U zagrebačkoj kulturi rade istaknuti neradnici

U zagrebačkoj kulturi rade istaknuti neradnici

Pavle Kalinić, do travnja je bio pročelnik zagrebačkog Ureda za obrazovanje, kulturu i šport, a sada pročelnik novouspostavljena Ureda za upravljanje u hitnim situacijama grada Zagreba, u razgovoru za »Vijenac« govori zašto u njegovu bivšem uredu nije bilo moguće osuvremeniti i ubrzati provedbu kulturnih projekata i ideja, i koga je sve od naših kulturnjaka u proteklom mandatu uhvatio u lošim performansima, ne uvijek dostupnima oku javnosti.

Od vašeg odlaska iz Ureda za kulturu prošlo je točno pola godine. Što je sve, prema vašim saznanjima, napravljeno u tom razdoblju od projekata koje ste inicirali?

– Najviše me razveselio završetak zemljanih radova i asfaltiranja ceste koja je neophodna da bi se postavilo montažno kazalište »Baraka« ili »Limenko«. Naime, još nema imena, ali je sve bliže trenutak kada će južni dio Zagreba dobiti uz Kazalište lutaka kod Mamutice još jedno kazalište sa 600 sjedećih mjesta, što je bitni iskorak u formiranju nove kulturne karte Zagreba, ali i Hrvatske. Nova vijest je da su osigurana sredstva za dovršetak MSU-a koji će biti otvoren velikom izložbom Aleksandra Srneca.

Koji su kriteriji po kojima se odvija kulturna politika u gradu Zagrebu?

– Godinama postoje godišnji natječaji za programe i vijeća zadužena za svako pojedino područje. No, i u vijećima se javlja malo i osobnih simpatija, jer su članovi vijeća od krvi i mesa. Ali, pazi se da na natječajima stvarno prolaze kvalitetni programi.

Znači li to da se linijom manjega otpora pokušava podjednako zadovoljiti sve kulturne lobije iz straha od afera?

– Problemi nastaju u trenutku kada komisija donese odluku i kad se rezultati objave putem interneta i u službenim glasilima, pa kada svi oni koji su odbijeni ili smatraju da nisu dobili dovoljno novca dolaze u Ured svima na vrata i potežu svoje veze. Kao da ne znaju da su sredstva ipak ograničena, da je nemoguće uvijek prema svima biti jednako pravedan (čitaj: izdašan). Ipak, da se vidi o kojemu redu veličina govorimo, godišnji budžet cijeloga Ureda za obrazovanje, kulturu i šport za sve programe i projekte iznosi dvije milijarde kuna. To je više nego što cijela Dalmacija ima za gospodarstvo, izgradnju, promet, zdravstvo, socijalu, kulturu, obrazovanje i šport. Dakle, samo je za kulturu Zagreba ove godine dano 550 milijuna kuna.

Neke ste programe i umjetnike odlučno odbijali financirati ili ste ih financirali tek simbolično. Znači li to da neki dobivaju novce za iste projekte s nekoliko strana i to pokušavaju zatajiti Uredu?

– Pa to je bila uobičajena praksa, gotovo pravilo! Takvi su na Ured vršili najveći pritisak i dizali galamu po medijima. Za neke se projekte prijave udruge koje s nekoliko strana imaju osigurana sredstva, a u njima su čak i isti ljudi – neću ih sada namjerno imenovati – što smo pokušavali sasjeći u korijenu čim bismo ih razotkrili. Ali, uvijek se netko provuče. Takvih je najviše bilo u udrugama tzv. urbane kulture. Nekoliko ljudi mešetari s dvadesetak, tridesetak udruga i onda su jako nezadovoljni ako ne dobiju koliko su planirali, a to što je cijeli koncept koji nude tzv. koncept apsolutnoga nerada – na to smo trebali zatvarati oči! Naša analiza gdje se sve javljaju isti ljudi još nije dokraja završena, ali kraj se nazire.

