Zagreb po ugledu na Pariz, Madrid, Rim...

Ne čitam »Vijenac« otkad je redakciju napustio glavni urednik Mate Maras. Poštujem Marasova znanja, nadahnuća, rad i samozatajnost. Tako sam posve slučajno saznala kako se u »Vijencu«, br. 380, raspravlja o Multikulturalnim međunarodnim susretima – YES.ZGB, od 20. rujna do 8. studenog. Pomislila sam, hoću li, u tom povodu, unatoč Marasovoj nenazočnosti, pokušati teatrološki objasniti koje su moje namjere kao umjetničke savjetnice pri ovom pokušaju. »Vijenac« su, pomislila sam, »novine za književnost, umjetnost i znanost«. Vrijedi na njihovim stranicama stručno razložiti kako Jesen u Zagrebu okuplja međunarodne festivale kazališta, filma, jazza, novog cirkusa, queera, kako se uz to pojavljuju posebna zbivanja, primjerice premijera španjolskog metafizičkog zračnog kazališta, dolazak svjetskog umjetnika José Cure, pisci govore na Cvjetnom, napadaju Zagreb i splitske Bakhe, otvaraju se brojne, pomno odabrane izložbe, pa koncerti, itd. Projekt naime broji 102 priredbe. Može se tu već na prvi pogled zapaziti poneka ideja u potrazi za identitetom, ali i brendom gradova u današnjoj Europi. Zato, neizravno, sudjeluju i pisci koji se pitaju o mogućnosti kulture i umjetnosti u suvremenom urbsu, poput Sloterdijka, de Bottona, Brečića, Vlade Gotovca i drugih. Jesen u Zagrebu u osnovi je zamišljena po ugledu na jeseni u Parizu, Madridu, Rimu, Grazu. Koncept YES-a, umjesto polemike, željela sam obrazložiti na stranicama »Vijenca«.

Kada sam u redakciji spomenutih novina dobila broj 380, i kada sam pročitala članak koji bi se trebao baviti pojavom YES.ZGB, shvatila sam kako je moja namjera čista besmislica. Tekstopisac nema pojma o čemu piše, ni za koga piše. Isključivo se obračunava s jednom dnevnom nazovipolitikom, u ime neke druge dnevne nazovipolitike. Pa zar zato ne postoji prekomjerni dnevni tisak, televizije i slično? V.d. glavnog urednika redakcije, po profesiji glumac, kasnije novinar s bojišnice, ne poznaje umijeće smišljanja naslova za pojedine, ma koliko isprazne tekstove. Tako naslovom samo prokazuje svoj osobni problem. Njegova je glava obuzeta mušicama palanke. Zato članak naslovljava Palanački kulturni brand.

Shvatila sam dakle tri stvari :

1. Ne mogu danas i opet polemizirati s palankom.

2. Ne zanimaju me, kada se želim baviti strukom, još jedne dnevne novine. Kao što me nisu zanimali ni socrealistički upadi i napadi gospođe dr. teatrologinje koja iz državno ružičastih obzora obračunava s tragedijskim (od Euripida…) ili mračnim temama u nas, a sve u slavu sapunica – žanra.

Nasuprot tome, davno sam surađivala s književnicima i znalcima, Igorom Zidićem i Vladom Gotovcem, kada su uređivali »Hrvatski tjednik« Matice hrvatske. Bio je to uzor novinstva.

3. Odlazak Mate Marasa, nažalost, za mene zatvara slučaj »Vijenac«. Nadam se – trenutno.

Mani Gotovac