Umjetnički zrela tematizacija identiteta

Umjetnički zrela tematizacija identiteta

Tri godine nakon pojave hrvatskog izdanja njezina debitantskog romana Zavezanih očiju na police naših knjižara stigao je novi romaneskni naslov 53-godišnje američke spisateljice norveškoga podrijetla Siri Hustvedt. U romanu Što sam volio, koji autorica posvećuje suprugu Paulu Austeru, slavnu i vrlo cijenjenu te i našoj publici dobro poznatu američkom romanopiscu – Siri Hustvedt ponovno je zaokupljena problematizacijom teme identiteta, koju je vrlo dojmljivo, ali na bitno drukčiji način nego u novome romanu, već beletrizirala u svom spomenutom debitantskom ostvarenju. Roman Zavezanih očiju obilježavalo je raspršeno, fragmentarno, nelinearno pripovijedanje, gdje zaključno poglavlje povezuje zbivanja i od rukopisnih (i događajnih) krhotina stvara tek donekle zaokruženu cjelinu, ostavljajući dojam svojevrsne nedorečenosti i fluidnosti. Za razliku od toga, roman Što sam volio ima čvrstu strukturu i pisan je mnogo konvencionalnije, linearno i kronologijski, bez elipsi i bez vremenskih skokova, a pripovjedačku palicu autorica predaje ostarjelom povjesničaru umjetnosti Leu Hartzbergu, koji iz pozicije prvoga lica rekonstruira povijest svoga prijateljstva i druženja sa slikarom Billom Wechslerom i njegovom obitelji.

Leo Billa upoznaje dok je on bio još nepoznat slikar te se ubrzo sprijateljuju i osnivaju obitelji – obojici im se gotovo istodobno rađaju sinovi – te useljavaju u susjedne stanove, neprestano se intenzivno družeći, zajedno pohodeći njujorške izložbe i satima razglabajući o umjetnosti, filozofiji, filmu, glazbi, književnosti. Njihovo upoznavanje i zbližavanje, ali i psihološku karakterizaciju svih četvero članova njihovih obitelji, autorica razlaže vrlo detaljno i pedantno u prvome od tri dijela knjige, dok u drugome analizira promjene koje likovima i njihovim međusobnim odnosima donosi iznenadna tragična smrt Leova sina Matta, smrt koja njihove živote pretvara u svojevrsna kraljevstva konjunktiva, s čestim budnim maštanjima i zamišljanjima prisutnosti osoba kojih nažalost više nema (uz gubitak sina, Lea ubrzo napušta i supruga, nemoćna nositi se s tugom). Treći se dio knjige pak iz obiteljske psihološke drame pretvara u svojevrsnu krimi-priču, gdje svjedočimo burnu odrastanju Billova sina Marka, kojega preko ruba zakona odvodi druženje s avangardnim umjetnikom Teddyjem Gilesom. Rukopis, dotad usmjeren na tematizaciju gubitka Drugog – prijatelja, muža, žene, sina – sada, problematiziranjem Markove krize identiteta, ali i motivima Teddyjeve umjetnosti koja se temelji na radikalnim kameleonskim promjenama imidža u svrhu privlačenja pozornosti javnosti, zaokreće ka tematizaciji gubitka Sebe, odnosno fluidnosti identiteta i sebstva i alijeniranosti od vlastite osobe. Teddyjeve instalacije i umjetničke kreacije pritom autorici služe i za tematizaciju mnogostrukih mogućnosti umjetnosti, koja najčešće oponaša stvarnost, ali ju je, kako vidimo, čak kadar i razarati.