Koji su vaši programi i ideje u cijelosti uspješno realizirani?

– Podijelili smo znatan broj ateljea afirmiranim umjetnicima starije, srednje i mlađe generacije, uspostavili tzv. Ateljee Ilica, gdje je prostor za rad dobilo desetak umjetnika mlađe i srednje generacije. Veliki je problem s ateljeima za likovne umjetnike u Zagrebu, između ostalog, i zato jer su mnogi prije dobivali i po dva ateljea, a poneki od njih čak su imali obraza javiti se ponovno s molbama! Primjerice, neki su prve ateljee koji su gradski prostori pretvorili u stanove, pa su drugi, recimo, dobili u Voćarskoj ulici...

Tko su ti sretnici?

– Prepoznat će se oni na koje mislim! Mnogi su i razmaženi, imaju velike stanove u privatnom vlasništvu pa još poneki gradski stan ili atelje na moru i slično. Red se mora uvesti na razini države, a ne samo u Zagrebu, jer se upravo tako provlače oni koji imaju nekoliko ateljea. Istaknutim se umjetnicima može malo ponekad progledati, ali mnogo ima onih koji takve povlastice realno ne zaslužuju.

Mislite li da je nužno ubuduće u poreznu karticu uz porezni broj svakog umjetnika dodati i podatke o korištenju gradskim prostorima i ateljeima, kako ih ne bi mogli pretvoriti u stanove ili preprodati?

– To bi moralo postojati, i to je vrlo ozbiljna tema. Gledajte, ako odvjetnici i liječnici nemaju pravo dobiti gradski prostor na uporabu za svoju djelatnost, zašto bi to imali umjetnici bez stvarnih zasluga, samo zbog činjenice da su umjetnici. Iako Vijeće za likovnu djelatnost daje preporuke tko ima prednost za brži postupak dobivanja ateljea, uvijek se nađe netko tko diže galamu da je zanemaren.

Imate li kakav bolji prijedlog?

– Raspravljali smo o prijedlogu da svi koji završe ALU dobiju gradski atelje na pet godina, i ukoliko se pokažu darovitima i uspješnima, na još pet godina, a nakon toga da sami sebe zbrinu – jer ako se u desetak godina nisu uspjeli afirmirati, onda je možda vrijeme da se prihvate nekog drugog posla. Ipak, taj radikalni iskorak za sada nije moguće provesti.

Zašto?

– Zato jer se u Zagrebu, pa tako i u Hrvatskoj, nitko nikomu ne želi zamjerati!

Za vašeg mandata što je još od projekata pokrenuto ili je u završnoj fazi?

– Scena Kazališta lutaka prešla je na drugu obalu Save, kod Mamutice. Stiglo je montažno kazalište iz Potsdama, tzv. Limenko. U rujnu 2007. doveli smo u KD Vatroslav Lisinski plesno-kazališnu svjetsku atrakciju Mayumanu iz Izraela, čije su predstave na Broadwayu mjesecima unaprijed rasprodane. Doveli smo u Zagreb Izraelsku filharmoniju, Bečku državnu operu i Bečku filharmoniju, Britansku kraljevsku filharmoniju, Minhensku filharmoniju, dok je Zagrebačka filharmonija gostovala u Münchenu, a Zagrebački kvartet u Budimpešti i Münchenu.

A u likovnoj umjetnosti?

– Otkupili smo kompletni sadržaj ateljea Ivana Kožarića, odvojivši iz proračuna 2,5 milijuna kuna, za djela hrvatski i europski relevantna suvremena umjetnika. Zatim smo pokrenuli projekt postavljanja skulptura istaknutih suvremenih hrvatskih kipara na prazne i neugledne veće kružne tokove, kojih ima mnogo u gradu i što je uobičajena praksa u svijetu. Međutim, mnogi u Gradskom uredu za strategiju koje je pregazilo vrijeme ili koji nisu putovali dalje od Bregane ustrajali su u odbijenici projekta s argumentom da bi skulpture odvlačile pozornost, kao da reklamni panoi s jumbo-plakatima uz ceste ne odvlače pozornost!! Nažalost, teško se u nas uvode nove, drukčije i dobre stvari, ali siguran sam da ćemo u skoroj budućnosti imati skulpture prilagođenih dimenzija po kružnim tokovima.

