Svoj krimen pripisuju meni

Svoj krimen pripisuju meni

Više od četrdeset godina posjećujem Međunarodni sajam knjiga, glasoviti Buchmesse, u Frankfurtu na Majni. Uvijek s velikom radošću i još većom znatiželjom. Ovaj put s nelagodom. Kad me moj cijenjeni nakladnik Josip Pavičić obavijestio da sam u skupini od petero hrvatskih autora koji će nastupiti na Sajmu, bio sam iznenađen. Pomislio sam, pa što ću ja tamo, nisam književnik. I onda je došla vijest da od putovanja u Frankfurt odustaje četvero književnika, što je u mene uzrokovalo nekoliko slabo prospavanih noći. Mislio sam da je riječ o političkom bojkotu, prvotno odlučivši pridružiti im se isključivo iz solidarnosti i bez obzira na sadržaj njihova »prosvjeda«. Zanimljivo je da u hrvatskim novinama piše kako će »samo Borić otputovati u Njemačku«. Znači: iz Njemačke u Njemačku? Ne znam je li to nepoznavanje zemljopisa ili pak kompliment za mene jer se, prema tome, iz moga pisanja ne može vidjeti da živim u inozemstvu.

Gospodin Pavičić uvjerio me da je odustajanje svakoga od onih koji nisu došli na Buchmesse specifično i da nema veze s politikom. Čak i nakon toga teškom sam mukom pristao pojaviti se na hrvatskom štandu gdje nisam branio »boje hrvatske književnosti« (kako su starinski tepale neke naše novine) koju nitko ne napada osim neki zagriženi kritičari, nego sam u Frankfurt došao predstaviti svoju knjigu Hrvat izvan domovine: sjećanja političkog emigranta, i ništa više, premda zbog izostanka ostalih u otužnu ozračju. Zbog toga nisam »manji« Hrvat od ostalih, odgovaram onima s desnice, nego Hrvat od jednoga metra i 82 centimetra. Veliki Hrvati nalaze se na grobljima. A kad me psuju oni s ljevice kažem im da sam bio Hrvat kad su oni bili »Jugoslaveni«, no to je njihov, a ne moj problem.

U novinama se spominje da sam Tuđmanu pomogao u izdavanju njegovih knjiga u Njemačkoj. To je bio samo jedan pokušaj koji je propao zbog njegove samoljubivosti. Nisam bio persona grata u vrijeme njegove vladavine, baš obratno: prigodom povratka s liječničkih pretraga u Americi, očito pod stresom, uvrstio me u svome govoru u zagrebačkoj Zračnoj luci u »crvene, žute i zelene đavole«, ma što to značilo, ali je bio dovoljno pametan i human pa se poslije ispričao ponudivši mi nekakvo hrvatsko odličje (dijelio ih je na kvintale), što sam odbio jer se nije htio ispričati i drugima koje je tada napao. Bez obzira na to, držim da je Tuđman najveći hrvatski državnik 20. stoljeća, ako ne vremenski i šire, da nije bio diktator i da se njegovo doba ne može nazvati »olovnim vremenima«, kako mu to podmeću krivotvoritelji povijesti kojih u Hrvatskoj nije malo. Nije mi rečeno zašto sam izabran da budem na hrvatskom štandu. Smatram to stanovitom inovacijom jer sam ipak pisac, djelomično i književnik, ali grosso modo uglavnom novinar i publicist. Žao mi je što sam, ni kriv ni dužan, upao u međusobna prepucavanja organizatora nastupa na Buchmesse i nekih hrvatskih javnih djelatnika i književnika kojima je, čini mi se, najvažnije putovati i ubirati dnevnice iz državne blagajne. Mislim da bismo mogli i bez toga. Ali to se stalno ponavlja. Ono što se meni dogodilo zbilo se i zaslužnijima. Kad je vrlo vješta promicateljica hrvatske književnosti u Njemačkoj dr. Alida Bremer odbila neke književnice na smotri »Sa(n)jam knjige« u Puli, neki bezobraznik je ono njezino dr javno »pročitao« kao »drugorazredna« premda je svoj doktorat, za razliku od mnogih hrvatskih doktora »prometnih znanosti« i »samoupravljanja«, stekla na ozbiljnom sveučilištu u njemačkom Saarbrückenu. U Hrvatskoj se ne zna da su samo oko 42 posto izloženih »predmeta« na Buchmesse knjige, a ostalo je elektronika, televizija, film, igračke itd.

