Skladatelj mora biti iskren

Skladatelj mora biti iskren

Viktorija Čop (1979) hrvatska je skladateljica mlađega naraštaja, koja se nedavno predstavila zagrebačkoj publici prvom cjelovitom autorskom večeri, koju je osmislila i realizirala u suorganizaciji Hrvatskoga društva skladatelja i Hrvatskoga glazbenog zavoda.

Povod je to za ovaj razgovor.

Premda su vaša djela već više puta izvođena u Hrvatskoj, ovaj autorski koncert prvo je ovakvo cjelovito predstavljanje vaše glazbe. O kojim je djelima bila riječ i zašto ste se baš za njih odlučili?

– Na programu je izvedeno sedam skladbi. Bile su tu tri skladbe prvi put izvedene u Hrvatskoj, Cantus (2005) za flautu i klavir, u izvedbi Lidije Ljubičić i Ivana Batoša, zatim Two Musical Boxes (2005), odnosno dva stavka, dvije muzičke kutije koje su svirali Trio GIG (Gordan Tudor, saksofoni, Ivan Batoš, klavir, Goran Jurković, alt-saksofon) i Marko Mihajlović na vibrafonu te Musical Moments (2005) koju je izvela Katarina Krpan na klaviru. Osim toga izvedene su bile Out of Mind (2001) za solo-flautu u izvedbi Lidije Ljubičić i Mozaik (2004) za obou i klavir u izvedbi Branka Mihanovića i Ivana Batoša. Za ovaj koncert skladala sam i dvije nove kompozicije, tako da su praizvedene tri minijature za fagot i saksofone, koje funkcioniraju kao cjelina, Žarko crveni odsjaj na zapadu, Gordanov alter ego i Sunce žarko obasjava tvoje rame, koje sam napisala za kolege fagotista Žarka Perišića i saksofonista Gordana Tudora, a završetku programa pripala je skladba Atraktor u izvedbi Žarka Perišića na fagotu uz Zagrebački kvartet.

Osim što su skladane za manje komorne sastave, ovim je skladbama zajedničko i to da su većinom relativno kraćega trajanja (od 12 do 13 minuta) i, zapravo mogu reći, možda manjega vremenskog formata, tako da mi se činilo zgodnim da cijeli koncert, cijelu večer, nazovem Musical Moments (Muzički trenuci), prema jednoj od skladbi s programa.

Budući da ste sami kreirali program i koncepciju, pa i izbor izvođača, što ste željeli istaknuti ovim koncertom?

– Što se tiče izbora skladbi, moram ponoviti ono što je očito već nakon prvoga pogleda na program, a to je činjenica da su tri skladbe s programa prvi put izvedene u Hrvatskoj, odnosno Zagrebu, iako ranije emitirane na Trećem programu Hrvatskoga radija, te da su dvije skladbe, napisane ove godine, prvi put izvedene, dakle riječ je o dvjema praizvedbama. Skladbe su izveli sve redom naši poznati i priznati muzičari, koji su i dosad bili istaknuti upravo u izvođenju suvremene glazbe. Oni su mi bili i bit će, nadam se i nadalje, veliki poticaj i nadahnuće.

Moja je umjetnost zapisana na papiru, kao i glazba svakoga skladatelja klasične glazbe, no zaživjet će tek u koncertnoj dvorani. Potpuna kvaliteta mojih skladbi ogleda se tek u kreaciji koju će postaviti glazbenici. U skladu s tim želja mi je bila da uz mlade angažiram i profesionalne glazbenike, koji će u potpunosti slijediti moju partituru. Dakako, to što su velikim dijelom na koncertu nastupili mladi muzičari ne isključuje njihov veliki profesionalni angažman.

Dosad sam svoju glazbu imala prilike predstaviti uglavnom na festivalima, a želja mi je bila ovim autorskim koncertom predstaviti svoju glazbu publici u Zagrebu. Mogla bih ovdje spomenuti još nešto. Budući da u nas suvremena glazba živi uglavnom u zatvorenim krugovima, posebnu vrijednost ideji organiziranja koncerta dala je motivacija i zanimanje za program i zvuk suvremene glazbe kod domaće publike. Meni kao skladatelju i kao organizatoru to je ujedno bila dodatna motivacija. Također sam željela prenijeti svoje dvogodišnje iskustvo umjetničkoga djelovanja u Nizozemskoj, gdje se suvremenost konzumira svakodnevno.

Diplomirali ste u klasi Željka Brkanovića na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Kako ste se odlučili nastaviti magisterij u Utrechtu?