Vaš su mandat obilježila i česta gostovanja hrvatskih likovnih umjetnika po svijetu...

– Odradili smo nekoliko izložbi suvremenih hrvatskih umjetnika po svijetu koje su rezultat velika truda ljudi iz Ureda, osobnih privatnih kontakata te pridružena tima umjetnika; od Ottawe i Toronta u Kanadi, Chicaga, Mainza preko dvije izložbe u Izraelu. Zatim jedna izložba suvremenoga hrvatskog slikarstva u New Yorku, a druga u glavnom gradu Maroka, Rabatu. U planu su bile izložbe u Parizu, Londonu, Los Angelesu, Buenos Airesu, no, sve to zahtijeva veliki trud i organiziranost, što je nakon mog odlaska, usprkos kvalitetnoj nasljednici, s obzirom na naslijeđene kadrove Ureda za kulturu teško provodivo.

Zašto?

– Zato što su zaposlenici zaduženi za to redovito ili na bolovanju, ili na godišnjem odmoru ili su upravo izašli nešto pojesti.

Je li vam ostvarivanje planova otežavalo što ste na mjesto pročelnika stupili s godinu dana zakašnjenja?

– Došao sam godinu kasnije i otišao godinu ranije iz jednostavna razloga što je Ured za obrazovanje, kulturu i šport drugi ured po veličini u Gradu; tu su sve jaslice, vrtići, osnovne škole, sportske dvorane, stadion Dinamo, sva kazališta, koncertne dvorane, muzeji, galerije i svi problemi koji iz tih činjenica proizlaze. Izgradnja, restrukturiranje, obnova... tu ima mnogo posla, a sadašnja organizacija kadrova takva divovskog ureda, čije je spajanje iz dva ureda trebalo olakšati provedbu projekata, s dijelom kadrova koji su trideset godina u hladovini – izvan je mogućnosti nekolicine koja radi za sve ostale. Najveći je problem državne i gradske uprave taj da drži na mjestima ljude koji uporno i sustavno ne žele raditi, stalno su na bolovanjima, i tih se kadrova jednostavno ne možete riješiti. Strahovite su se bolesti javljale uredno petkom oko 11 sati, recimo užasne glavobolje, pa kada bih oboljele od glavobolje nazvao poslije podneva da ih ljudski pitam kako glava, već su bili negdje kod Slunja, Bosiljeva ili na izlazu kod Rijeke, Zadra ili Splita. Ti su ljudi uteg oko nogu zbog kojega ne možete ići naprijed. U jednoj sam fazi kao pročelnik čak bio zahvalan onima koji uopće ne dolaze na posao, barem nisu širili oko sebe atmosferu nerada i opstruiranja pozitivnih stvari.

Je li vas dakle u provođenju nove i drukčije kulturne politike blokiralo što niste mogli birati vlastiti tim u Uredu?

– Mnoge stvari zadane su unaprijed. Tko god dolazi u gradsku upravu, zatječe ljude koji tu otprije rade; rijetki su oni koji su tu iz ljubavi prema poslu. Isto kao i na razini države: svi su svima rođaci, prijatelji, kumovi, nitko se nikomu ne želi zamjerati. U Uredu je identična situacija kao i u zagrebačkim kazalištima: red nerada, red alkoholnih isparavanja, pa opet red ljudi nedarovitih za posao koji bi trebali raditi. Nema ni neke posebne želje za bilo kakvim profesionalnim usavršavanjem. Stariji kadrovi ne znaju strane jezike, ali ne žele ni pohađati tečajeve koje bi im Grad platio. Jednoga smo kolegu doslovce prisilili da upiše informatički tečaj. U takvoj klimi teško se kreće prema naprijed čak i sa sustavnim planom rada. Pomaci djeluju gotovo uvijek maleno i sitno. Ipak, realno gledajući u kakvim se uvjetima pomaci odvijaju, svaki odrađeni i završeni posao – i onaj najmanji – veliki je uspjeh.

