Vrak ni tak crn...

Dječja i lutkarska scena HNK u Varaždinu: Dubravko Torjanac, Vrak Mrak i Seljo Beljo..., red. Dubravka Torjanac

Vrak ni tak crn...

Vrak Mrak i Seljo Beljo iliti Veliki požar u Varaždinu iliti Zdiganje cirkve svetega Florijana jedna je od onih, tako rijetkih, a tako poželjnih, kazališnih minijatura koje je teško žanrovski jednoznačno odrediti, ali koje nedvojbeno osvajaju – na prvi pogled. Jednostavno djelce, minimalističke strukture, oskudna no duhovita dijaloga, koje se koristi različitim tipovima lutaka, jednako kao i živim glumcima, najbliže je možda specifičnome cabaretu, kojemu se moguće s povjerenjem prepustiti i u njemu uživati tijekom svih pedesetak minuta njegova trajanja. U njemu se sve isprepleće: povijesna zbivanja (veliki požar koji je uništio stari Varaždin godine 1776), s montipajtonovskom satirom na današnje varaždinske aktualije, koliko i na vječnu raspru između grada i sela, odnosno njihovih stanovnika.

U sve to upleće se i apatični i ne odveć inteligentni (nimalo mefistofeleski) vrag, a u komadu govore i – zgrade, u njemu se pjeva i svira (odlična glazba etnobenda Komedija), a nadasve iskazuje simpatično kampanilistička (u doslovnu i prenesenu smislu) ljubav prema svome gradu i njegovu dijalektu, koji je nekoć bio književna norma sjeverozapada Hrvatske, baš kao što je i sam Varaždin bio glavni grad cijele zemlje. Odabrana pretežito kabaretska forma ne zahtijeva preveliku koherentnost cjeline te je stoga Vrak Mrak i Seljo Beljo neka vrst skupa zasebnih sketcheva, koju na okupu održavaju više emocionalni negoli racionalni elementi – naime, magija kazališta stavljena u službu održanja i obnove drevnih tradicija (posebice one komičnoga pučkog i lutkarskog teatra) te iznimni entuzijazam i teatarska osviještenost svih njezinih tvoraca, koji neće pristati ni na kakve priče o zastarjelosti, da ne kažemo čak muzealnosti takva tipa kazališnoga izraza.

Riječ je o teatru u kojem je sve elementarno jednostavno i sve živo, koji se izravno obraća publici i s njome komunicira – a publika može biti sastavljena koliko od djece, toliko i od (skeptičnih) odraslih. Svatko će u predstavi pronaći svoju razinu. U tom smislu, Dubravko Torjanac (autor i redatelj) kreirao je, invencijom i nonkonformizmom, te uz pomoć darovitih suradnika (na prvome mjestu valja spomenuti tvorca lutaka Ivana Duića), pravi mali kazališni dragulj, koji je učinkovito pokazao sav potencijal i vitalnost fenomena unutar samonametnutih granica skromne i nepretenciozne forme. U predstavi nastupili su Mirjana Sinožić (Vrak Mrak), Goran Kosi (Seljo Beljo), te Marija Kolb i Morana Dolenc.

Na prikladan način, bez pompozne preuzetnosti, time je i kazališno inaugurirana obnovljena mala dvorana na trećem katu zgrade varaždinskoga HNK, smještena pokraj koncertne. Unatoč ponekom nedostatku tehničke ili konstrukcijske naravi, ta se dvorana pokazuje kao pogodan prostor za raznolike predstave maloga teatra – nazvana je Dječjom i lutkarskom scenom, ali zasigurno može poslužiti i za monodramske ili kabaretske izvedbe. Time i inače uspješno varaždinsko HNK još više proširuje i diversificira kulturnu ponudu, dokazujući se kao stožerno mjesto umjetničke kreacije u gradu – u ulozi koja zapravo kazalištu iskonski pripada.

Boris B. Hrovat