– Ne toliko iz osjećaja da svoje školovanje ili znanje trebam nadopunjavati, ili zbog činjenice da takva usavršavanja u Hrvatskoj (još) nema, koliko iz potrebe da vrlo brzo promijenim sredinu, da posjetim neke druge koncertne prostore, slušam još neke druge koncertne programe, općenito imala sam potrebu za promjenom i u životu i u radu. Tek poslije postala sam svjesna da ono što sam naučila, osvijestila i iskusila u Nizozemskoj ne bi imalo te vrijednosti ni kvalitete bez dobra temelja iz kompozicije i glazbe općenito koje se može dobiti u nas na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Jasno, tu su bile i stipendije – ponajprije ona Zagrebačke županije, a zatim i program Huygens – stipendija koju dodjeljuje Nuffic, nizozemska organizacija za visoko školstvo, a koje su me obvezale da školovanje nastavim u Utrechtu već od jeseni 2003. Zbog toga sam trebala i diplomirati u prvom roku, dovršiti novu orkestralnu skladbu, iako se jedna druga izvodila istodobno u Dvorani Lisinski sa Zagrebačkom filharmonijom, i iako je poznato da skladatelji najčešće imaju diplome u jesen (nakon dugog i radnog ljeta).

Koliko vam je ta sredina bila poticajna?

– Utrecht je divan grad u koji bih se uvijek mogla vraćati. Nizozemska je šarena, multikulturna zemlja u kojoj sam upoznala mnoštvo divnih i različitih ljudi, ne samo glazbenika, i sve je to za mene bilo, i još jest, vrlo poticajno. S nekima od kolega još sam u kontaktu, tako da sam u rujnu imala i praizvedbu u malom mjestu blizu Utrechta. Nažalost, imam samo snimku koncerta.

Upravo tamo započeli ste se baviti različitim interdisciplinarnim suradnjama. Možete li reći što ste sve u Nizozemskoj radili?

– Teško je to sažeti u nekoliko rečenica, jer prije odlaska imala sam viziju o svom boravku tamo, a kada sam stigla i vidjela što se sve nudi, bilo je teško napraviti izbor koji bi stao u dvije godine. No, moram reći da sam u jednom trenutku odlučila da moje žarište ipak bude na tvrdoj kompoziciji za koncertne podije – zapravo, ono što sam studirala i u Zagrebu. A za ostalo doista treba reći da sam samo stigla započeti ili zagrepsti. No, nije manje vrijedno spomenuti neke od zanimljivijih projekata. To je svakako koncert E-Live održan u crkvi Sv. Nikole u Utrechtu, koji se održava jednom svake godine i specifičan je po tome što skladatelji komponiraju upravo za taj prostor, iznimno velika odjeka, a sve to još mora biti uz kombinaciju elektronike (vrpce ili žive elektronike), uporabu ozvučenja i slično. Ukratko, promišlja se glazba u prostoru. Taj koncert kruna je kolegija elektronske glazbe, koji sam pratila na Fakultetu za umjetnost, medije i tehnologiju u Hilversumu. Tamo sam, između ostaloga, pratila i kolegij skladatelja koji pišu, bolje reći rade, za produkcijske ili televizijske kuće. Te 2005. spremali su se za natjecanje u Kölnu u Njemačkoj, sa zadanim crtanim filmom (za sound-dizajn) i kratkim filmom (za glazbu). Nažalost, uz pisanje tri orkestralna komada nisam imala vremena aktivno sudjelovati na tom natjecanju ni pisati radnju o filmskoj glazbi, što mi je u jednom trenutku također bila velika želja. No zato sada kod kuće imam lijepu malu biblioteku s možda trideset knjiga iz toga područja, koje još čekaju da ih proučim i da sama nešto kreiram u tom smjeru.

Ipak, ono što je ostvareno u te dvije godine skladbe su Pulsations za komorni orkestar, koje će prvu izvedbu u Hrvatskoj imati početkom studenoga ove godine na Glazbenoj tribini u Puli, a svirat će je ansambl Cantus. U to sam vrijeme realizirala i narudžbu novoga djela za festival suvremene glazbe De Suite Muziek Week (svjetska praizvedba u Ijsbreker muziekcentrumu u Amsterdamu), a riječ je o skladbi Mozaik. Tu su i skladbe Cantus, Musical Moments, Musical Boxes te Butterfly, skladba napisana za prostor crkve Sv. Nikole, za violu, alt-blok-flautu, čembalo i vrpcu. Na kraju, imala sam još dvije narudžbe za orkestralna djela – to je bila suradnja s Orchestre de Flutes Français, koji je moju skladbu Imagine za orkestar flauta i glasovir praizveo u dvorani Cortot u Parizu, potom ponovno svirao na Muzičkom biennalu u Zagrebu i na nekoliko hrvatskih gostovanja tijekom 2005. Također bih spomenula da sam imala priliku surađivati s dirigentom Ottom Tauskom, zamjenikom Valerija Gergijeva u Rotterdamskoj filharmoniji.