S mjesta pročelnika Ureda otišli ste bez afera. Je li to stoga što su vaši prigovori oko vođenja kulturne politke bili potkrijepljeni argumentima koje se nije moglo pobijati?

– Moja najveća afera bila je kada su me optužili da sam u uredu mahao pištoljem.

Pa jeste li mahali?!

– Ja ni u ratu nisam mahao pištoljem! Kad sam ga vadio, onda sam ga i upotrebljavao. Ta je afera bila izmišljena jer sam poništio natječaj težak 2,5 milijuna kuna na kojemu je trebalo kupiti računala za osnovne škole koja su već tada bila zastarjela. Uredu se pokušala prodati hrpa smeća za 2,5 milijuna kuna, za što bismo još trebali platiti i da se reciklira nakon kupnje. Bilo mi je otvoreno rečeno da ću zbog toga dobiti po ušima i tako je ispalo da sam mahao pištoljem, što su objavile sve dnevne novine, a demanti nakon istrage samo jedne.

Često ste vodili bitke s tzv. nezavisnim i alternativnim skupinama, programima. Je li se odrednica nezavisnih u praksi ipak pokazala svojevrsnom floskulom?

– Svi ti nezavisni u zbilji uopće nisu nezavisni. Sav novac koji dobivaju ide redovito isključivo iz proračuna, tako da su vezani uz proračun. To je isto kao i sintagma drveno željezo. Ustrajavao sam na tome da budu sufinancirani, a ne financirani. Posebna je priča urbana kultura. Jednom sam na sastanku bilježio sva njihova potraživanja, pa je ispalo da samo za prostore u gradu traže milijardu kuna. Osobno mi je simpatična Močvara sa svojim programom i ekipom, i naša vijeća dala su im pristojna sredstva u 2006, 2007. i 2008, ali malo su se previše zaigrali s prostorom koji su dobili. No, tu se kao jedno od najvažnijih pitanja kristaliziralo – pitanje šanka. Normalno je da u prostoru gdje se odvija bilo koji kulturni program bude i šank, ali šank ne može biti pitanje svih pitanja!

Jesu li zato prijetili zatvaranjem Močvare?

– Hahaha... Močvara se svake godine uredno zatvarala uoči ljeta da bi opet počela raditi početkom rujna. Trenutno je zatvorena, jer još nije riješeno pitanje šanka, ali ista ekipa je tamo i uredno plaćaju najamninu. Sve će uskoro funkcionirati i dalje. Svako vrijeme nosi svoje, kao što su u moje vrijeme središnja mjesta okupljanja bila Lapidarij, Zvečka i Kulušić. Sada moji klinci ne znaju o čemu pričam kad im spominjem ta mjesta.

Možda se etiketa nezavisnih odnosi na odsutnost umjetničkih ideologija ili nepripadanje tzv. klanovima moći?

– Oni koji računaju na proračunski novac ovise o trenutnoj vlasti i idu uz nju, iako se na van tobože bune protiv nje. Kakvi su to apolitični umjetnici, anarhisti i zeleni koji traže novac od trenutne vlasti protiv koje se istovremeno bune? Oni koji su protiv nekoga ili nečega ne traže novac od onih protiv kojih jesu! Ili možda ovi u Zagrebu nisu, ili ih netko drži na lancu pa se aktiviraju po potrebi? Izmišljene su razne udruge po Zagrebu i Hrvatskoj koje se ne bave korisnim projektima, nego popunjavanjem vlastitih kućnih budžeta, tako da proračunski novac koji bi trebao služiti realizaciji programa odlazi na poboljšanje osobnoga standarda.

Koje su kulturne ustanove i programi najveći i beznadni gutači novca?