Kako je riječ o ljudima iz umjetničke i intelektulane sredine, likovi često čak i svakodnevne trivijalne situacije odveć analiziraju, promatrajući ih kroz optiku umjetnosti i raznih psihoanalitičkih teorija i učenja. Isto tako roman je prožet brojnim, često čak i odveć detaljnim analizama umjetničkih djela, ponajprije Billovih slika i instalacija, ali i Teddyjevih umjetničkih radova te raščlambama esejističkih knjiga koje piše Billova žena Violet. Budući da se radnja proteže trima posljednjim desetljećima dvadesetog stoljeća, autorica ne propušta kritički se osvrnuti na mnoge umjetničke pravce i mijene koje su u tom razdoblju prohujale njujorškom scenom, analizirajući pritom i utjecaj popkulturnih fenomena i trendova na društvo i njegov ustroj. Tako tu imamo brojne zanimljive analize poznatih pjesama i slika te lucidne esejističke pasaže u kojima autorica razmatra teme poput anoreksije, imperativa ljepote i rave partyja, ne ustručavajući se ni oštrih komentara umjetničke kritike i njezina površna žargona, koji ne ostavlja mjesta nikakvoj tajni i nikakvoj dvosmislenosti, nego ustrajava na arogantnoj tvrdnji kako se baš sve može spoznati. Dotaknuta također biva i tema slave, i to zanimljivom analizom procesa klizanja u treće lice, kada se umjetnikovo ime svjesno pretvara u komercijalnu robu, a isti fenomen zamjene i fluidnosti identiteta autorica razmatra i kroz aspekt uporabe sebe u umjetničke svrhe, odnosno transformacije vlastitoga tijela u artistički proizvod.

Čitatelji upoznati s autoričinim debitantskim romanom u novom će rukopisu prepoznati ponavljanje i varijacije mnogih motiva – u obama su romanima primjerice brojni slučajevi u kojima se likovi zatječu u stanjima (ili se pak svjesno dovode u takva stanja) kad sebe doživljavaju kao nekog drugog, svoje postupke osjećaju kao tuđe, a u dijelovima vlastita tijela ne prepoznaju svoje. Sve to nabrojano, uz motive konzumacije droga i opsesivnoga Markova laganja, u funkciji je problematizacije doživljavanja stvarnosti, odnosno odnosa između privida i istine, na tragu čega su i brojna, a upravo s tom svrhom toliko detaljno opisana Billova umjetnička djela kao sredstva iskazivanja umjetnikove verzije istine i potkopavanja tuđih, općeprihvaćenih istina; Bill putem artističkih kreacija uvjerava recipijenta u autentičnost i istinitost svojih vizija, odnosno svoga shvaćanja zbilje, ali mu umjetnost pritom služi i kao sredstvo iskazivanja neizgovorenih želja, s očitom kompenzacijskom ulogom.

Iako živote likova pratimo iz perspektive povjesničara umjetnosti Lea, geometrija odnosa stvorena je oko slikara Billa kao epicentra događanja i svojevrsna dirigenta međuljudskim relacijama u romanu; Bill je osoba koja poput crne rupe u svoju orbitu usisava sve oko sebe – ne samo svoju bivšu i sadašnju ženu nego i Lea, koji postupno gotovo opsesivno biva zaokupljen Billovom osobom, toliko da pokušava spavati s objema njegovim ženama kako bi se valjda u što većoj mjeri poistovjetio s prijateljem. No s Billom je neizmjerno očaran i Matthew, pripovjedačev sin koji u uspješnu slikaru vidi životni uzor, ali i svojevrsnu očinsku figuru, unatoč stalnoj prisutnosti oca koji mu je silno privržen. A upravo se u tome možda i krije razlog što Leo u ulozi pripovjedača svoj život i živote svojih bližnjih sagledava iz pozicije gledatelja, a ne aktera zbivanja, čime autorica naglasak stavlja na onaj prostor između teksta i čitatelja, ali i teksta i pisca odnosno pripovjedača – onaj prostor unutar naših umova u kojemu se zapravo i zbiva sva radnja svake umjetnosti.

Iako se u trećem dijelu rukopis pomalo rasplinjava i ostaje bez čvrste okosnice, i premda Siri Hustvedt na trenutke biva odveć preuzetna u analizama fiktivnih djela izmaštanih umjetnika (Billa i Teddyja), Što sam volio nadaje se ozbiljnim, promišljenim, vrlo analitičkim i slojevitim, a mjestimice i vrlo ganutljivim romanom koji se tematizacijom identiteta i njegove fluidnosti, nestalnosti i zamjenjivosti skladno naslanja na autoričin debitantski roman, ali i na opus njezina muža Paula Austera. Ostaje nam nada da će nam i ostali segmenti autoričina opusa uskoro biti dostupni u hrvatskome prijevodu.

Božidar Alajbegović