Takve suradnje nastavljate i danas – primjer je i ovaj koncert u okviru kojega je mladi arhitekt načinio plakate za svaku vašu skladbu. Što vas privlači u takvim interdisciplinarnim projektima?

– Istina je da su se najprije takvi projekti i umjetnici sami nametnuli meni i nudili mi suradnju. Iako moram priznati da je osvježenje raditi na nečemu novome, drukčijem, u smislu stvaranja s možda manje poznatim sredstvima. Ivan Lušićić se uz arhitekturu i grafički dizajn bavi i VJ-ingom. Ukratko, VJ-ing je videoperformans, događaj u kojemu umjetnik stvara i kontrolira pokretnu sliku, što rezultira multimedijalnim događajem u kojemu mogu izvoditi i stvarati glazbenici, plesači, glumci ili ostali izvođači. Prije dvije godine Ivan i ja surađivali smo na festivalu Sloboda stvaralaštvu. Ivanu je trebala za taj događaj neka glazba, a slučajno je čuo moj CD kod zajedničke kolegice, i tako je sve krenulo. Ja sam za potrebe Ivanova videoperformansa u Kinu Zagreb radila novu i koristila se svojom postojećom glazbom na njegove predloške, dok je Ivan na moje zvučne predloške kreirao crteže i pokretne slike. S obzirom na to da su ti crteži neko njegovo osobno likovno viđenje moje glazbe i mene same, a koje se meni svidjelo, dio tih crteža ukrasio je programsku knjižicu mog autorskog koncerta, pozivnicu, plakate, a novu cjelinu od sedam plakata za sedam mojih skladbi na programu autorske večeri Ivan je napravio naknadno.

Nekoliko suradnji ostvarili ste i s domaćim kazališnim skupinama. O čemu je riječ?

– Godine 2002. surađivala sam s kazališnom grupom Penso+ na realizaciji elektroničke glazbe u projektu Gamma rays. Moja kolegica Jana Dolečki, koja je tada studirala teatrologiju, javila mi se u panici da hitno treba neku glazbu. Njezina je prvobitna ideja bila da ja tijekom dijela predstave sviram klavirsku pratnju, kao što je nekad bilo za prezentacije nijemih filmova. To je njoj bilo štosno. No, ja nisam mogla dolaziti redovito na sve probe, na festivale i tako dalje, pa sam joj predložila da napravim nešto za nas dvije praktičnije. Tako sam napravila audio CD s elektronskom glazbom, kojim se ona mogla koristiti, čak i prekrajati ga, kako joj je odgovaralo.

Sljedeće godine priključila sam se projektu Electroshocks u Dubrovniku, a tamo je ta ista elektronička glazba bila predstavljena u definiranom okviru od dvanaest minuta, uz videoprojekciju. Predstava Gamma Rays i dalje je ostala zapažena te je doživjela više izvedbi 2001. na Smotri kazališnih amatera Zagreb te Smotri kazališnih amatera Hrvatske na Visu, iste godine na Teatarfestu u Sarajevu, 2003. u Muzeju Rupe u Dubrovniku te 2004. na Festivalu alternativnog kazališnog izražaja u Zagrebu.

Što prevladava u vašem skladateljskom izričaju? Što vas nadahnjuje? Kojim se smjerom krećete unutar stvaralačkoga pristupa?

– Ovo je preopširno i preteško pitanje. Mislim da će tek moj budući rad zajedno s dosadašnjim, kad odzvuči nakon još nekoga vremena, sam sebe odrediti u izričaju, u nekom muzičkom pretincu. Ipak, za ovu prigodu istaknula bih nekoliko meni važnih stvari. To je u prvom redu jedan kompliment ili pozitivna opaska koja mi je upućena od mojih profesora, odmah nakon skladateljske večeri u Glazbenom zavodu, a koji govori o tome da oni i publika čuju i osjećaju moj stil i da je taj stil prepoznatljiv. Navodno je i to važno za skladatelja. Spominjali su repetirane tonove, ritam, ostinata, bolje da publiku to pitate...