– Današnja struktura vlasti naslijedila je kulturne ustanove iz bivšeg sustava, istoga mentalnog sklopa. Problem je u tom dijelu institucija što socijalizam za njih ne da nije umro, nego još nije ni krenuo putem izumiranja, jer mnogi su navikli da jednostavno ništa ne rade kad se zaposle za stalno. Kada smo neke ustanove htjeli premjestiti na drugu lokaciju, malo izvan središta, ključno je kulturno-obrazovno pitanje bilo: Jooj, ak’ odemo tak’ daleko, kak’ ćemo na plac? Najveći je problem gutača novaca što se uložen novac ne vraća u kvaliteti kulturnog proizvoda. Imate predstavu, ali nju nitko ne gleda. Kada čitate izvješća o utrošenu novcu, lijepo piše da je predstava imala dvadesetak izvedbi, ali ne piše da je na svakoj u prosjeku sjedilo šestero ljudi. U 2007. bio je raspisan natječaj za online-prodaju i računalni nadzor izdavanja karata. Nažalost, dva kazališta to nisu htjela uvesti. To za sobom vuče suočavanje s istinom!

Koliko zaposlenih imaju u prosjeku gradska kazališta?

– Zagreb financira osam kazališta, a samo HNK financira s 49 posto godišnjeg iznosa, a to je 44 milijuna kuna. Ministarstvo kulture daje im 46 milijuna kuna godišnje. Godišnji prihod HNK je oko osam milijuna kuna, što je ispod svakoga minimuma, ali ne čudi s obzirom na kvalitetu programa. HNK ima 503 stalno zaposlena, osamdesetak honoraraca. A prema podacima koji su dostupni na internetu sva broadwayjska kazališta zajedno imaju manji broj zaposlenih od HNK.

Treba li privatizirati kazališta po uzoru na Zapad?

– Da, to će se u perspektivi morati riješiti kako je to riješeno svagdje na Zapadu: kazalište ima maksimalno desetero zaposlenih, svaki projekt posebno se financira, glumci su vezani uz projekt. Kad je projekt realiziran, glumci traže novi projekt, dakle, novi posao. U Hrvatskoj kazališta još velikim dijelom funkcioniraju kao socijalne ustanove za nedarovite glumce, dramaturge, redatelje! To je stanje jednostavno neizdrživo! Kazališta moraju funkcionirati isključivo na osnovi programa. Većina je naših predstava negledljiva. Proljetos sam u HNK gledao predstavu kazališta Ulysses prema sjajnu Krležinu tekstu Pijana noć 1918. u režiji Lenke Udovički, koja je bila katastrofalno loša. Kada sam se poslije raspitivao kako je moguće da financiramo tako očajno loš komad, dobio sam odgovor da je barem Lenka Udovički to odradila besplatno. Gledajte, zaista mislim da bi usluga hrvatskom kazalištu bila da se iz budžeta Lenki Udovički plati da više ne režira u Hrvatskoj.

Umijeće je i upropastiti dobar tekstualni predložak!

– Upravo tako. Samo ne vidim razloga zašto bi kazališna publika u Zagrebu to morala trpjeti. To vrijedi i za cijelu Hrvatsku. Da bi predstave postale gledljive, treba ih sufinancirati iz gradskoga proračuna, a ostatak novca mora ići od sponzora. Zato bi i HNK najmanje četvrtinu sredstava morao vući od sponzora, a ne od Gradskog ureda i Ministarstva kulture, od kojih dobiva preostalih 51 posto. To ne bi izdržali proračuni za kulturu ni bogatijih europskih zemalja i gradova. Još je jedna specifičnost Hrvatske – što je također neizdrživo – da prvo ADU završe mama ili tata, ili oboje, pa onda djeca, unuci, uža rodbina, svi su ludo daroviti od stoljeća sedmog, i baš svi žele raditi u kazalištu, na filmu, ili na ADU. Imali smo i slučajeve glumaca koji su u radnom odnosu godinama, ali u predstavama ne sudjeluju! Ili su zaposleni u jednomu kazalištu, ali glume honorarno u drugomu.

