Zamisli život u ritmu...

Zamisli život u ritmu...

»Osnovna teza ovog napisa je vrlo jednostavna – domaći punk i novi val prvi je pravi, suvremeni jugoslavenski rock’n’roll. Priznajem da je dosta teško u potpunosti prihvatiti tu tvrdnju, no namjerno ju formuliram u tako kategoričnom obliku, ne bi li potakla na preispitivanje i one koji instinktivno ne osjećaju naklonost prema stvaralaštvu novijih domaćih rock-grupa. Pravog rocka bilo je i prije punkera i novovalovaca, no nikada nije vladalo takvo uzbuđenje, takva atmosfera i, što je najvažnije – toliki priliv kvalitete«, piše 1981. glazbeni kritičar Darko Glavan u knjizi Drugom stranom, u poglavlju naslovljenu Na koncertu lekcije iz sociologije.

Gotovo tri desetljeća poslije, s povlasticom povjesne distance, ovaj vrlo rani Glavanov zaključak, čini se, pogađa bit fenomena. Bez obzira na to što se, zajedno s raspadom bivše države, »domaći rock’n’roll« raspao na više nacionalnih te što, dalekosežno, novovalni pokret nije urodio novim masovnim rock-gibanjima, nepobitna je činjenica da fenomen novoga vala i dalje fascinira. Posve opravdano, s obzirom da je riječ o jedinom trenutku kada se domaća rock-scena približila svjetskoj. Ne čudi stoga da je nova obljetnica najavljena samo pet godina poslije obilježavanja četvrt stoljeća pojave novoga vala.

Tada je, prisjetimo se, u tisku potanko razglabana kulturološko-fenomenološka dimenzija pokreta stasala u suton jednog istrošenog društva i ideje, kao i kronološki prebirano po najzanimljivijim likovima i njihovu glazbenu svjetonazoru, predlošku koji je novi val obilato ponudio. Njih je pratila i serija prigodnih koncerata, koja je okupila preživjele (doslovno) i voljne originalne sudionike, a sve je, napokon, začinjeno i objavom prvih knjiga koje su nastojale antologizirati novi val i staviti ga u društveni i kulturni kontekst njegova vremena. Dokumentarac i knjiga Igora Mirkovića i knjiga Branka Kostelnika samo su djelomično u tome uspjeli, ostavljajući ih pokoljenjima u nasljeđe tek u obliku fragmentarnih priloga sveobuhvatnom pregledu fenomena novoga vala, koji će se, zaključili smo tada, morati stvarati u hodu, metodom mozaika.

Bez obzira na to mjerimo li početak hrvatske frakcije novog vala od iskre koju je donio čuveni koncert Pankrta u zagrebačkom Studentskome centru u prosincu 1977. ili, pak, od izlaska prvog albuma Prljavog kazališta 1979, mogli bismo se složiti da je obljetnički koncert pod naslovom Sedmorica veličanstvenih zaista stigao »30 godina poslije« uzavrelog interregnuma dvaju navedenih termina, kada se u zagrebačkim i riječkim podrumima i garažama kuhalo mnogo toga dobrog.

Kao podsjećanje na ta vremena nedavno se u zagrebačkoj Tvornici okupilo reprezentativno međunarodno društvo, na koncertu koji bi, eto, trebao biti prvi u nizu podsjećanja na novovalna strujanja (možda se dogodi i neka nova knjiga). Nakon neformalnog uvoda Renata Metessija i Zvijezda, Jura Stublić i njegova tko zna koja inkarnacija Filma podsjetili su na prve dane novoga vala, dok je Zoran Predin i njegov Lačni Franz pokazao jedno od njegovih alternativnih lica. Slijedio je (uz Stublića) još jedan prvoborac pokreta, Srđan Gojković Gile i rokerski Električni orgazam, a Darko Rundek prelistao je nekoliko favorita Haustora, svojevrsne art-frakcije novoga vala. Plesnim ritmovima vratili smo se s Vladom Divljanom i njegovom Nevladinom organizacijom te nizom od publike sjajno prihvaćenih hitova Idola. Kraj nastupa pripao je Peteru Lovšinu i Španskim borcima, koji su tu zamijenili Pankrte i njihov punk-prolog novoga vala te Jasenku Houri i Davorinu Bogoviću s hitovima Prljavog kazališta s vrhunca pokreta.

I ovaj program podsjetio nas je da, iz današnje perspektive, pojavu novoga vala, dakako, moramo promatrati u svjetlu prilika u kojima je stasao. Naime, potkraj sedamdesetih ponudili su se krucijalni preduvjeti – definitivni raspad državnih autoriteta i učmala društvena stvarnost. S dolaskom novoga vala stereotipe su zamijenili sadržaji koji su slavili ples i zabavu kao odmak od stvarnosti, ironizirali ljubav, ali i iskazivali neprilagođenost te politička stajališta koja su dovodila u pitanje dotadašnje nedodirljive vrijednosti, što je davalo do znanja da su karte odjednom sasvim drukčije podijeljene. Budući da je stasao u gradovima, novi val se u tim sredinama lako obračunao i s fenomenom Bregovićeva Bijelog dugmeta koje je koketiralo kako s gradom (rock), tako i s provincijom (seljačka retorika). K tome, novi je val doživio i svoju značajnu komercijalnu afirmaciju, pa je tako srušen prevladavajući mit da je do masovne publike moguće doprijeti isključivo kojekakvim ugradbama novokomponiranih narodnih nota u pop- ili rock-format. Sve je bilo dovoljno da se scena mladih, posebno u glazbenom segmentu, tako originalno i zanimljivo razvije da su tadašnji kreativni dosezi još itekako prisutni tri desetljeća poslije, kada tu glazbu upravo otkriva već tko zna koja generacija tinejdžera.

Ako se ovom prigodom i nije uspjela napraviti veličanstvena retrospektiva novoga vala, svakako treba pohvaliti to da se uspjelo okupiti sedam (i više) zvijezda novoga vala (s obzirom da žive u više država, nimalo lak posao) i publici prenijeti barem dio euforije i ugođaja o kojima je govorio Glavan u citatu kojim smo započeli tekst. Isplatilo se, jer je repertoar, kako je to običaj sa svim vrijednim stvarima, odlično podnio zub vremena. Ili kako je to primijetio Zoran Predin: »Mi smo ostarjeli, ali pjesme su ostale mlade«.

Velimir Cindrić