Udžbenik, povijesna čitanka, antologija tekstova

Dragica Dujmović-Markusi, Književni vremeplov I, čitanka za prvi razred gimnazije, Profil, Zagreb, 2007; Književni vremeplov II, čitanka za drugi razred gimnazije, Profil, 2008.

Udžbenik, povijesna čitanka, antologija tekstova

Školske čitanke profesorice Dragice Dujmović-Markusi, Književni vremeplov I, Književni vremeplov II, namijenjene učenicima prvoga i drugoga razreda gimnazije, pripadaju u najnoviju nastavnu i udžbeničku literaturu na području hrvatskoga jezika. Nakon osamnaest godina autonomnosti naziva hrvatski jezik kao nastavnoga predmeta nove čitanke izdavačke kuće Profil pridružuju se onima Školske knjige, koje inače uređuju i potpisuju sveučilišni profesori te renomirani metodičari i srednjoškolski profesori hrvatskoga jezika.

Autorica se nije odlučila za posve jednostavan naziv Čitanka I, Čitanka II, nego se koristi sintagmom književni vremeplov. Obraćajući se učenicima, pretpostavljajući ih kao isključive i pragmatične čitatelje, upućuje ih na mirnu plovidbu, u otkrivanje svjetova književnih djela. Da je učenik jedini čitatelj, očito je glede namjene. Knjiga je udžbenik, povijesna čitanka, antologija tekstova, koje autorica odabire sa svrhom poučavanja učenika književnoteorijskim i književnopovijesnim terminima kako ih je osmislila suvremena znanost o književnosti. Učenik je pragmatičan čitatelj jer on ne odabire, njemu se nudi izbor, a on ga treba svladati: razumjeti, znati interpretirati (analizirati) odabrani tekst te samostalno izlagati građu služeći se metodičkim pitanjima ili ostalim pomoćnim izvorima koji se nude u metodičkim obradbama teksta. Dakako da čitanka, bez obzira na to što je autorska, ne pretpostavlja neku posebnu samostalnost te originalnost i neponovljivost prema prethodnima. Djelo ovakve namjene nastoji izgraditi osviještena, suvremena čitatelja, i od gimnazijalca oblikovati budućeg intelektualnog, uljuđenog građanina. No, za razliku od dosadašnjih gimnazijskih čitanki hrvatskoga jezika, Književni vremeplov putuje općom i komparativnom povijesti književnosti, s težnjom da bude i priručnik povijesti književnosti. Obično je profesor, ako je namjeravao širiti literarnu građu, morao posezati za priručnikom Čitanka iz svjetske književnosti Nevenke Košutić-Brozović. Književni vremeplov I, II kao književnopovijesni udžbenik tvori sustavan pregled periodizacije epoha, stilova, književnopovijesnih razdoblja, brojne kronološke tablice koje vode učenika događajima u europskim književnostima, pa i svjetskoj književnosti, te usporedno upućuje na događaje u hrvatskom književnom i umjetničkom podneblju.

Kao vrsna metodičarka, profesorica Dujmović-Markusi već se ogledala u priređivanju gimnazijskih udžbenika iz jezika (Fon – Fon I–IV), nastavnih priručnika kojima je popratila imenovane udžbenike i čitanke. Uspješno je vodila radionicu kreativnoga pisanja, sudionica je i moderatorica brojnih seminara i stručnih skupova namijenjenih profesorima hrvatskoga jezika, urednica u Profilu. Čitanke su zasigurno nastale kao rezultat izvrsnosti u dugogodišnjem radu s učenicima i netipičnih metodičkih pristupa poučavanju i nastavi. Primjerice, autorica je svojedobno kao profesorica u nastavnoj praksi zastupala tematski pristup u nastavi književnosti, koji je nadređen književnopovijesnom proučavanju pisaca i njihovih djela. Nije važno je li učenik već upoznat s razdobljem ili opusom određenoga pisca, zna li ga smjestiti u razdoblje ili prepoznati stilske osobitosti. Učenje tj. čitanje i želja za aktivnim pristupom učenika u književnim analizama olakšana je metodom usporednosti, interpretacijom usporednih motiva. Npr. kako su pisci različitih stilskih razdoblja pristupali temi u kojoj dominira priroda, ili ljubav, ili domovina. U želji pridobivanja mlada čitatelja, đaka, koji baš i nije sretan što mora čitati nametnutu mu lektiru, metodički postupak bio je opravdan, ali ne i metodološki. Način izlaganja Književnog vremeplova I iskorak je prema ranim metodama gđe Dujmović-Markusi. Naime, čitanka iz autoričina današnjeg vidokruga pokazuje kako je dijakronija nadređena sinkroniji. Naime, kako bi učenici uspješno »plovili kroz umjetnost riječi«, važno je poznavanje stilova i pravaca, »luka i odredišta«.

Književni vremeplov I čine dvije velike cjeline: pristup književnosti te povijest književnosti. U skladu s nastavnim programom u prvom razredu gimnazije, tijekom prvoga polugodišta mladi čitatelj i đak usvaja osnovna znanja unutar područja teorije književnosti: analizu književnog djela, klasifikaciju književnih rodova i vrsta, versifikaciju, stilistiku. Tako se brojni apstraktni pojmovi učeniku približuju putem odabranih književnih predložaka. Izbor tekstova u ovoj čitanci sažetak je odabranih tekstova i prijevoda koji su zastupljeni u čitankama iz stranih književnosti Nevenke Košutić-Brozović, kao i propisanih tekstova u Planu i programu hrvatskoga jezika što ga propisuje Ministarstvo, a obvezni su nastavni sadržaji na državnoj maturi.