Imate li uopće rješenje za takvu situaciju?

– Postoji rješenje. Prvo treba donijeti novi zakon o kazalištima, po kojemu nitko ne može biti ravnatelj više od dva puta – ili neka si slobodno kupi privatno kazalište, a ne da ga na toj poziciji u gradskom kazalištu zatekne smrt.

Mislite mirovina?

– Pa baš i ne. Više-manje do smrti, jer izbjegava se odlazak u mirovinu; kao tobože zaslužnim djelatnicima koji još mogu pridonijeti kulturi itd. Ako privatna osoba i tvrtka ulože vlastiti novac u institucije i programe, onda će se itekako paziti na što novac odlazi, neusporedivo temeljitije od državnih i gradskih sredstava – iznajmljuje li se, primjerice, dvorana besplatno, po tržišnoj cijeni s popustom ili iznad te cijene. Prava je istina i da nemamo predstavu koju možemo poslati u NY, Washington, Peking, Kuala Lumpur ili Singapur, i to ne samo radi jezične barijere, kvalitete i gledljivosti predstave, nego i radi broja ljudi kojima bi tobože neizostavno trebalo platiti put. Jednako tako trebat će u muzeje i galerije uvesti da u njih na poziv dolaze raditi sposobni i daroviti strani kustosi i ravnatelji na određeni mandat, kao što je to praksa svuda u svijetu. Od toga hrvatska kultura i umjetnost mogu samo profitirati.

Što će biti s Muzejom suvremene umjetnosti, tko će na kraju uređivati stalni postav?

– Prvi problem MSU-a nije tko će uređivati stalni postav, nego kada će zgrada biti dovršena. Osobno me više muči što zgrada Avenue Mall- a preko puta na prvi pogled bolje izgleda od zgrade sama Muzeja. To nam se više nikada u budućnosti ne smije dogoditi, da za takve kapitalne projekte nemamo raspisan međunarodni arhitektonski natječaj. Nije istina da za to nema novca. Zagreb ima tradiciju raspisivanja međunarodnih natječaja s uglednim arhitektima i predsjednicima žirija, od projekta hotela Esplanade u dvadesetim godinama prošlog stoljeća, natječaja u razdoblju moderne arhitekture između dva svjetska rata, a uostalom, tko kaže da nismo mogli poraditi na tomu da na temelju ratnih stradanja dobijemo od neke svjetske arhitektonske zvijezde besplatno projekt novog MSU-a, kao Sarajevo od slavnog arhitekta Renza Piana.

Zašto su donacija Vojina Bakića i uređenje ambijentalne zbirke Frangeša Mihanovića pale u drugi plan?

– Spletom nesretnih okolnosti glavnina je Bakićevih spomenika srušena tijekom Domovinskoga rata, a oni nisu bili ništa krivi. Vojin Bakić još i manje! Riješit ćemo Bakića na primjeren način, jednako kao i donaciju Otona Glihe, zbirku Frangeša Mihanovića; jednako kao što će Grad Zagreb pomoći donaciji Vaska Lipovca u Splitu.

Što je s donacijom Dušana Džamonje, do kuda se došlo u pregovorima?

– Što se tiče Duška Džamonje: osobno me vrijeđa kada govori da od ove države nije ništa dobio, a on je od svake države dobivao svašta, a ništa nije dao! Zašto nije poput Vjenceslava Richtera donirao zajedno s umjetninama još za života svoj prostor gradu Zagrebu, da nešto vrati javnosti na taj plemeniti način? Još od USIZ-a u kulturi dobivao je šakom i kapom. Od ove sadašnje gradske vlasti dobio je dva prostora, ima jedan prostor od 190 m2 za skladište i veliki atelje u Jurkovićevoj i još mu nije dosta! Sada traži prostor od 2000 m2, a novi MSU imat će za cijeli stalni postav 3500 m2! Gospodin koji tvrdi da nije dobio ništa mogao bi reći što se dogodilo s onim prostorom u Ilici 44 koji je danas Bosanski kulturni centar.