Što se stvaralačkoga pristupa tiče, najčešće prvo osluškujem instrument za koji pišem ili više njih. Jednom mi je postavljeno pitanje za koji instrument najviše volim skladati, a ja sam odgovorila da je veliki orkestar jedan od najdivnijih. Još osjećam tako. A nadahnuće nalazim u sjajnim muzičarima i u onom najvažnijem – svom sinu Grgi.

Koliko narudžbe autoru određuju vlastiti razvoj?

– Ako ima narudžbi, onda ovisi za koji su sastav, u kojem trajanju, možda čak u prvom redu za koju prigodu. Nije isto pisati za solo instrument, simfonijski orkestar ili neki ansambl netipičnog sastava. Također treba imati na umu i koliko kompozicija traje, tri do četiri minute ili možda trideset minuta. Što se događa, ili treba dogoditi, u trideset minuta? Posve je drukčija situacija ako je riječ o operi ili baletu. Dakako, ništa od toga nije manje važno, lakše ili teže ukoliko pišete za jedan ili trideset jedan instrument. A ono što skladatelji nekad zaborave, a ponekad možda i paze, jest činjenica da ćete napisati neku skladbu koja će se izvesti samo jednom, jer je pisana za iznimno netipičan ili brojan sastav, ili pak pišete uvijek za sastave kojih ima mnogo i koji su praktičniji za organiziranje izvedbe. Sve to utječe i na razvoj skladatelja, no mislim da se pravi skladatelji ne zamaraju time, nego naprosto stvaraju. Ako se međutim narudžbe sastoje uglavnom od skladbi za netipične sastave, mogli bismo reći da taj autor mora malo više istraživati. A možda može i više uživati.

Smatrate li se skladateljem istraživačem?

– Mislim da je to svaki skladatelj u trenutku stvaranja, odnosno, mislim da je takav skladateljski posao općenito.

Je li ta istraživačka karakteristika presudna da bi u današnje vrijeme skladatelj bio izvoran i zanimljiv?

– Mislim da to i nije presudna osobina. Meni je važnija iskrenost – da ste to vi, i da tražite i predstavljate sebe u svom izričaju, a ne nešto drugo što bi vas učinilo zanimljivijim. Postoji doduše nešto, neki faktor u današnje vrijeme, koji tjera ljude da postanu drukčiji, a da bi bili zanimljivi. Osobno ne mislim da je to najbolji put. Nije to uvijek dobar put, jer rezultat našega djelovanja ovisi i o početnoj točki našega stvaranja i življenja. Pravo je pitanje da li stvarate zato da bi vaše ime za pedeset ili sto godina bilo navedeno u zborniku ili enciklopediji ili zato jer imate neki unutarnji motiv.

Koliko je važno da skladatelj bude zanimljiv? Jer ipak danas mnogo ovisi i o prihvaćanju publike.

– Tu bih bila slobodna spomenuti opasku kolege muzičara o tome kako on vidi i čuje moju glazbu. Rekao mi je jednom prigodom da ja zapravo uopće ne pišem toliko drugačije, odnosno da se ne koristim drukčijim muzičkim sredstvima, ali da je ta glazba njemu ipak izvorna, zanimljiva i drukčija, iako on ne zna što je čini takvom. Za mene je to bio divan kompliment. Današnja publika ima priliku putem medija, u kazalištu, na koncertnim podijima, konzumirati mnoge izvođače i mnoge koncepte. I na kraju mislim da će najzanimljivije i najprihvaćenije biti ono što je izvornik samo po sebi, ono što je iskreno, a ne zapakirano u lažni celofan i neke maske.

Već gotovo tri godine u statusu ste slobodne umjetnice u Hrvatskoj. Iz dosadašnjega iskustva, je li to olakotna ili otegotna okolnost za djelovanje na domaćoj skladateljskoj sceni?

– Tu sam situaciju i taj put sama odabrala, jer sam majka koja, kao i sve majke, želim biti što više uza svoje dijete, a ovaj status mi to omogućava. Odnosno, olakotna je okolnost ta da mogu svoje vrijeme i poslove, kao i stvaranje, slobodnije organizirati tijekom dana ili tjedna. Postoje i otegotne okolnosti, dakako, ali za mene su one u ovom trenutku i još neko buduće vrijeme manje važne, jer moj mi je dvogodišnji sinčić najvažniji i najveće veselje, uz koje je onda divno stvarati.

Mirta Špoljarić