Posebno je gadno napao veliki hrvatski književnik Ivo Banac, koji nije ni član »literarne sekcije« u Hrvatskom društvu pisaca, tvrdeći telefonski na upit neuke novinarke »Jutarnjeg lista« iz svoje knjižnice, u posljednje vrijeme dospjele u javnost zbog preskupih polica, financiranih iz riznice HHO-a, kako nemam »ni radove ni težinu koja bi opravdavala nastup na manifestaciji kakva je Frankfurtski sajam«. Ovdje mi se Banac vjerojatno osvećuje zbog jednog moga kritičkog članka o njegovoj »jugoslavenšćini«, objavljena prije dvadesetak godina (!) u »Slobodnoj Dalmaciji«, a on je, reagirajući na taj bezazlen članak, tvrdio da mu »ugrožavam život«, što je, dakako, bila besmislica jer tko bi skinuo i vlas s glave američkom državljaninu i Sorosevu poslužniku Bancu u Hrvatskoj koja se tada podanički borila za naklonost Zapada. Bančeva ocjena moga književnog djelovanja i inače je posve promašena. Njemu i drugima kao informacija: počeo sam svoju spisateljsku karijeru kao književni kritičar u »Hrvatskoj reviji« (HR) i na Radiju Deutsche Welle, gdje sam objavio na stotine literarnih recenzija i eseja, pripovjedaka i radiodrama. Glasoviti pisac Banac trebao je, što se tiče moje suradnje u HR, uzeti u ruke Bibliografiju Hrvatske revije 1951–2000 (izdanje LZ Miroslav Krleža) pa u njoj naći dug popis mojih uradaka. Objavio sam i pregršt pjesama i pripovjedaka. Vinko Nikolić uvrstio me u antologiju emigrantske poezije Pod tuđim nebom, a Šimun Šito Ćorić u svoje prozno dvoknjižje Šezdeset emigrantskih pisaca. To su skromni prilozi, pa ne mogu ocjenjivati koliko su literarno vrijedni, no bogme to ne može ni povjesničar Banac jer mu nije struka. Nakon osamostaljenja Hrvatske pišem književne osvrte u »Vijencu« i časopisu na stranim jezicima »Most – The Bridge – Die Brücke« u kojemu sam publicirao i niz literarnih intervjua s hrvatskim i njemačkim autorima. U idućem broju »Mosta« bit će objavljeno nekoliko osvrta, pa i moj, na provokativnu knjigu Andreje Zorić Nationsbildung als kulturelle Lüge (Stvaranje nacije kao kulturna laž) u kojoj ona tvrdi da je prvi hrvatski preporod izmišljotina, oslanjajući se na sličan pamflet Dubravke Ugrešić, izašao i u Zagrebu, koja zdušno svašta podmeće Hrvatskoj otkad se naša nesretna zemljica osamostalila.

Recenzija Zorićkine knjige objavljena je u »Književnoj republici« bez trunka kritike, a autorica Snježana Kordić zastupa u Njemačkoj tvrdnju da ne postoji hrvatski jezik nego samo tzv. srpsko-hrvatski. Usput rečeno, hrvatska vlada sufinancira »Književnu republiku« i time takve autore.

Kako rekoh, objavio sam i neke pjesme premda nisam tako veliki pjesnik kao Ivo Banac. U »Hrvatsku reviju« uvrstio ih je ne samo »ustaša« Vinko Nikolić nego i »socijaldemokrat« Boris Maruna. Prvi sam preveo na hrvatski mladenačke pjesme na njemačkom jeziku hrvatskoga bana Josipa Jelačića. Posebno sam ponosan na svoje prijevode međuratne njemačke poezije, objavljene u »Hrvatskoj reviji«, te prijevode stihova njemačko-židovske poetese Rose Ausländer, tiskane u splitskim »Mogućnostima« i zagrebačkoj »Republici«. Sve to nije znano vrhovnom arbitru hrvatske literature Ivi Bancu, čije odgovarajuće radove nigdje nisam mogao pronaći. Predlažem predsjedniku Ha-Ha-O-a Ivi Bancu da sudjelovanje na Buchmesse proglasi »ljudskim pravom« svakoga hrvatskog pisca i to provede u Ujedinjenim narodima kako bi svi hrvatski književnici od sad do sto godina došli na Majnu.