Je li točno, kako se priča, da postoje problemi s Gorankom Vrus oko Murtićeve donacije Zagrebu?

– Problema na relaciji Grad – gospođa Vrus nema! Ne postoje! Definitivnoj razradi detalja oko donacije i lokacije za muzej – moći će se pristupiti čim Goranka Vrus stavi svoj potpis na suglasnost o podjeli imovine sa sinovima. Grad je pripravan odraditi svoj dio posla čim se steknu neophodni preduvjeti, a to je ostavština. Murtićeva donacija trebala bi biti rađena prema konceptu da je 30-40 posto djela u stalnu postavu, a da se svakih pola godine izlažu slike drugih velikih umjetnika.

Imate li ikakva jamstva da će projekti koje ste inicirali i počeli provoditi biti dovršeni?

– Osobno sam najviše zainteresiran da se postavi kazalište Limenko jer će bitno oplemeniti taj dio Zagreba. Nadam se da Limenko neće istrunuti i ponoviti sudbinu svojega prethodnika prije trideset godina. Treba promijeniti mentalni sklop ljudi da je središte Zagreba samo Trg bana Jelačića. Središte bi trebalo biti sve južno od glavnoga trga do Muzeja suvremene umjetnosti, i za to treba svega desetak godina. Moglo bi se tamo, među nova kina, kazališta i muzejske ustanove, preseliti i kazalište Komedija, s obzirom da je stara zgrada vraćena Crkvi. A to da nitko nikoga ne poštuje, nije ništa novo. Primjerice, svatko može misliti o pokojnom predsjedniku Franji Tuđmanu što želi, ali on je ipak bio prvi izabrani hrvatski predsjednik, i bilo bi, primjerice, u redu da se novoj zračnoj luci Pleso dalo ime po njemu. No to su spriječili upravo oni koje je on izmislio.

Što biste bili promijenili u kulturnoj politici da niste imali vezane ruke?

– Ono što bih odmah ukinuo stalnost je radnih mjesta u državnoj upravi, kazalištu, po galerijama i muzejima te u sportskim klubovima. Zatim, treba ići i u privatizaciju Koncertne direkcije, a ne vidim nikakve prepreke da drugi korak u privatizaciji bude i KD Vatroslav Lisinski.

Hoćemo li ikada postati sredina koja razumije važnost menadžmenta i poslovne inteligencije u kulturi?

– Upravo se po tome jasno vidi koliko je Hrvatska svjetska i europska, a u kojoj mjeri provincijalna.

Što mislite o jeseni kulture u Zagrebu pod zajedničkim nazivom YES ZGB?

– Ponuđena kvantiteta činila se obećavajućom, ali nažalost očekivani kvalitet nije se iskristalizirao.

U čemu se sastoji vaš sadašnji posao?

– Pokušat ću usustaviti Ured za upravljanje u hitnim situacijama, jer je to nešto što Zagrebu treba. U ovomu trenutku grad nije spreman za primjerenu reakciju na neku veliku katastrofu, i treba na to ozbiljno misliti.

Uzimajući u obzir krizu – mnogi je uspoređuju sa slomom na burzi 1929. iako možda ne tako snažnu i razarajuću – kakva nas po vama očekuje kulturna budućnost? Crna?

– Ne, nikako! Ni kulturna ni bilo koja druga crna budućnost, već isključivo i jedino – Crvena!

Mislite li se ubuduće više posvetiti književnosti?

– Da. Za pisanje nisam nikada imao dovoljno vremena. Ukoliko ga sad budem imao više, to će za mene biti bitan iskorak. Ovo je stvarno bio naporan posao s obzirom da su tri ureda bila u jednom. A nadam se da će mi ostati i malo više vremena za obitelj.

Razgovarali:

Andrija Tunjić i Anita Zlomislić