja krvavija od sna

Zbilja krvavija od sna

Dramski prvenac Vlatke Vorkapić, etablirane filmske redateljice koja još čeka dugometražnu šansu, može se smatrati autohtonim domaćim proizvodom, što on nedvojbeno i jest. Zanimljivije je ipak gledati ga, uz puno poštovanje autorstva i kreacije, prilagođenim domaćim odjekom danas već ozloglašene nove europske drame ili takozvane dramaturgije krvi i sperme. Sve ono što je von Mayenburgove adolescente natjeralo da roditelje zapale u bračnom krevetu, a Ravenhillove da si dopuste samoubojstvo počinjeno tuđom rukom koja drži odvijač, nalazi se i u ovom tekstu. S jedne strane neumoljivi zakoni kapitalizma kojima se ne mogu ili ne žele naći adekvatne zamjene, dok je bijeg tek skriven iza dopuštenim i nedopuštenim stimulansima spuštenih trepavica i roleta skupo plaćenih stanova baš kao i unajmljenih soba, a s druge ljudska psihologija koja na podražaj uvijek reagira jednakim intenzitetom. Doda li se tomu još i pokoji biljeg iz djetinjstva u obliku davnog nesporazuma, nametnute krivnje, pomaka od uobičajenosti u željama i stajalištima ili, u nešto težem slučaju, i malo bolesti, dobivaju se svi sastojci koji su činili dramu krvi i sperme. Pritom je sama priča, upravo zbog utega teme, uvijek izložena pravocrtno, bez inverzija i začudnosti, s pravilnim ritmom otkrivanja detalja koji joj dodaju nova značenja i najavljuju sljedeću reakciju, sve do krvavoga finala.

Uz možda pokoji tekst Ivana Vidića, Judith French zapravo je i jedini domaći pripadnik toga nekad važna europskog trenda, ako je uopće potrebno smještati je u kontekst koji sama ne želi niti ga priziva. Važno je da ju je prosudbeno povjerenstvo nagrade Marin Držić Ministarstva kulture proglasilo najboljim novim dramskim tekstom 2006, i to nekoliko godina nakon što je djelovanjem i konačno knjigom teatrologinje i sveučilišne nastavnice Sanje Nikčević u Hrvatskoj pokrenut razgovor, većinom negativno intoniran, o trendu koji je već tada bio prošlost, a da ga domaće pozornice zapravo i nisu upoznale. Judith French je, međutim, upravo to – kvalitetna i na trenutke šokantna drama koja ne pristaje na jednostavnu sliku društva kakvu daju mediji, točno zamišljena i napisana prema pravilima zanata, koja se gleda u gotovo u jednom dahu i čije se pogreške namjerno zaboravljaju. Dovoljno za nagradu, ali ne i za hit, jer ipak nije komedija iz bračnoga života pod skutima institucionalnog kazališta u koje se ide po sindikalno-obiteljskoj rutini.

Vlatka Vorkapić svoju je dramu ionako zamislila filmski, a kako ju je sama i režirala, predstava ima vjerojatno najveći broj prizora i presvlačenja po jedinici vremena u posljednjih nekoliko desetljeća hrvatskih repertoara. Pozornost u prvom dijelu apsolutno plijeni sam naslovni lik, točnije gotovo istoimena Judita Franković u ulozi djevojke koja naivnošću skriva nepripadanje, ili barem još djelomično infantilnu nepomirenost. Gestualno, fizički, ali ne dokraja i u naglascima, ona zaista uspješno parira iskusnijem i naizgled dominantnijem Draženu Čučeku, kojega je pravo osvježenje vidjeti u ozbiljnoj dramskoj roli, s obzirom da u matičnom Kazalištu Komedija i na malim ekranima uglavnom igra lepršave epizode. Unatoč lepršavoj filmsko-stripovskoj poetici na kojoj ustrajava redateljica, njegov burzovni stručnjak Damir, za kojeg je novac najemocionalnije pitanje, a eventualna djevojka tek investicija, i njezina »budi tako čudna« Tonka, prodavačica na kiosku nesređene vanjštine koliko i nutrine, konačni su i vrlo zbiljski zbroj (i) hrvatske stvarnosti. Oboje su na svoj način pritisnuti nerealnošću, on uživljavanjem u strip kojem ona služi samo kao trećedimenzionalni nastavak, a ona vjerom u mogućnost da Pepeljuga nije samo bajka i da bi se mogla dogoditi baš njoj. I bilo bi tako, da u pogrešnom trenutku ne padne pogrešna riječ, koja otvori traume iz djetinjstva i heroinu natjera da pristane biti lik iz stripa samo kako bi se, uz pomoć duševno još bolesnijeg asistenta u izvedbi Ivana Đuričića, osvetila za poniženje. Osvećuje se ipak za trenutak kad je povjerovala u san, u kojem je dotad bila bitno manje od naizgled uspješne brokerske zvijeri sa sve četiri noge na zemlji.

S obzirom da Hrvatska nema West End ni Broadway, kao što zapravo nema ni komercijalna kazališta, Judith French neće doživjeti ono što bi trebala – priču o uspjehu koji je najprije postavljen u malom kazalištu gotovo na periferiji, a zatim ga je ugledni producent otkupio, opskrbio svime potrebnim da hit to zaista i postane, te pustio u svijet. Nakon prvih nekoliko stotina rasprodanih izvedbi Vlatka Vorkapić već bi birala koji će s liste najpoželjnijih glumačkih neženja igrati Damira, dok bi joj sve najbolje plaćene glumice, kose obojene u crveno i s uplaćenim tečajem karatea, odjednom bile najbolje prijateljice. No, tad bi to već bio strip, ili san, a ne zbilja. U njoj je Judith French tek jedva isplativa produkcija koja Zagrepčane pokušava podsjetiti da je predstava važnija od lokacije, i da Centar za kulturu Trešnjevka i nije tako »daleko od grada«.

Igor Ružić