Razorno o bajkama za odrasle

Razorno o bajkama za odrasle

Dramatičarka Milena Marković (1974) pripada mlađoj generaciji srpskih pisaca koja, pod nedvojbenim utjecajem društvene i političke situacije u zemlji, dramski izraz oblikuje u vrlo emotivno i žestoko obračunavanje sa stereotipima, mitovima, vjerom u bolju i svjetliju budućnost te ideološkim sustavima – kako prošlim tako i današnjim. Činjenica je da srpski dramatičari (spomenimo Biljanu Srbljanović i Uglješu Šajtinca, čije su predstave u izvedbi Jugoslovenskog dramskog pozorišta gostovale u ZKM-u) o problemskim čvorovima suvremenoga svijeta progovaraju s brutalnom otvorenošću i iskrenošću na koju hrvatska kazališna publika nije navikla i koju nerijetko vrlo teško podnosi. Dramska djela spomenutih pisaca time se uklapaju u tokove suvremene europske drame u kojima je jednu od snažnih žila kucavica kraja 20. stoljeća predstavljala in-yer-face-drama. Njezini se odjeci u novijim dramskim tekstovima prepoznaju upravo u žestini i intenzitetu emocija što su gledatelju podastrte na sceni. Ponekad je taj doživljaj toliko intenzivan da ga je teško promatrati.

Upravo takve – intenzivne i povremeno iznimno emotivne – dijelove ima predstava Brod za lutke koju je prema drami Milene Marković na scenu Srpskoga narodnog pozorišta iz Novog Sada postavila Ana Tomović. Riječ je o recentnoj produkciji jer je premijera predstave bila 24. rujna. Ovo je drugo uprizorenje ove drame za koje je Darko Rundek skladao izvornu glazbu (za praizvedbu u JDP-u glazbu je radio Rambo Amadeus). Zagrebačka je publika predstavu vidjela nakon njezina gostovanja u Puli, a predstavu je pogledala i riječka publika.

Na povišenom dijelu scene, koja je maštovito (scenografkinja Ljerka Hribar) ostvarena kao civilizacijsko smetlište raznih odbačenih predmeta, koji uključuju i na ljestve ovješene kostime (Momirka Bailović), sve vrijeme predstave sjedi orkestar. Izvodeći glazbu, članovi orkestra povremeno komuniciraju s izvođačima ironično intonirajući zbivanja na sceni. Zahvaljujući dramaturškim intervencijama Vuka Ršumovića i Svetislava Jovanova predstava traje oko sat i pol, ali je u tom vremenu svih osam dijelova koji su nazvani po bajkama predstavljeno vrlo koncizno, s nedvojbenom namjerom rastakanja i razobličavanja raznih mitova na kojima počiva europska civilizacija i njezin, tek naoko liberalan, odnos prema ženi. Sižei bajki oko kojih Markovićeva uobličuje svoju antibajku o odrastanju i postupnom gubitku iluzija objedinjeni su u jednoj biografiji jer glavne uloge u svim pričama uvjerljivo interpretira jedna glumica (Jasna Đuričić).

Mitologije koje Markovićeva u svojim antibajkama razobličuje dovode svako moguće uprizorenje na sklizak teren. Biografija darovite djevojčice koja od vlastitih frustracija, uz velika odricanja i žrtve, uspijeva ostvariti kakvu-takvu umjetničku karijeru, provedena kroz sekvence bajki, nastoji razobličiti način na koji društvo žensku seksualnost uvijek iznova okreće protiv žena samih. I čini to buntovno, beskompromisno ironično, ali i s određenom dozom naivnosti koja sudbinu i poraz glavne junakinje (pa bila ona Mala sestra, Alica, Snjeguljica, Zlatokosa, Palčica, Princeza, Žena ili Vještica) čini još tragičnijim. Taj buntovni i gnjevni dramski izraz ponekad vrlo doslovno podsjeća na bitnička performativna čitanja poezije u kojima publika nikad nije mogla predvidjeti kada i zašto poneki stih završava krikom ili urlikom. Glazbeni dijelovi posebno pridonose takvu ugođaju jer svi sudionici predstave (Draginja Voganjac, Milica Grujičić, Radoje Čupić, Nenad Pećinar, Radovan Vujović), bez obzira koju ulogu tog trenutka tumačili, podjednako suvereno prelaze u performativni dio predstave. No upravo taj eksplozivan način izvedbe, u svakom pogledu intenzivan, predstavi omogućuje šarmantno obračunavanje s (očito) vrlo tankim mjestima drame u kojoj je problem seksualnosti spušten na razinu vica za odrasle jer je u bajkama samo po sebi razumljivo da patuljci spavaju sa Snjeguljicom, da je Zlatokosa potrošila maloga medvjedića, a da bi žabac najradije to isto učinio Palčici.

Priča o brodu za lutke jedino je uistinu ganutljivo svjedočanstvo o opraštanju s dijelovima djetinjstva, iluzijama, stvarima i ljudima za koje nas vežu emocije. A to je i zaključak predstave. I, na neki način, razlog njezina postojanja. Junakinja, ne više Vještica, nego umorna, bolesna i ostarjela žena, zaziva oca da joj pošalje brod za lutke kojim bi zauvijek otplovila, a nad njom se pale raznobojne svjetiljke napravljene od praznih boca sredstava za čišćenje. Patetičan ili ne – kraj je predstave poanta koja omogućuje da se na mnoštvo često bezrazložnih i ponekad besmislenih stereotipa i u tekstu, ali i u scenskoj interpretaciji, gleda sa simpatijom jer je uistinu divna iskrenost s kojom ansambl prolazi predstavom.

Lidija Zozoli