Upitne transformacije

Upitne transformacije

Prvim je koncertom Big banda Hrvatske radiotelevizije u novoj 2008/09. sezoni kojim je ravnao Saša Nestorović, u nedjelju 28. rujna, u Studiju Bajsić proslavljena pedeseta obljetnica umjetničkog djelovanja naše istaknute pjevačice zabavne i jazz-glazbe Zdenke Kovačiček. Nastupili su tom prigodom i gosti; krilničar, aranžer, skladatelj i vokalist Ladislav Fidri te pjevačice Helena Bastić i Jasna Bilušić. Sukladno više puta ponavljanoj frazi »pop i rock su moj život, a jazz je moja ljubav« i program je Zdenke Kovačiček bio sastavljen na taj način, od niza jazz-standarda u prvom i njezinih zabavno-glazbenih uspješnica u drugom dijelu koncerta. I upravo je takav programski koncept ponovno podsjetio na višegodišnje dileme u našem vokalnom jazzu. Već neko vrijeme u našoj zabavnoj glazbi bilježimo pokušaje nekih izvođača da usprkos njihovim afirmiranim karijerama očijukaju s jazzom. Je li to zbog toga što im se čini da je jazz opet in, ili želja da se okušaju u znatno zahtjevnijem i kompleksnijem žanru, teško je reći, te nije sasvim jasno koji ih motivi na to tjeraju, napose zato što je jazz znatno manje komercijalan od glazbe kojom se čitav život bave. Otpjevati nekoliko standarda iz mape američke popularne glazbe bez sposobnosti improvizacije dva korusa ne znači biti jazz-vokalist. Na temelju tih prosudbi mogli bismo u tom području lučiti nekoliko skupina naših vokalistica. U prvoj bi bile Gabi Novak, koja je u počecima imala sve preduvjete, intonaciju, boju glasa, fraziranje, da napravi europsku jazz-karijeru, no njezina ju je vokacija odvela u svijet pjesama tipa Gazi, gazi srce moje premda u svijesti nekih još kotira kao jazz-pjevačica, spomenuta Zdenka Kovačiček također nije profilirana u tom smislu, za Jasnu Bilušić mnogi dvoje, je li riječ o glumici koja pjeva ili pjevačici koja glumi, i to napose što njezine uspješnice o Edith Piaf, te velika ljubav prema mikrofonu i teatralnom vođenju koncerata nadilaze njezinu džezističku vokaciju, dok je Josipa Lisac još davno vrlo pošteno jednom našem jazz-glazbeniku rekla da se ne osjeća pjevačicom jazza. U drugu bismo skupinu mogli svrstati izrazite pop-pjevačice s karijerama poput Maje Vučić, pa i uporne i atraktivne Vesne Pisarović, koja se u posljednje vrijeme nastoji u jazzu i educirati, te Ivane Kindl. U tom se krugu može naći i jedan muški adekvat, bivši rocker Massimo Savić, koji se zanosi svojim interpretacijama pjesama kao što je Fly Me To The Moon, što ni spomenutim damama, pa ni njemu, nije kvalifikacija da se u medijima predstavlja kao vokalist koji pjeva jazz. Tu su negdje i dvije mlađe i za jazz nadarene pjevačice, educirana Helena Bastić i za blues osobito darovita Valerija Nikolovska, obje iz nekih nerazumljivih razloga malo eksploatirane na našoj pozornici jazza. Spomenuta je vokacija temelj odluke za jazz, netko tu vokaciju posjeduje, a netko ne, a u onih koji je nemaju postoji realna opasnost unošenja stanovita diletantizma u interpretacije, u njihovu repertoaru najčešće izvođenja nekih standarda, da ne spominjem drastičan primjer oduzimanja angažmana profiliranijim interpretatoricama jazza, što zahvaljujući nekim medijima i u jazzu ne baš uvijek educiranim organizatorima također bilježimo.

No stasa u nas i skupina mlađih, u izvođenju jazza profiliranijih vokalistica: Jelena Balent, Maja Savić, zatim u stilskom području bosa-nove afirmirana Meri Trošelj, repertoarno bogata, ali iz nekih razloga gotovo anonimna Franciska Fis, te u ovom trenutku jazz-vokalu najbliža Riječanka Lela Kaplowitz, koje se popularnošću s gore navedenim imenima ne mogu dakako mjeriti, ali potvrđuju već davno provjerenu činjenicu da džezisti mogu vrlo dobro svirati i pop i rock, dok obrnuto to teško ide! (Primjerice Miles Davis, op. p.).

No da se ova razmišljanja, kao i pojam čistunstva, u ovom kontekstu ne bi posve krivo shvatili, u demokratskoj zemlji svaki afirmirani vokalist zabavne glazbe može pokušati pjevati što god želi; operne arije ili baroknu glazbu pa tako i jazz, samo što u svakoj glazbenoj sferi postoji i važna dimenzija na koju se uz spomenutu vokaciju nerijetko zaboravlja, a to je estetika.

Mladen Mazur