I onda se javio za riječ neizbježivi Slobodan Šnajder, protiv čijega sam Hrvatskog Fausta svojedobno polemizirao u »Poruci slobodne Hrvatske« (London) riječima kako »ne ćemo dopustiti da nam netko prekraja hrvatsku povijest«, aludirajući na Šnajderovo prezime (Schneider) koje u njemačkom znači krojač. Šnajder tvrdi da nije pozvan na putovanje u Frankfurt jer da je kod njega »izričito invalidan osjećaj državotvornosti«. Pa to je poznato svima koji čitaju njegove polemike u fiumanskoj »Pravdi«, kako je netko duhovito nazvao riječki »Novi list«, čiji bi se osnivač Fran Supilo »vrtio u grobu« da može čitati te jugonostalgičarske folje. Jedna suradnica »Novog lista« oštro je zamjerila Valteru Lisici zašto je »poslao Borića u Frankfurt« jer da je on »desničar«. Dakle, draga gospodo i drugovi, ponovno se vraćamo u vremena etiketiranja i podobnosti, pa kao daljnji korak mogli bi se prirediti i nedragovoljni »izleti« na Goli otok. A što se tiče Šnajderova Fausta, pronašao sam da je u njemu strašno oklevetao hrvatskog rodoljuba i intelektualca Dušana Žanka, za vrijeme NDH indendanta zagrebačkoga HNK, koji da je proganjao antifašiste u svojoj instituciji, što je prljava laž jer je veliki hrvatski glumac (i komunist!) u tom teatru Vjekoslav Afrić (koji se, usput rečeno, kao beogradski profesor nakon rata potpisivao ćirilicom na indeksima svojih studenata) zabilježio nešto posve obratno u svojim Sjećanjima, izašlim u Beogradu, naime da je Žanko itekako štitio pripadnike partijske ćelije u našem vodećem kazalištu za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Oni su bez poteškoća odlepršali u partizane, gdje su osnovali Kazalište narodnog oslobođenja Jugoslavije, a Žanko je morao pobjeći u egzil, u Venezuelu, gdje je i umro, ne vidjevši više svoju dragu domovinu. Umjetnost se ipak mora pridržavati povijesnih činjenica, barem kad je riječ o zbivanjima kojima smo živi svjedoci. Da se ne zaboravi, u nedavnom razgovoru u »Vijencu« i Šnajder tvrdi da ne postoji hrvatski jezik nego samo srpsko-hrvatski, pozivajući se pritom na riječi našega najvećeg jezikoslovca svih vremena Miroslava Krleže o jednom jeziku s dvama imenima. Meni je pričao nedavno preminuli Tomislav Ladan da Krleža nije bio sattelfest (posve siguran) u nekim pojedinostima hrvatskog standardnog jezika. Trebalo ga je »odvlačiti« od sprata da prihvati kat. U vrijeme kad sam ja u predvečerje raspada Jugoslavije dovodio pred mikrofone Radija Deutsche Welle sve važnije hrvatske oporbenjake kao Tuđmana, Budišu, Tripala, Gotovca, Cesara, Čička itd., Šnajder je iz Berlina pisao paskvile protiv nadolazeće hrvatske demokracije u beogradskoj »Borbi«.

I, na kraju, jedan od glavnih razloga zašto sam napisao svoju knjigu bio je posve ignorantski postupak povjesničara Ive Goldsteina, koji u svojoj Hrvatskoj povijesti od 519 stranica hrvatskoj političkoj emigraciji posvećuje samo 43 retka, od kojih su polovica i faktografski netočni. On dijeli hrvatsku emigraciju na terorističku, a to je ona koja se borila za hrvatsku državu, i umjerenjačku, čije je glasilo bilo »Nova Hrvatska« u Londonu, a njezino uredništvo, kako posve izmišlja, o hrvatskoj neovisnosti »praktički nije ni razmišljalo, držeći ga nerealnim«. Ovo je dokaz da nije pročitao ni jedan broj »Nove Hrvatske«, u čijem je prvom uvodniku pisalo: »Možemo, a i moramo se već danas pripremiti za ponovno ujedinjenje svih Hrvata – emigracije i domovine – u svojoj samostalnoj državi. U NOVOJ HRVATSKOJ. To je, eto, cilj i zadaća našeg lista ʹNove Hrvatskeʹ.« Za »Novu Hrvatsku« radio sam kao suosnivač, suvlasnik i suradnik više od dva desetljeća i ne mogu dopustiti da je netko kleveće, posebice ne onaj koji ni činjenično nije na visini kad podcjenjivački piše: »Postojala je i Poruka slobodne Hrvatske u Zürichu koju su uređivali Tihomil Rađa i Vlado Pavlinić.« »Poruka« je izlazila u Londonu, a uređivali su je, osim spomenutih, Branko Salaj i moja malenkost. Eto, neka samo ovi podaci govore kolika je znanstvena utemeljenost nekih hrvatskih povijesnih knjiga, pa se stoga stalno zauzimam kod svojih bivših izbjegličkih kolega da objave svoje uspomene kako bi objektivni povjesničari mogli na temelju njih pisati istinitije o našoj političkoj emigraciji, koja je najvećim dijelom bila državotvorna i demokratska, prozapadno orijentirana i konstruktivna u svojim javnim nastupima. Nadam se da će moja knjiga biti kamenčić u tom mozaiku povjesnice hrvatske emigracije.

U Kölnu 16. listopada 2008.

Gojko Borić