Posebnost je ove čitanke nasuprot ostalima svakako izbor tekstova i autora koji dosad nisu bili u čitankama. Naime, autorica je otišla korak dalje te je niz obveznih i propisanih tekstova koje nalazimo u ostalim gimnazijskim čitankama proširila novim tekstovima, dakako antologijskoga značaja. Primjerice, lirsku pjesmu u prozi dosad su učenici usvajali posredovanjem Krležine pjesme Nemir te Svemir Frana Mažuranića. Autorica čitanke osvježava izbor Mihalićevom pjesmom Kiša na Pagu. Takvim pristupom, ne slučajnim, učenik se neizravno susreće s imenom pjesnika Slavka Mihalića već u prvom razredu. Naime, nastavni plan i program obuhvaća Mihalićevo pjesništvo tek u četvrtom razredu, u poglavlju krugovaškoga naraštaja hrvatskih pjesnika 20. stoljeća. (Nisu rijetki profesori koji zbog opsežnosti nastavnoga programa ne stignu upoznati maturanta s Mihalićevim opusom!) Pregršt je takvih novih tekstova, bilo da su zaboravljeni poput Gustava Krkleca, koga autori čitanki inače izabiru kao dječjega pjesnika (sonet Bezimenoj, putopis Uspomene na Grčku), bilo da je to bez razloga zanemarivani Tenžera (feljton Klupa – Panteon skitnice). U izboru u novoj čitanci mjesto su našli živući hrvatski pisci: Edo Budiša, Miro Gavran, Dubravka Oraić-Tolić...

Drugo veliko poglavlje u čitanci jest povijest književnosti. Obrađuje se u drugom polugodištu, kada učenik ovlada terminologijom i pojmovima s područja teorije književnosti, kada usvoji metodologiju analize književnoga teksta. U prvom razredu to su: književnost starog Istoka, antika, europsko srednjovjekovlje, hrvatska srednjovjekovna književnost. Svaki je odabrani pisac, s reprezentativnim tekstom koji će učenik analizirati, najprije smješten u primjereno razdoblje. Pitanja ispod teksta u čitanci pomažu da se ustanove reprezentativne osobine epohe ili stila kojemu tekst pripada te da se otkrije umjetnička slojevitost teksta. Slijedi životopis i stvaralački portret te dodatni kutak za znatiželjne, koji proširuje znanje učenika ili je pogodan za samostalan rad u obliku referata i samostalnih izlaganja na satu. Tako su klasici poput Vergilija ili grčki tragičari obrađeni monografski. Pomno su analizirani pisci propisani lektirom te, u završnim zadacima (književnost, jezik, izražavanje), i aktualizirani: bilo da se od učenika zahtijeva usporedba dvaju likova u obliku karakterizacije ili se očekuje esej na zadanu temu.

Književni vremeplov II, kao i prethodna čitanka, slijedi koncepciju primjerenosti zadanom nastavnom planu i programu, a u zadanim didaktičko-metodičkim zadacima spoznajne mogućnosti učenika. Čitanka se otvara kronološkim tablicama Književni vremeplov. Namjena im je dvovrsna: služe kao uvod u novo gradivo te kao podsjetnik u ponavljanju. Važno je napomenuti kako iz ove čitanke učenik može učiti. Pomno su obrađeni važniji nastavni sadržaji, upravo oni koje profesori vole pitati ili testirati kao odraz pohranjena znanja, a tražit će se uostalom i na državnoj maturi. Sadržaj čitanke drugoga razreda razdijeljen je na osam udžbeničkih cjelina: humanizam i predrenesansa, renesansa, hrvatski humanizam i renesansa, barok, hrvatski barok, klasicizam i prosvjetiteljstvo, hrvatska književnost 18. stoljeća, predromantizam i romantizam. Autorica je izdvojila autore koji su vrhovi svjetske i hrvatske književnosti: Marulić, Shakespeare, Držić, Gundulić, Moličre, Goethe. Oni su dodatno obrađeni monografskim pristupima.

Obje čitanke prate metodički priručnici: radna bilježnica, zvukovna čitanka, CD na kojemu je tonski zapis naših vrsnih dramskih umjetnika koji interpretiraju tekstove zastupljene u čitankama, priručnik za nastavnike s primjerima modela obrade nastavnih jedinica, prijedlozi tema za školske eseje, prozirnice, nastavni listići. U brojnim inovativnim zahvatima Dragice Dujmović-Markusi jedino nisu inovativni prijevodi. Predlažem, ne spočitavam niti umanjujem vrijednost truda, ali bilo bi dobro za iduće izdanje poviriti u opus naših vrsnih prevoditelja, tako da ne moramo čitati npr. prijevod Wordsworthovih Sunovrata Ivana Gorana Kovačića u doista arhaičnu i ne odveć hrvatskom jeziku. Ako imamo biblioteku Vrhovi svjetske književnosti u kojoj su na suvremeni hrvatski prevedeni gotovo svi europski i svjetski klasici, čudno je da se autorica drži bjelodane prevodilačke arhaike glede jezika i znanja. Bila bi šteta čitanku ne redizajnirati vrsnim svježim prijevodima.

Dubravka Brezak-Stamać